Dva različita nerazumijevanja

(Olga Vojičić Komatina, Tragom iskre Vladike Rada i Jevrema Brkovića, Ratkovićeve večeri poezije, Bijelo Polje, 2025) (Nastavak iz prošlog broja)

Pozivajući se na Aristotelovo promatranje postupka mimezisa koji veli da mimezis podrazumjeva autentično podražavanje prirode i ljudskih aktivnosti, ali da je to tek dio literarnog djela, jer njega čini i nezaobilazna mašta, pa u tom kontekstu veli da je Onore de Balzak govorio da je književnost uzvišena laž, istinita u pojedinostima, te stoga se autorica osvrće i na Brkovićev narativni postupak za koji veli: “Ovdje istorija više nije ekspicitno fakat, već je i maštanje i snoviđenje i manir života”, što je zapravo analitički precizno data evaluacija glede Brkovićevog narativa.

S druge strane, pojašnjavajući sam naziv Njegoševog djela i nakanu autora da baš tom sintagmom ovjekovječi najveći crnogorski romantičarski spjev svih vremena, ako se to tako može reći, veli da je odustajanje od prvobitnog naziva, naslova “Izvi iskra” samo Njegoševa pretenzija da taj spjev učini krunskim djelom jednog vremena i jedne nacije i jednog podneblja, kao što je crnogorsko, jer, kako veli autorica: “ ...vijenac konstituiše osobitu mrežu običaja, pravila, zabrana, pisanih i nepisanih zakona, usmenih predanja, karakterističnih za etnikum koji opisuje Petar II Petrović”, što je reći da je Njegoš htio da objedini i usadi taj isti spjev u kolektiv, koji mu je bio bitan u borbi protiv tame i zla i pobjede nad njima, stoga što u hrišćanskoj simbolici, vijenac znači: “...pobjedu nad silama tame i zla”. No cjelokupan spjev je, kako autorica veli, posvećen i usmjeren ka ostvarivanju “slobode”, jer kako već znamo da “Crnogorci ne ljube lance”, onda nam se ukazuje i sam simbol ovog cjelokupnog spjeva nazvanog sa osobitom namjerom “Gorski vijenac”, jer je u pitanju crnogorski vijenac, tj. pobjeda nad silama zla i tame i ostvarivanja najvećeg ideala svakog Crnogorca kroz stoljeća, a to je sloboda.

Ta sloboda je ono što povezuje i Njegoša i Brkovića i mnoge druge crnogorske autore koji su se njome bavili, i ona ne implicira samo junaštvo u borbi za slobodu već i čojstvo, što je bilo potencirano u svakom djelu crnogorskog karaktera od Rada Tomova, preko Marka Miljanova do Jevrema Brkovića i nakon njega, no generacija Brkovića i onih koji su došli nakon njega pokrenula je stvari u crnogorskoj literaturi unaprijed, i stoga su i Mladen Lompar, i Sreten Perović, i Milorad Popović, ali i Vito Nikolić i Leso Ivanović i Miro Glavurtić i mnogi drugi, poput slikara Dimitrija Popovića, ostvarili djela kojima se može ponositi crnogorska literatura i sebe smatrati odjelitom sa punim kapacitetom modernosti, no i bliskom sa svim literaturama u okružju, a neke spisatelje i djeliti sa okruženjem, što je normalna konzekvenca jezičke bliskosti.

Autorica uočava promisao o prokletstvu zemlje “koja prevazilazi usko regionalno značenje i dominantno se odnosi na skučenost čovjeka u sopstvenom biću... Biće dukljanskog prostora je udvojeno i u tragičnoj je koliziji sa svijetom i samim sobom”.

Koliko je u Rada Tomova bila želja za slobodom od spoljnih neprijatelja i težnja ka kolektivnom koje će održati zemlju slobodnom prolivanjem krvi i borbom neprestanom, toliko je u Brkovića individualna sloboda na pijedestalu, ali i u drugih crnogorskih spisatelja, no u Brkoviću je dominantna istorija koja, kako veli autorica: “...postaje forma fikcionalnosti, ali na nov, postmodernistički način”.

Poredeći odnos prema ženskim likovima kod Njegoša i Brkovića, on je dijametralno suprotan, jer je u Rada Tomova ženski lik, kao uostalom i u cjelokupnoj crnogorskoj epici, kako veli autorica, od žene stvorio “kult stradalnice i patnice”, dočim se Brković “obračunava sa svakom vrstom lažnog mazohizma, megalomanije i drugih odlika deformacije nacionalnih osobenosti”. Ono što pokreće Brkovićeva proza, ali i poezija jesu otklon od bijega od seksualnosti žena i osobenog lažnog konzervativizma: “... što je zrelo za radikalne rekonstruktivne zahvate”, kako ističe autorica, koja je prepoznala još jedan disput onoga što je tradicija donijela iz prošlosti i onoga što zahtjeva savremeni trenutak življenja i stvaranja umjetničkih djela.

Onako kako veli Bahtin: “Za Dostojevskog nije važno šta njegov junak predstavlja u svetu, nego prije svega, šta za junaka predstavlja svijet i šta on za sebe predstavlja” autorica komparira sa Brkovićevim “likovima razuđene individualnosti i emocionalne dinamike”, što je podstiče da zaključi da je “ovaj klasik bio jedan od uzora Brkoviću” u stvaranju njegovih istorijskih, mitskih stranica dukljanskih, zetskih i montenegrinskih istorijskih hronika, koje su bile domišljene imaginacijom, ali sa djelovima istine i ta je istina ono što je Brković uspio ostvariti u svojim romanima i u samim percipijentima njegovog djela, jer ako je pisac uspio da ubjedi čitaoca da je njegovo djelo istinito, onda je napisao vrijedno umjetničko djelo. Brković je, kao i Petar II Petrović uspio ubjediti da je literatura istina, no kod Brkovića je ona katarzična, dočim Njegoša mnogi zlorabe upravo zbog činjenice da umišljaju da je sve što je napisao Vladika Rade tačno, što je nonsens i plitko tumačenje, te je ova knjiga autorice Olge Vojičić Komatine doista vrijedno svjedočanstvo o literaturi kroz vijekove u Crnoj Gori, jer je upravo poredeći najvećeg crnogorskog spisatelja koji je ujedno bio i crnogorski vladar, ali i onoga koji je kanio biti najveći, jer je znao za snagu svog talenta, no su ga isti ti Crnogorci neljudski izgonili iz Crne Gore i kanili likvidirati, što su i pokušavali u više navrata, možda i najbolja slika današnjeg stanja jednog društva i sa sociološke i sa literatrne strane, jer odbijanje da Jevrema Brkovića ocjene objektivno i Njegoša postave na svoje mjesto u istoriji, oni i nadalje Njegoša trpaju u svakodnevni diskurs, a Jevrema Brkovića, pa čak i članove njegove obitelji iz drugog koljena prozivaju i napadaju, jer im i mrtvi Jevrem nedostaje kako bi imali onoga koji se svjesno izložio napadima te epske Crne Gore koja živi u devetnaestom stoljeću i koju je Jevrem Brković zaludu pokušavao modernizirati kroz literaturu, te je u “Jeretičkim versima” progovorio o tom samo crnogorskom diskursu koji vodi samouništenju Crnogoraca, što se svjesno izvodi u režiji drugih, no to je storija za antropološko-sociološko-medicinsku analizu, dočim je ovdje pominjana samo stoga što je neodvojiva od stvaralaštva Jevrema Brkovića, i niti iz kojih drugih razloga.

Koliko je Njegoš bio usamljen “sirak tužni među vihorove”, toliko je Jevrem Brković bio još usamljeniji u svojoj permanentnoj borbi za nešto što okolica nije shvatala, a kada bude shvatila, doima se biće prekasno. No tako je kako je.

No možda je tome uzrok upravo u onome što veli autorica: “Junake tipične za crnogorsko etično, etničko područje prvobitno stvara Petar II Petrović... Već je napomenuto da Brković posjeduje određeni antitradicionalistički otpor prema glorifikaciji etničkih obilježja... čojstva i junaštva. Takav stav Brković ne zauzima zato što ne vjeruje u milenijumsku tradiciju, već što želi da otkrije najdublji fon djelovanja hiperbolisanog mitskog načina postojanja i opstajanja.” Da li je to uzrok takvog nakaradnog odnosa današnjih zemljaka naspram Njegoša i besmislenog mimezisa djela Rada Tomova i njegovog transponovanja u sadašnjost, što dobija odlike groteske, ali i takve pizme naspram Brkovića, prosudite sami, no se čini da je autorica pogodila u metu kada je ovaj različit odnos spram tradicije Njegoša i otpora Brkovića analitički obrazložila i briljantno eksplicirala.

Pored komparativne analize “Gorskog vijenca” i “Ljubavnika Duklje”, autorica je dala veoma minucioznu poredbenu ekspertizu najzanimljivije ličnosti i vremena u cjelokupnoj povjesti Crne Gore, a to je kratko vrijeme vladavine Šćepana Malog, veoma zanimljivog i enigmatičnog lika koji je uspio da gospodari Crnom Gorom i prekine linearnost vladavine Petrovića kao svetovnih i crkvenih gospodara Crne Gore, nakon zetskih Crnojevića i Balšića i dukljanskih Voislavljevića. Dakle Njegoša je ličnost Šćepana Malog zanimala kako bi je prikazao “kao vladara samozvanca” koji je niotkuda uspio da obmane Crnogorce i iskoristi njihovu naklonjenost ruskom carstvu, predstavivši se kao nestali ruski vladar.

Dakako, Šćepan Mali kao vladar je bio prihvaćen od strane Crnogoraca, pa čak i onda kada se saznalo da nije ruski car, no Crnogorci su ga slušali i voljeli i prognali ruskog poslanika Dolgorukova iz Crne Gore, kada je pokušao svrgnuti tada crnogorskog vladara. No kada to nijesu uspjeli javno, preko otomanskog dvora su poslali Stevana Paljikardu, Grka, koji se približio Šćepanu i zaklao ga i ubjegao bez traga, te tako je završio period vladavine kada je Crna Gora po Njegošu bila obmanuta oid strane samozvanca, no po Brkoviću, to je bio period kada je Crna Gora postajala modernija, savremenija, bliža evropskim narodima i udaljenija od velike Rusije, koja je koliko je pomagala, toliko je i Crnu Goru koristila za svoje usko ruske interese, pa je tako u docnijem periodu Crna Gora objavila rat Japanu, koji je tek nakon dvijehiljadite okončan potisivanjem mira od strane savremenih državnika, što jeste duhovito danas, no ranije su Crnogorci bili spremni ratovati za Rusiju bilo gdje je to bilo potrebno, što govori o junaštvu ali i naivnosti Crnogoraca, jer svaki mig Rusije i nije bio u interesu Crne Gore, a tako se dogodilo i sa susjedima, koji su naposlijetku okupirali Crnu Goru i načinili sijaset zločina uz snažan, ali ispostavilo se nedovoljno podržan iz svijeta, otpor koji su Crnogorci pružili kroz najprije opšti ustanak koji je propao a zatim kroz desetak godina komitskog ratovanja sa Kraljevinom Jugoslavijom, no neuspješnog ratovanja, kako se naposlijetku ispostavilo.

Autorica je dala pojašnjenje bavljenja Šćepanom Malim mnogih crnogorskih literata, od Stefana Zanovića, Stjepana Mitrova Ljubiše, preko Petra II Petrovića do Jevrema Brkovića i drugih.

Naime Zanović je napisao djelo zabavljačkog karaktera, pogotovu što je i sam Zanović bio samozvanac plemićkih titula pa je to, kako veli autorica, mogao biti jedan od razloga identifikacije sa Šćepanom Malim samog Zanovića.

No kod Njegoša Šćepan Mali je, kao poništitelj kontinuirane Petrovića vladavine Crnom Gorom, bio za Njegoša: “Laža i skitnica, ali je znamenitu epohu u Crnoj Gori i u okolini učinio imenujući se ruskijem carom” (Petrom III Romanovim - p.a.).

Njegoš se potrudio i iz bogatih mletačkih arhiva doznao više o ličnosti Šćepana Malog i napisao književno istorijsku, ili kako vele poznavaoci “narodnu” dramu predstavljajući čitaocima kontinuitet Crnogoraca u borbi za slobodu čak i sa samozvanim vladarom, ali i mentalitet Crnogoraca i njihove osobenosti kada je u pitanju neko ko je došao u njih i koga su oni prihvatili, te je ukazao da su bili u stanju zaratiti i sa Rusijom, kada je ona napala nekoga koga su oni izabrali, jer je gostoprimstvo i prihvatanje Šćepana Malog od strane Crnogoraca bilo primarno, pa makar se i sama ruska carica sa tim ne slagala.

Takođe, autorica daje i informacije o još jednom djelu o Šćepanu Malom Stjepana Mitrova Ljubiše, pripovjetci, gdje se zapravo Ljubiša nadograđuje na Njegoševu dramu, želeći, kao i Njegoš da “vjerodostojno prenese ono što je u arhivskoj građi našao”, te se i Ljubiša nastavlja sa svojim pripovjestima kao “nastavljač niza koji pohoduje u prilog snazi kolektiva crnogorskog bića...”, dočim Brković vidi Šćepana Malog kao reformatora crnogorskog bića, jer okončava u tom kratkom periodu krvne osvete i miri zavađena bratstva, i čini još brojne poteze koji bi ga mogli, kako ga je Brković vidio, učiniti reformatorom crnogorskog bića, no nažalost period reformacije je bio prekratak da bi se napravile vidljive promjene u smislu napredovanja crnogorskog društva, jer to nije odgovaralo nikome, niti Rusiji niti Otomanskom carstvu, koji su naposlijetku unajmili Grka da okonča period napretka crnogorskog društva. I Brković takvim stavom zapravo zadire u nutrinu i stavlja prst u oko mitomanskoj svijesti u Crnogoraca, koji ga zbog svega toga i stavova koji otvoreno govore o nedostacima takvog mitomaskog i kolektivnog bića u današnje vrijeme, koje se doista doima tragikomično, no iz komedije danas crnogorsko društvo evidentno je načinilo krok u tragediju, no nadamo se da će današnje društvo otrijezniti i shvatiti šta im je činiti u interesu Crne Gore. Brković je zaludu ulagao napore, koji su samo djelomice urodili plodom, dočim je kod onih koji su ga trebali poduprijeti, no to nijesu učinili, a zapravo su ga pokušali gurnuti pod led, gdje će naposlijetku svi završiti, jer ne znaju šta rade.

Brković je često polemisao sa Njegoševim stavovima kroz roman, te zapravo raskrinkavao Njegoša da je Ivana Crnojevića uzdizao, jer je želio da učini tadašnji crnogorski duh jačim, dočim je Kraljevstvo od Prve, tj. Duklju svjesno zaobilazio, jer je bila primarno katolička zemlja, dočim su Petrovići bili pravoslavni hrišćani, te mu je taj potez možda bio pogrešan, jer je ostavio Duklju drugima da je tumače kako hoće, te Brković žali i zbog te činjenice.

Stoga je Njegoš u svom vremenu ostavio djelo za sva vremena i djelo koje pokazuje Crnogorce onakve kakvi jesu bili i vrijednosti koje su cijenili i poštovali i kojih su se pridržavali da bi opstali u borbi za slobodu, dočim Brković, s druge strane, teži promjeni tog obrasca koji je Crnu Goru zakucao u period romantizma i mnoge hulje bi željele da se takav obrazac i danas primjenjuje na Crnogorce i Crnogorke, no Crna Gora je danas mnogo bliža Brkovićevom svjetonazoru no Njegoševom, što je ipak veliki napredak i pomjeraj koji pruža nadu i vjeru u budućnost Crne Gore, mada vam to nitko u Crnoj Gori danas neće priznati.

( Miodrag Mišo Radović )