Trajanje i kultura pamćenja

(Ramiz Hadžibegović: UTRAGU, ZNAKU I VREMENU - eseji, ogledi, recenzije, prikazi, Čigoja, Beograd, 2025)

Sa tri knjige esejističkih tekstova, koje je objavio u posljednjih deset godina, Ramiz Hadžibegović je, ne samo proputio do jednog važnog tematskog kompleksa, već je ukazao na neprocjenjivo duhovno blago koje već poodavno izmiče našoj i umjetničkoj i naučno-istraživačkoj praksi. Riječ je o kulturološko-običajno-tradicijsko sferi kroz čije se životne obrasce najbolje sagledavao mentalitet naših naroda, konkretnije, u Srbiji, Crnoj Gori i dijelom u Bosni i Hercegovini. Od kolike je važnosti bilo to raznoliko, bogato esejističko štivo najbolje govori ocjena Ratka Božovića, da Hadžibegović “nije dozvolio da se zaboravi dugovjekovno iskustvo iz domena života i pogleda na svijet naših predaka”. A mi dodajemo da: pogotovo neće dozvoliti ni narednom, četvrtom knjigom, čija je priprema, kako nezvanično saznajemo, već počela, i koja će kompleksu ranije apsolviranih tema pridodati još dvadesetak novih. To će, bez sumnje, pokrenuti najjače impulse kulture pamćenja na ovim postorima koja, kao i u ostalim dijelovima svijeta, sve više gubi bitku sa nezaustavljivo brzim tehno-inovacijama u svim sferama života.

Na tom putu, ne čekajući, Hadžibegović se u međuvremenu oglasio novom knjigom, koja je jednim manjim dijelom na tragu njegovog čisto esejističkog angažmana, a preostali sadržaj čine njegove recenzije i prikazi knjiga drugih stvaralaca, kao i analitičke procjene i osvrti na njegov opus, dati na kulturnim stranicama više listova i časopisa. Takodjer, ne mali prostor zauzimaju izjave, blic-podsjećanja i, što duža, što kraća, reagovanja na njegovo djelo od strane mnogih književnih i kulturnih poslenika, urednika listova i časopisa, koja u tako unisonom literarnom sazvučju predstavljaju neposredno, živo, otvoreno ogledalo, ne samo stvaralačke energije i istorijskog značaja Hadžibegovićevog kreativnog angažmana, već i njegove sveukupne duhovnosti, istraživačke dosljednosti i etičkog potencijala. Bez obzira što se danas, u moru napisanih naslova i olako datih ulaznica za njihovo štampanje, mora pažljivo i znalački pratiti izgovorena ili napisana ocjena, idući tragom motiva, razloga i potrebe na osnovu kojih je i data ovao široka recepcija mišljenja o radu Ramiza Hadžibegovića, možemo reći da je na ovaj način znalački prezentovana i bibliografska dokumentacija njegovog rada.

Sam Hadžibegović, u svojoj uvodnoj bilješci, naglašava kako je put od utiska do spoznaje “najčešće dug i zahtevan... Ponekad se treba zaustaviti, osvrnuti se oko sebe, povremeno osluškivati. Stvaranje najbolje pulsira na marginama takvih pojavnosti i emocija”. Ali, ostajući dosljedan odmjerenosti u svojim ocjenama i zaključcima on će, takodjer, testamentarnu podlogu svakog istraživačkog čina podcrtati mišlju da “vremenu pripada ono što uspeva da u njemu opstane.” U tom duhu, Hadžibegović je u esejima o Bijelom Polju, Bistrici (autorovom zavičaju) i Gusinju, predjelima koje je dubinski skenirao živim dodirima svog djetinjstva i odrastanja, još jednom potvrdio do kojih se granica penje (stapa i isključuje) distopijska java dva fenomena - vremena i ljudske istorije, odnosno civilizacije. Tu temu autor je ovoga puta sagledao iz jedne specifične aure - raslojavanja i kidanja veza sa tradicijom, prvenstveno kroz optiku iseljavanja koje nije bilo efemerna ili tek sporadična pojava, već se znalo odvijati i kao kolektivna ideja. Psihološki portret iseljeničke duše ovdje je dat kroz snažnu, sugestivnu poetiku koja putanju kroz novotraženi svijet i onaj ostavljeni poentira kao čistu egzistencijalnu dramu, dostojnu najlucidnijeg pozorišnog čina. A tekst o kulturi sjećanja iskristalisao je i zasvodio ovu problematiku probranim leksičkim tkanjem, aktuelizujući i ovoga puta stanje našeg duha, koje se sve ubrzanije kovitla između dva svijeta - stvarnog, realnog i pseudo-hibridnog.

Pažnju, svakako, zavredjuje i esej o Ćamilu Sijariću. Prilazeći mu prvenstveno kao piscu koji je “hipnotisao otvorenošću, strogom, besprekornom lepotom naracije”, kako na jednom mjestu navodi, Hadžibegović ga je, u neku ruku, prikazao kao vrsnog estetičara koji će kroz svoj literarni svijet, jedva primjetno, blago i krajnje istančanim sluhom, tkati začudnu, očaravajuću alhemiju svojih vizija, ideja, dnevne prepoznatljivosti i fikcijske zagonetnosti; alhemiju pamćenja i zaborava, kao dva tega čovjekove jave. Zavodljivost Ćamilove priče i pričanja, predstavlja, zapravo, svojevrsni amalgam tradicijskog i naše potrebe da ga kroz literarnu transmisiju sačuvamo. Pisati o Ćamilu znači istovremeno: biti na književnom terenu, sagledavati piščevu umjetničku interpretaciju kompleksa kojim se bavi, ali i samu prirodu tog kompleksa, koji su to motivi i vrijednosti koji ga privlače, njihovo utemeljenje i opstojnost kao istorijska paradigma. Uz tu relaciju, Hadžibegović pokreće još jednu: Sijarićevu ličnost, jaku sinergetsku protkanost njegovog duha i istančanog senzibiliteta, psihološku auru, visoki stepen etičkog i filozofskog, izvornog i nenametljivog a, u suštini, itekako upečatljivog promišljanja vječito kontroverznih, zamršenih i disparatnih društvenih pojavnosti. Za Sijarića je riječ, tj. razgovor, bio najdalekosežnija spona i vodilja kroz ljudski život, neprikosnoveni tumač svega što je nicalo na njegovom istorijskom putu. “Svojom originalnom reprezentativnošću,” napisaće Hadžibegović, “Ćamil je retorički reanimirirao običaje, kulturu, tradiciju, sećanje i sve druge vidove ispoljavanja života svog rodnog kraja”.

Tačno je da “vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje”. Ali, ova istina ima i svoju drugu stranu. A to je - da nas razgradnja može i mimoići, da je možemo preduhitriti. Drugim riječima, ono što vrijedi da opstane, čovjek je dužan da sačuva. Ili, zavisno od okolnosti, da pokuša da sačuva, a što se, najčešće, svodi na etički postulat. U tom kontekstu valja tumačiti i Hadžibegovićev osvrt na propust naših društvenih institucija koje su se oglušile na stogodišnjicu rođenja poznatog revolucionara i antifašiste Rifata Burdžovića Trša. Obilježavanje istorijskih godišnjica i velikih jubileja jeste fundamntalna konekcija sa kulturološko-tradicijsko-identitetskim kodom svakog naroda. Zaslužni epohalni angažmani pojedinaca, koji tvore opštu civilizacijsku matricu, postaju na taj način simbol kolektivne, narodne svijesti, svjetionik u bespuću vremena i vrednosna konstanta koja će našu duhovnu legitimaciju, kao ulaznicu, dati na uvid budućem vremenu.

U ovu knjigu autor je s pravom uvrstio i nekoliko svojih recenzija o piscima koji su, svaki na svoj način, zaintrigirali njegov poetski nerv - Rahman Adrović, Stojana Magdelinić, Vesko Milović, dok se u formi prikaza pozabavio knjigama Mirze Kurgaša, Đoke Filipovića...

Za rubrike Ogledi i Prikazi možemo reći da zauzimaju centralni prostor jer su, prije svega, usredotočene na bazičnu esejističku materiju ovog autora, dajući širu analitičku sliku njegovog opusa, prije svega, njegovog konceptualnog ustrojstva, a potom, stilističke, etičke i filozofske projekcije. Autori koji su se u ovom dijelu pozabavili prvenstveno esejističkim cjelinama Ramiza Hadžibegovića (Željko Rutović, Faruk Dizdarević, Voislav Bulatović, Jovanka Vukanović) svojim kritičkim lupom ukazali su, u problemskom vidu, zaokruženost materije koja je u svim svojim segmentima odisala jasnoćom, čvrstom utemeljenošću i razložnom konceptualnošću. U svom postupku, oni se nijesu doticali samo sadržajno-motivske strane, ili pak, manje-više, provjerene istoriografske dijagnostike, nego i, kako je već napomenuto, literarne projekcije koja, u svojoj pojmovnoj i slikovno-vizionarskoj kristalizaciji, poprima dimenzije estetskog dragulja. Ilustracije radi, samo da navedemo riječ-dvije Željka Rutovića: “...I tako, kulturom sjećanja izglancane sjajem terapeutske vrijednosti, Ramizove riječi predstavljaju se javnosti na njenu dobrobit i dobrobit svih nas”. Faruk Dizdarević ga naziva spisateljem “prozračne, rafinirane erudicije.”

Na sličnom “procjenjivačkom” fonu su i misli, doživljaji, kraće zabilješke i ad hoc iskazi mnogih književnih stvaralaca, analitičara, publicista i kulturnih poslenika, koji su imali priliku da se upoznaju sa stvaralaštvom Ramiza Hadžibegovića, dati pod zajedničkim naslovom Drugi o meni(prof. dr Ratko Božović, Zoran Bognar, Bratislav Milanović, Sinan Gudžević, Vesko Milović, Dubravka Jovanović, Ilija Šaula i mnogi drugi). Sve to sačinjava bogat i raznovstan kaleidoskop analitičkih zapažanja koji na svoj način ne govore samo o kvalitetu ovog opusa, već i o njegovoj prisutnosti, o emanaciji njegove energije, o realnom učešću na našoj kulturološkoj mapi. A to znači da Hadžibegovićeve knjige ne ostaju pasivne po policima ili magacinima, već su u neposrednom dijalogu sa onima koji svojim sluhom za duhovne vrijednosti i sami pomjeraju našu dnevnu civilizacijsku mapu ka trajanju i memorijskom okrilju.

( Jovanka Vukanović )