Jedan pogled na "Gorski vijenac": Njegoševa poema o Novom Početku
Ono što je Njegoš-političar pokušavao da ostvari je bilo upravo homogenizacija crnogorskih plemena po matrici nacionalnog buđenja i identiteta iz devetnaestog vijeka, odnosno, restrukturiranje plemenskog društva u naciju
Kratka analiza par temeljnih karakteristika Gorskog vijenca koja slijedi je, nadasve, napomena o važnim elementima koje čitaoci trebaju imati na umu prije nego zakorače u literarne prostore ove velike crnogorske poeme napisane u devetnaestom vijeku. Ovo je, istovremeno, moj doprinos formalnom obilježavanju života i književnog djela crnogorskog pjesnika i vladara, Petra II Petrovića Njegoša.
Iako je neosporno da se Njegoševa poema može čitati na onoliko načina koliko ima čitalaca kroz vrijeme, važno je naznačiti neke od fundamentalnih karakteristika Gorskog vijenca koje mogu biti korisne bez obzira koji temporalni, kulturni, religijski, identitetski, ideološki ili politički okvir čitalac naseljava.
Uprkos činjenici da je ovaj spjev otvoren za različite interpretacije, ili upravo iz tog razloga, ne bi se trebalo zaboraviti da je pred čitaocem književno djelo sa svim standardnim alatkama poetskog ushićenja i metaforičnosti. Njegoševa poema je priča o davno nestalom herojskom plemenskom društvu, ali je ta priča poetizovana da bi se oslikalo stanje stvari u Crnoj Gori za vrijeme vladikovanja ovog pjesnika, tokom prve polovine devetnaestog vijeka. Crna Gora o kojoj je Njegoš pisao imala je malo dodirnih tačaka s Crnom Gorom kojom je on vladao, a još manje (ili nimalo) ih ima sa savremenom državom u kojoj živi potpisnik ovih redova.
Raspoloživi izvori ukazuju na činjenicu da Njegoš svoju poemu nije bazirao na konkretnom istorijskog događaju. Ipak, pjesnik je bio svjestan potencijalne snage mita, pa je njegovo značenje aktuelizovao koristeći poetsku licencu veoma liberalno. Mit o “istrazi poturica” na Badnje veče, kao čin “pročišćenja” i kao naznaka drastične promjene kursa se odlično uklapao u Njegoševe napore da tadašnju Crnu Goru reformiše i pretvori u modernu državu. Vjerujem da je to jedna od fundamentalnih karakteristika Gorskog vijenca, odnosno, da je to poema o Novom Početku.
Svi mitovi o Novom Početku predstavljaju varijacije drevne priče koja ima i svoju biblijsku verziju. To je priča koja nam govori o činjenju strašnog zločina: ubijanju nevinih i ubijanju srodnika. To je vrlo često priča o blizancima, pa takva krvna veza čini zločin gotovo nezamislivim. Ova nezamislivost, istovremeno, čini sami čin ubistva izuzetno snažnim i univerzalno upotrebljivim simbolom. Inicijalni zločin koji je počinjen u Crnoj Gori i zločin koji označava njeno simbolično rođenje jeste bratoubistvo. Početak je, stoga, Tragedija. To je uništenje svega što je postojalo i potpuni dizajnirani kolaps fundamentalnog tabua koji reguliše život pojedinca i društva. To je konačni otkorak od prošlog života i njegova radikalna promjena.
Na Početku je zločin svih zločina - zločin za koji ne postoji opravdanje pošto se njime poništavaju sve opšteprihvaćene vrijednosti/modaliteti življenja. Nakon takvog zločina ostaju samo dvije opcije. Prva je smrt počinioca zločina, a drugi je konstrukcija njegovog potpuno novog identiteta. Taj proces identitetske konstrukcije mora biti dugotrajan onoliko koliko je potrebno da se “krivac” pokaje ili bude potpuno pobrisan iz poslovične knjige živih. Ono što je Njegoš-političar pokušavao da ostvari je bilo upravo homogenizacija crnogorskih plemena po matrici nacionalnog buđenja i identiteta iz devetnaestog vijeka, odnosno, restrukturiranje plemenskog društva u naciju.
To je, drugim riječima, konstrukcija novog identiteta. Istorija nas uči da je ovaj proces uvijek oštar i bolan, i da neumitno zahtijeva požrtvovanje i žrtvovanje. To je, međutim, bila esencija Njegoševe politike: uništenje stare plemenske Crne Gore i kreiranje moderne države. On je uništava, jer je bilo nemoguće reformisati herojsko plemensko društvo u kojem je živio. S obzirom na veličinu zločina, oprost se može tražiti samo i jedino u ekstremima: uspjeti u pokušaju, ili nestati zauvijek. Njegoševa poetika je bila alatka u tom teškom i strašnom poslu. I pjesnik, i njegov poetski alter-ego iz Gorskog vijenca, Vladika Danilo, su bili bolno svjesni strašnog izbora, ali su odabrali nasilje kao jedini način da se re-kreira sopstveno postojanje u novom okruženju.
Neka bude što biti ne može,
nek ad proždre, pokosi satana!
Na groblju će iznići cvijeće
za daleko neko pokoljenje!
Gorski Vijenac je važan književni spomenik plemenskom društvu i vladarskim naporima stvaranja savremene države. Ovaj spjev treba da se čita i analizira kao drama u kojoj se sučeljavaju i preispituju koncepti mišljenja i djelovanja, moralnosti i pravednosti, vjere i istorijskog događaja. To je poetska slika koji je konstruisao čovjek koji je stalno preispitivao i mjerio svijet u kom je živio. Ova Njegoševa poema je višedimenzionalna do te mjere da ne može biti posmatrana kao kroz ekskluzivne naočare nacionalne literature, jer se bavi stvarima i pitanjima koja su mnogo šira nego što su to uske margine crnogorskog političkog i kulturnog prostora. Gorski vijenac ne bi trebao da se čita izvan konteksta vremena u kojem je nastao, niti iz perspektive “jedne knjige”. Valja se prisjetiti i za kraj parafrazirati opasku Danila Kiša da mnogo knjiga nije opasno, opasna je jedna knjiga.
( Srđa Pavlović )