Kako biti dobar građanin loše države

Kada tvoja zemlja sprovodi odvratne politike, kada je lice koje pokazuje svijetu lice čudovišta - šta to govori o tebi? Po mom iskustvu, prilično je lako otarasiti se osjećaja odgovornosti za zemlju u kojoj plaćaš porez, učestvuješ u javnom razgovoru i, barem nominalno, imaš pravo glasa - ako je ta zemlja Sjedinjene Države. Čini se da je dovoljno reći "ne u moje ime" i nastaviti da uživaš u bogatstvu i slobodi kretanja koje tvoje državljanstvo omogućava. Ali kako ta zemlja gradi sve više kaveza za imigrante, upotrebljava vojnu silu protiv civila u gradu za gradom, redovno vrši ubistva na otvorenom moru i sistematski uništava sopstvene demokratske institucije - to bi moglo da se promijeni. To bi trebalo da se promijeni. Šta onda da se radi? Kako biti dobar građanin loše države?

Tokom nedavne posjete Izraelu razgovarala sam s brojnim jevrejskim građanima koji se bore s tim pitanjem. U posljednje dvije godine, dok Izrael sprovodi genocid nad Palestincima i gotovo potpuno odbacuje svaki privid demokratije, mnogi Izraelci sa strepnjom priznaju iz koje zemlje dolaze.

Neki smatraju da je to nepravedno, jer lično nikada nijesu podržavali krajnje desničarske političare svoje zemlje niti njenog premijera, i učinili su sve što su mogli da promijene tok izraelske politike. Drugi, mala manjina, zahvalni su na preziru drugih nacija, u nadi da bi taj prezir mogao donijeti promjene u njihovoj zemlji.

Ljudi s kojima sam razgovarala nisu saglasni u svemu. Ali svi su se suočili s pitanjima pripadnosti i saučesništva, pitali su se da li bi trebalo da ostanu u svojoj zemlji i razmišljali o tome šta su moralno dužni da učine kako bi zaustavili ili makar usporili akcije svoje vlade. (Oko 20 odsto izraelskih građana su Palestinci, ali za potrebe ovog teksta razgovarala sam samo sa Jevrejima, jer izraelska vlada tvrdi da djeluje u ime jevrejske bezbjednosti i jevrejske državnosti.)

"U slobodnom društvu, svi su uključeni u ono što neki čine", rekao je Abraham Džošua Hešel, američki rabin koji se protivio ratu u Vijetnamu i učestvovao u pokretu za građanska prava. "Neki su krivi; svi su odgovorni".

Majkl Sfard, advokat za ljudska prava koji je veći dio profesionalnog života proveo zastupajući Palestince pred izraelskim sudovima, usvojio je to shvatanje. Tokom godina, Sfard je počeo sebe da vidi kao disidenta, a ne kao pripadnika opozicije: Ne postoji politička partija koja zastupa njegove stavove, a postaje sve teže tražiti pravdu kroz izraelski pravosudni sistem. Ipak, kako je rekao, "kao građanin i stanovnik - ja imam koristi".

Doručkovali smo u jednom od divnih kafića u Tel Avivu, gdje se može popiti dobra kafa i pojesti svježa hrana, dok su svega šezdesetak kilometara dalje ljudi umirali od gladi. Moglo bi se razumno pretpostaviti da je mnogima u tom kafiću makar donekle nelagodno zbog te gladi, ali ta nelagoda nije bila vidljiva; ono što jeste bilo vidljivo, kako je Sfard primijetio, bile su tri različite postavke posvećene izraelskim taocima u Gazi, koji su u trenutku našeg razgovora još bili u zarobljeništvu.

On nije imao ništa protiv tih postavki. Ono što ga je brinulo bilo je odsustvo bilo kakvog priznanja genocida. I genocid i ravnodušnost bili su politike države kojoj, kako je Sfard naglasio, i dalje doprinosi - "ne samo plaćanjem poreza, već i sada, dok razgovaram s tobom, doprinosim razumijevanju Izraela, od čega Izrael ima koristi".

Sfard mi je rekao da je ljetos morao da ode i sa porodicom je otputovao u Italiju. Dok su bili tamo, počeli su da stižu neki od najstrašnijih izvještaja o masovnoj gladi. Udaljenost mu je, kaže, pomogla da stvari sagleda jasnije.

Po povratku, napisao je esej koji je objavio ljevičarski list "Haarec" pod naslovom: "Mi Izraelci smo dio mafijaške zločinačke porodice. Naš zadatak je da se protiv nje borimo iznutra".

Mnogi gledaju ministre krajnje desnice Itamara Ben-Gvira i Bezalela Smotriča, "tu dvojicu sitnih fašista koji, za razliku od svojih italijanskih ili njemačkih pandana, nemaju ni stila ni ukusa, već samo sirovi rasizam i sadističku okrutnost, i s olakšanjem pomisle: Ovo nas ne predstavlja", napisao je Sfard.

Ali, nastavio je, "kriminalni, zločinački, neoprostivi projekat uništenja Gaze je izraelski projekat u cjelini. On ne bi mogao biti sproveden bez saradnje - bilo kroz aktivno učešće ili kroz ćutanje - svih segmenata jevrejskog izraelskog društva".

Priznati sopstveno saučesništvo znači biti pozvan na djelovanje, uključujući ono koje mnogi Izraelci doživljavaju kao čin nelojalnosti. Sfard je pozvao svoje čitaoce da stanu uz one koji odbijaju da služe u Gazi i da podrže sankcije, političku izolaciju i međunarodne istrage izraelskih postupaka.

Mnogi Sfardovi prijatelji i kolege su napustili zemlju u posljednjih nekoliko godina. Ponekad poželi da pokaže nešto bliskom kolegi, pa mu tek poslije nekoliko minuta sine da taj advokat više ne živi u zemlji. Što se njega tiče, "rekao sam sebi da, dok god mogu da se borim, ostajem ovdje".

Ali nije riječ samo o njemu i njegovom poslu: Sfard se pita da li želi da njegovo dvoje djece odrastaju u politički ekstremnom, društveno konzervativnom, sve religioznijem i sve više podijeljenom Izraelu. Mnogi Izraelci se bore s nekom varijantom tog pitanja. Jedan par, koji je, poput Sfarda, odlučan da ostane koliko god bude mogao, rekao mi je da je njihov dvogodišnji sin sve svoje rođendane do sada proveo u skloništu od bombi. Ali druga porodica je rekla da se plaši da bi preseljenje djece u Evropu moglo da ih izloži snažnom antiizraelskom raspoloženju.

Pitanje koje progoni sve izraelske jevrejske roditelje jeste šta će se desiti kada njihova djeca napune 18 godina, uzrast za obavezno služenje vojnog roka. Najveći doprinos koji jedna porodica može dati državi jeste dijete koje odlazi u vojsku. Opšta vojna obaveza (uz određene izuzetke, među kojima su ultraortodoksni Jevreji i palestinski građani Izraela) bila je stub bezbjednosti i nacionalnog jedinstva još od osnivanja države Izrael. Ali ona je i najefikasniji instrument države da uplete što veći broj ljudi u svoje politike i u svoje zločine.

Na jednom od sedmičnih protesta u Tel Avivu, gdje se mjesecima svake subote uveče okupljalo na hiljade ljudi tražeći prekid vatre i oslobađanje talaca, srela sam jednu ljevičarsku novinarku čije je dvoje djece služilo u Gazi. Djeca dvije njene prijateljice, koje su joj se obično pridruživale na tim protestima, takođe su bila tamo.

Pitanje koje progoni sve izraelske jevrejske roditelje jeste šta će se desiti kada njihova djeca napune 18 godina, uzrast za obavezno služenje vojnog roka. Najveći doprinos koji jedna porodica može dati državi jeste dijete koje odlazi u vojsku. Opšta vojna obaveza bila je stub bezbjednosti i nacionalnog jedinstva još od osnivanja države Izrael. Ali ona je i najefikasniji instrument države da uplete što veći broj ljudi u svoje politike i u svoje zločine

Prije skoro 35 godina, kada je Sfard stigao u godine za regrutaciju, pridružio se vojsci. Ali kada je dobio naređenje da služi u Hebronu, na okupiranoj Zapadnoj obali, odbio je i završio u vojnom zatvoru. Danas kaže da ne bi uopšte služio, i to ne samo zato što se vojska promijenila, već i zato što je shvatio da čitava vojna struktura učvršćuje sistem aparthejda.

Odbijanje služenja u vojsci vjerovatno je najmoćniji oblik protesta koji stoji na raspolaganju izraelskim Jevrejima. Tokom masovnih protesta 2023. godine protiv plana premijera Benjamina Netanjahua da ukine nezavisnost sudstva, hiljade rezervista javno se obavezalo da se neće odazvati ako dobiju poziv, a više od 200 tinejdžera je potpisalo otvoreno pismo u kojem su izjavili da se neće prijaviti za službu. Nemoguće je utvrditi sudbinu svakog potpisnika, ali čini se da su tinejdžeri bolje održali riječ od rezervista - od kojih su mnogi ipak otišli na dužnost nakon napada Hamasa na jug Izraela 7. oktobra 2023.

Najpoznatija Izraelka koja je odbila vojnu službu vjerovatno je Ela Kejdar Grinberg, koja je imala 16 godina kada je 2023. potpisala izjavu da se neće prijaviti u vojsku. Bila je pozvana da se javi 19. marta ove godine. Dan ranije, Grinberg je objavila video snimak. "Ne želim da učestvujem u genocidu u Gazi", rekla je. "Odbijanje je imperativ". Sjutradan se pojavila u vojnoj bazi, gdje je odmah zatvorena. Grinberg, koja je transrodna osoba, provela je mjesec dana u gotovo potpunoj izolaciji, jer su, kako mi je rekla, trans zatvorenici odvojeni od ostalih.

Ovih dana Grinberg provodi veći dio vremena u Masafar Jati, području u južnim brdima Hebrona, prikazanom u dokumentarnom filmu "No Other Land", nagrađenom Oskarom. Masafir Jata obuhvata desetak malih sela, od kojih se svako bori za opstanak pod stalnim napadima izraelskih jevrejskih doseljenika i izraelskih vojnika.

U julu je jedan od saradnika na filmu "No Other Land", učitelj i aktivista Avdah Hatalin, ubijen od strane jednog doseljenika. U drugim slučajevima, ispričala mi je Grinberg, doseljenici su otimali stada ovaca i koristili šut sa svojih gradilišta da blokiraju ulaze u pećine u kojima žive neki od mještana. Vojnici i doseljenici rutinski zadržavaju palestinske stanovnike satima ili danima, izlažući ih fizičkom zlostavljanju i ponižavanju.

Grinberg je jedna od desetina aktivista - svi su izraelski Jevreji ili strani državljani - koji učestvuju u onome što se naziva zaštitnim prisustvom. Oni često svojim tijelima staju između mještana i njihovih napadača. U većini slučajeva, čini se da napadači ta jevrejska ili zapadna tijela smatraju vrednijim od palestinskih. Ipak, ni Grinberg nije pošteđena batina. Nekoliko nedjelja prije nego što smo se srele, rekla mi je da se dogodio "pogrom" u kojem su doseljenici slomili lobanju najmanje jednom aktivisti.

Kako je to braniti Palestince od sopstvenih sunarodnika? "Osjećala sam sram i krivicu, ali to nisu stvari koje me pokreću na djelovanje. Odgovornost me pokreće. I bijes", rekla je Grinberg. Ona ne vidi način da se odrekne svog izraelskog identiteta. "Bez obzira na to što radim, ja sam Izraelka. To je nešto što moram prihvatiti, sviđalo mi se to ili ne". Ono što, međutim, može da odluči jeste šta će uraditi sa tim što jeste Izraelka. A nečinjenje nije opcija. "Biti pasivni posmatrač znači takođe nešto činiti. Ili održavam sistem ili ga razgrađujem".

Grinberg je nekoliko mjeseci živjela na Zapadnoj obali i vraćala se u Tel Aviv, gdje žive njena majka, baka i starija sestra, svakog drugog vikenda. Jednosatno putovanje vozom iz Jerusalima bilo je, kaže, najteži dio njenog života. "U vozu sam s tim vojnicima, i oni me vide kao jednu od njih - a u tom trenutku ja zapravo i jesam jedna od njih", rekla je. Nakon svega što je doživjela na Zapadnoj obali, boravak među ljudima u izraelskim uniformama za nju je postao nepodnošljiv.

"Previše je to da bih mogla da podnesem odjednom, da sebe podsjećam: 'To su djeca mojih godina, tako su vaspitani.' Ne. Moram da mislim: 'Oni su je**na čudovišta'". Prije nekoliko godina, njena starija sestra je služila obavezni vojni rok. Jednom prilikom, Grinberg se kući vratila pravo s protesta protiv okupacije, koji su Izraelske odbrambene snage razbile šok-bombama, gumenim mecima i batinama - i tamo, za porodičnim stolom, sjedjela je njena sestra, u uniformi.

U svom životu u Njujorku još nisam vidjela nijednog službenika Imigracione i carinske službe iako znam da su zgrade u mom komšiluku bile meta racija - i mogu da provedem sedmice, ako ne i duže, a da ne stupim u kontakt ni sa jednom pristalicom Donalda Trampa. Izraelski disidenti, s druge strane, uvijek imaju osjećaj kao da plivaju u moru "drugosti". Noam Šuster-Elijasi, komičarka i junakinja novog dokumentarca "Coexistence, My Ass!", živi u selu Vahat al-Salam/Neve Šalom, u kojem oko 60 palestinskih porodica - građana Izraela - i isto toliko porodica izraelskih Jevreja živi zajedno, pokušavajući da prikažu kako bi njihova zemlja mogla da izgleda.

Šuster-Elijasi je odrasla u tom selu, govori i hebrejski i arapski, a vratila se tamo prije nekoliko mjeseci, kada je saznala da je trudna. Ali čak ni život u tom utopijskom eksperimentu ne omogućava joj da pobjegne od dominantne izraelske stvarnosti. "Odem u bolnicu, i tamo vidim oca s puškom M16 preko ramena kako na najnježniji mogući način prati svoju partnerku - baš kao što moj partner prati mene."

Posljednji put kada sam intervjuisala Noam Šuster-Elijasi, prije otprilike godinu i po, sjedjele smo u kafiću u Jafi, i ljudi su stalno svraćali da je pozdrave ili zamole za selfi. Popularna je.

Ipak, rekla mi je, angažmani su presušili. Komičarska scena je živa i aktivna, a neki komičari se danas šale na račun građana Gaze koji umiru kada im pošiljka humanitarne pomoći padne na glavu. "Ti komičari koji se sprdaju sa izgladnjelom djecom - ja znam organizatora, znam tog tipa, znam koliko smrdi, jer sam dijelila binu s njim", rekla je.

Ta blizina navodi Šuster-Elijasi da pomisli kako je "samo imala sreće" što je odrasla drugačije od većine Izraelaca. Njen otac je više puta završio u zatvoru zbog odbijanja vojne službe. Njena baka po majci, rođena u Iranu, suočavala se s diskriminacijom cijelog života. A u selu je Šuster-Elijasi odrasla uz palestinsku djecu čije su porodice nosile sjećanje na Nakbu.

Da nije bilo tog neobičnog djetinjstva, rekla je, "lako bih i sama bila ponesena strujom". To je ponizna spoznaja - i podsjetnik da se ne može otresti svoje izraelske pripadnosti. "Čak i kad bih zapalila pasoš, ne bih mogla da pobjegnem. Bilo bi neodgovorno da pobjegnem."

Šuster-Elijasi uzor vidi u iranskim umjetnicima koje poznaje, a koji uspijevaju da pronađu načine otpora u zemlji mnogo represivnijoj od njene.

Već oko sedam godina posjećujem Vahat al-Salam/Neve Šalom, i vidjela sam kako se selo mijenja - djelimično protokom vremena, ali naročito nakon napada od 7. oktobra i izraelskog rata protiv Gaze. Prilikom prve posjete nakon 7. oktobra, srela sam Džonatana Dekela, filmskog stvaraoca koji je potpisao izjavu rezervista da neće služiti nedemokratskoj vladi. A onda, ujutro na dan napada Hamasa, odazvao se pozivu. Saznanje da su masakrirani ljudi, uključujući i nekoga koga je poznavao u jednom kibucu na jugu, učinilo je da osjeća kao da nema izbora.

Neposredno prije 7. oktobra završio je film pod nazivom "Checkout", mračnu satiru o izraelskoj vojnoj obavještajnoj službi. Sada je služio upravo u toj službi, gdje mu je prvi zadatak bio da pregleda snimke s Hamasovih kamera postavljenih na tijelima boraca - snimke koji su postali srž 47-minutnog filma koji izraelski zvaničnici već dvije godine prikazuju širom svijeta kako bi opravdali napad na Gazu. Izraelci taj materijal nazivaju "filmom o zvjerstvima".

Kad sam ga srela nekoliko mjeseci kasnije, činilo se da se bori da pronađe smisao života: i dalje je bio u službi, ali se svake večeri vraćao kući u zajednicu gdje je preselio porodicu u nadi da će odgajati djecu za drugačiju budućnost. Sve mu je teže bilo da ono što Izrael čini u Gazi vidi kao pravedan rat, a ipak je osjećao da treba da nastavi da služi.

Ovoga puta, s Dekelom sam se srela na Menhetnu. Nekoliko mjeseci ranije - skoro dvije godine od početka rata - Dekel je preselio porodicu u Sjedinjene Države jer je, kako mi je rekao, "to bio jedini način da izbjegnem da zauvijek budem u aktivnoj službi". Osjećao je da, ako bi ga njegova jedinica ponovo pozvala, ne bi mogao da kaže "ne". Ali ako je udaljen 6.000 milja, ne mora ni da donosi tu odluku.

Bilo je to nekoliko dana nakon što je proglašen prekid vatre, a Dekel je i dalje pokušavao da se sabere. Rekao mi je da bi volio da može da vidi stvari jasno, crno-bijelo, kao njegovi prijatelji koji su ideološki više na ljevici. Ti prijatelji u Izraelu ranije su ga osuđivali zbog služenja u vojsci. On im uzvraća da bi i oni mogli da učine više kako bi pružili otpor. "To što niste u uniformi ne znači da morate i dalje plaćati porez za te uniforme."

Zatim se osvrnuo na američke ljevičare. "Divno je što idete na proteste 'No Kings', ali ko plaća za bombe koje su padale na Gazu?" upitao je. Kako je Dekel primijetio, "Trampizam i Bibizam su povezani pupčanom vrpcom".

On je pokušavao da dio odgovornosti za vlastite postupke - za svoj otpor, koji je smatrao nedovoljnim - prenese na neke neimenovane druge. U tom pokušaju, međutim, izrekao je važnu istinu o otporu uopšte: kada vidimo da drugi djeluju, manje nas je strah da im se pridružimo u protestu.

Još važniji je, međutim, neizgovoreni princip na koji su me podsjetili razgovori s ovim Izraelcima: da bi bio dobar građanin loše države, moraš činiti zastrašujuće stvari. To može značiti napisati kolumnu u kojoj pozivaš na izolaciju sopstvene zemlje - kao što je to uradio Sfard - znajući da će te to koštati prijateljstava i da će ti donijeti etiketu izdajnika. Može značiti koristiti vlastito tijelo da zaštitiš nekog ranjivijeg - kao što to čini Grinberg. Može značiti povlačenje ekonomske saradnje. To je vaganje između odlaska i ostanka, između moralne obaveze i straha, između toga da ostaneš po strani i da preuzmeš rizik - i, na kraju, da izabereš rizik.

Autorka je dobitnica nagrade Džordž Polk za kolumnistinju 2024. godine. Napisala je jedanaest knjiga, među kojima i "Budućnost je istorija: kako je totalitarizam ponovo osvojio Rusiju", koja je 2017. osvojila Nacionalnu književnu nagradu

Priredila: A. Š.

( Maša Gesen (Njujork tajms) )