Evropske zastave između podjela i zajedništva
Nakon što su ih populisti i nacionalisti pretvorili u simbole isključivosti i straha, nova generacija političara pokušava da im vrati dostojanstvo i osjećaj zajedničkog identiteta
Biti Evropljanin znači naučiti iz istorije da ono što počne kao patriotski zanos može, pod pogrešnim pritiskom, prerasti u nešto mnogo ružnije. Zato većina Evropljana prema zastavama svojih zemalja - najmoćnijem simbolu nacionalnog kolektivnog ega - gaji neku vrstu pristojne uzdržanosti, kao da žele ublažiti strasti koje bi one mogle iznenada probuditi. Amerikanci, bez trunke zadrške, vijore svoju zastavu ispred kuća i na kamionetima; nijedno prodajno mjesto automobila nije potpuno bez mora crvenih, bijelih i plavih zastava.
Evropljani su, u cjelini gledano, obazriviji. Francuska trobojka, španska rojigualda ili razni skandinavski krstovi ponosno se vijore na vrhovima parlamenata, škola, spomenika palim borcima i drugih mjesta državne vlasti. Ali u velikom dijelu kontinenta, ako se neko vidi kako maše nacionalnom zastavom ili je okači ispred svog doma, to odmah izaziva pitanja. Da li je u toku neko fudbalsko prvenstvo? Da li postoji neki drugi povod za slavlje? Ili ste možda… jedan od onih patriotskih tipova?
Evropa je kontinent podijeljen po navikama u mahanju zastavama. Danci svoju, najstariju zastavu u neprekidnoj upotrebi, koriste kao ukras čak i na najobičnijim slavljima: goste na aerodromu dočekuju plastične zastavice, a nijedna rođendanska torta nije potpuna bez malog Dannebroga na vrhu. Kada su obični Njemci, jedinstveno svjesni kuda može odvesti višak nacionalizma, s oduševljenjem vijorili svoju zastavu tokom Svjetskog prvenstva u fudbalu 2006. godine, mnogi su osjetili da je okrenuta nova stranica. Holandski farmeri su 2022. godine, pogođeni krizom, počeli da kače svoju nacionalnu zastavu naopako, kao prepoznatljiv znak nevolje.
U Belgiji i Španiji isticanje nacionalnih boja može označavati želju da zemlja ostane jedinstvena usred regionalnih zahtjeva za otcjepljenjem. Širom Evropske unije političari mogu pokazati privrženost sve tješnjem zajedništvu tako što će se ogrnuti zastavom s dvanaest zvjezdica, kao što to čini francuski predsjednik Emanuel Makron. Ali u odsustvu nacionalne krize, proslave ili sportskog trijumfa, javno pokazivanje ljubavi prema zastavi je rijetko. Posjetite li neki evropski grad, veća je vjerovatnoća da ćete na balkonima vidjeti ukrajinske ili palestinske zastave nego nacionalne.
Zagrižene patriote su svjesno zakoračile u taj zastavni vakuum. Stranke populističke desnice vješto su prisvojile zastavu kao svoj simbol. U rukama samoproglašenih branilaca domovine, barjaci stvoreni da ujedinjuju pretvoreni su u oružje koje dijeli. Marševi koje organizuju Nacionalno okupljanje u Francuskoj, Alternativa za Njemačku ili Braća Italije, i njima srodni nacionalistički pokreti širom Evrope, prepuni su nacionalnih boja. To se djelimično radi kako bi se provocirali liberali, koji se ne usuđuju da kritikuju poštovanje prema zastavi - čak i kada je povezuju sa zastarjelim idejama iz prošlosti, poput nekritičkog divljenja imperiji ili militarizmu.
Međutim, glavna meta onih koji mašu zastavom su imigranti. Poruka je jasna: ova zastava bila je naša prije nego što ste vi stigli; usuđujete li se da je nosite s istim žarom kao i oni koji su rođeni ovdje? More zastava, kojima se maše s prkosnim žarom, zamišljeno je da zastraši one spolja, a ne da ih privuče. Na nedavnom predizbornom plakatu Šege, ksenofobne portugalske partije, prikazana je crveno-zelena nacionalna zastava uz slogan: "Ovo nije Bangladeš."
Ono što je nekada bilo ograničeno na marševe i skupove sada je poprimilo javniji oblik. Nacionalne boje u posljednje vrijeme pojavljuju se na neočekivanim mjestima. Prošlog mjeseca se više od dvadeset njemačkih zastava u crnoj, crvenoj i zlatnoj boji krišom pojavilo u Nahrot Viblingverdeu, malom mjestu blizu Dortmunda. Transparent s natpisom "nacionalni ponos nije zločin" dao je prilično jasan trag o svrsi tog kačenja zastava.
Stranke populističke desnice vješto su prisvojile zastavu kao svoj simbol. U rukama samoproglašenih branilaca domovine, barjaci stvoreni da ujedinjuju pretvoreni su u oružje koje dijeli
Nekoliko dana ranije, Uithorn, gradić blizu Amsterdama, bio je oblijepljen holandskim zastavama nejasnog porijekla, ali očigledno povezanim s planiranim centrom za obradu zahtjeva azilanata. Slični izlivi spontanog isticanja zastava zabilježeni su i u Francuskoj i Irskoj. Čini se da je inspiracija došla iz britanske nacionalističke kampanje, "Operacije podignite zastave", koja je procvjetala prošlog ljeta - najnepoželjnijeg britanskog izvoza na kontinent još od Marmitea.
Svjesni provokacije, umjereni uzvraćaju udarac. Ser Kir Starmer ogrnuo se Union Džekom do mjere koja podsjeća na Čerčilovo pretjerivanje. Neočekivani pobjednik holandskih izbora, Rob Jeten, održao je 29. oktobra pobjednički govor ispred ogromne nacionalne zastave, nakon kampanje u kojoj su, po mišljenju nekih Holanđana, scene mahanja zastavama poprimile gotovo nepristojne razmjere. Od Jetena, mladog kosmopolitskog liberala iz proevropske partije, moglo bi se očekivati da istakne zastavu Evropske unije.
Međutim, mašući holandskom zastavom koju su njegovi protivnici s populističke desnice pokušali da prisvoje, njegov cilj je bio da, kako kaže, "ponovo preuzme" simbol koji bi trebalo da bude uključiv. Poruka između redova glasi da progresivci ne moraju prepustiti patriotizam demagoškim marginama. Nije samo Jeten taj koji želi da zastava ostane nacionalni, a ne frakcijski simbol. Na jednom protestu u Francuskoj prošle godine mogao se vidjeti natpis "Ne dozvolite fašistima da nam ukradu zastavu". Frank-Valter Štajnmajer, socijaldemokratski predsjednik Njemačke, apelovao je na svoje sunarodnike da ne dopuste da zastava bude "oteta i zloupotrijebljena od onih koji žele da raspire novu nacionalistički mržnju".
Evropljani možda nikada neće parirati Amerikancima u žaru s kojim mašu zastavama, ali mogu barem težiti dostojanstvenom spuštanju entuzijazma na pola koplja. Ima nešto simpatično kontinentalno u zabrinutosti da bi isticanje nacionalnog simbola moglo slučajno prizvati marširajuće fanatike. Sama pomisao da bi patriotizam trebalo da isključuje, a ne da uključuje, većini Evropljana bi se činila besmislenom. Kako sugeriše Jeten, kada bi centristi uspjeli da mašu svojim zastavama bez nelagode, možda bi mogli podsjetiti birače da ljubav prema domovini ne mora dolaziti umotana u prijetnju. Malo ponosa, iskazano s mjerom i u pravi čas, moglo bi se ipak pokazati kao najsnažnije tkanje koje ujedinjuje Evropu.
Prevod: A. Š.
( "Ekonomist" )