Uspon za majku i istoriju: Marija Zogović se prva iz Crne Gore popela na himalajski vrh Ama Dablam

Tri dana muke sa osiguranjem, u deset dana pred put povišena temperatura, polomljen mobilni telefon, kvar na akumulatoru automobila... Pred put za Nepal, činilo se da sve što može, ide po zlu.

Krenula je i krajem oktobra, ispisala istoriju: Marija Zogović iz Podgorice prva je osoba iz Crne Gore koja se popela na Ama Dablam, jedan od najljepših i veoma zahtjevnih vrhova Himalaja.

Marija ima 43 godine, diplomirana je ekonomistkinja, ali se, kaže u razgovoru za “Vijesti”, ekonomijom nikad nije bavila:

“Godinama radim u Kancelariji za prevenciju bolesti zavisnosti pri Glavnom gradu, gdje mladima, kroz svoje lično iskustvo, ukazujem na važnost zdravih stilova života”.

Za Mariju, kako je navela ranije u jednom autorskom tekstu, planina je lijek i sloboda.

Marija Zogović uspon je izvela u društvu Marije Sekulović iz Srbije, članice Planinarskog kluba “Bjelasica” iz Kolašina.

Majčina ogrlica

Ama Dablam, koji na nepalskom znači “Majčina ogrlica”, visok je 6.812 metara, nalazi se u centralnom dijelu regiona Kumbu, oko 20 kilometara južno od Mont Everesta, najvišeg vrha na svijetu (8.848). Poznat je po svojim strmim piramidama leda sa vertikalnim zidovima i oštrim, izloženim grebenima. Prvi uspon na taj vrh izveden je 13. marta 1961. godine, a od tada je postao omiljeni cilj alpinista širom svijeta.

Iz Crne Gore, Marija Zogović prva je, i među ženama i među muškarcima, koja je izvela uspon na taj vrh. Osim te činjenice, za nju je uspon na Ama Dablam dodatno emotivan, zbog sjećanja na majku.

“Kroz dosadašnje iskustvo naučila sam da što je uspon teži, u ovom slučaju i lična organizacija, to je osjećaj sreće na vrhu veći. Ta sreća je nemjerljiva. Znala sam da ću izaći na vrh ako mi vremenski uslovi budu išli na ruku i ako budem pošteđena visinske bolesti. Ipak, zbog mog primarnog motiva - sjećanja na majku, na vrhu su mi se oči napunile suza”.

Ama Dablam u prevodu znači “Majčina ogrlica”:

“Ja sam majku izgubila prije 24 godine, i od tada želja da je još jednom zagrlim i budem njena ‘ogrlica’ rasla je iz dana u dan. Na vrhu Ama Dablam ta želja mi se, na neki način, ostvarila”.

Dva motiva vodila su Mariju do vrha: sjećanje na majku i to što iz Crne Gore niko prije nije bio na vrh Ama Dablam.

“Željela sam da ostavim trag u istoriji našeg planinarstva. A kroz misli su mi prolazili i svi oni koji su vjerovali u mene i podržavali me - porodica, prijatelji, kolege, ljudi koji su mi pružili finansijsku potporu. Kad shvatite to ne želite da iznevjerite ni sebe ni njih. Dajete sve od sebe i više od toga”.

Način života kao priprema i izazovi

Ama Dablam, kako navode iz tima Extreme Summit, koji je organizator sličnih ekspedicija i koji je organizovao i ovu, predstavlja pravi izazov za iskusne alpiniste.

Za Mariju, kako je ispričala “Vijestima”, nije bilo posebnih priprema, jer planina je njen način života:

“Svakodnevno se bavim visokogorstvom, alpinizmom, skijanjem, kanjoningom i drugim aktivnostima koje iz planine proizilaze. Takav ritam mi omogućava da uvijek budem spremna za nove izazove. Moje je da se upustim u avanturu i dosanjam snove”.

Dok bi za nekoga izazovno bilo uopšte pripremiti se mentalno i fizički za sličnu avanturu, pred Marijom su bili drugi izazovi:

“Onog momenta kad sam definitivno odlučila da idem na Ama Dablam sve je postalo izazov. S obzirom na to da nisam neko ko od plate može sebi obezbijediti sredstva za ovakvu ekspediciju, borba i avantura je počela upravo sa tom odlukom. Trebalo je za kratko vrijeme obezbijediti i zatvoriti finansijsku konstrukciju i odgovoriti na svakodnevne obaveze u životu, planirane i neplanirane”, kaže ona i dodaje da priprema za ekspediciju “ne znači da je život stao”.

“Treba upakovati sve na najbolji mogući način i otići mirne glave”.

Sljedeći izazov - osiguranje.

“Tri dana sam ostavila na završavanje osiguranja. Da bi dobili dozvolu za uspon, osiguranje mora da vam pokriva spašavanje helikopterom na visinama preko 6.500 metara. Osiguranja u Crnoj Gori vam ne nude tu mogućnost, nema takvog osiguranja”.

Onda su uslijedila nova: u deset dana prije polaska, dobila je temperaturu, telefon joj se polomio, crkao akumulator.

“Sve što je moglo da krene po zlu - krenulo je. Ali mi nije padalo napamet da odustanem. Mislila sam - sve što je loše ostaće u Crnoj Gori. Naravno da nije tako bilo”, priča ona i dodaje da su je izazovi sačekali i u Nepalu:

“Problemi sa iznajmljivanjem gojzerica za uspon na vrh. U Nepalu je česta pojava da ljudi nose obuću koja je veća i po nekoliko brojeva, pa su i meni donosili gojzerice koje su tri broja veće od mog. Kao da njima brojevi nisu važni, cipela je cipela. Nakon nekoliko sati cimanja, našli su neke istrošene i dotrajale, ali moj broj”.

Uspon

Tokom trajanja ekspedicije, učesnici su prešli oko 130 kilometara i savladali približno 11.000 metara visinske razlike.

“Završna aklimatizacija podrazumijevala je uspon od baznog kampa, koji je na 4.600 metara, do kampa jedan, na 5.800 metara, sa rancem od 20 do 25 kilograma, spavanje u šatoru na samom grebenu, bez ikakvog komfora, pa zatim jutarnji uspon do kampa dva, na 6.100 metara, i povratak u bazni kamp. Nakon dvodnevnog odmora, uslijedio je završni uspon, tzv. summit push, koji je trajao četiri dana. Četiri izuzetno teška dana”.

Zbog najavljenog snijega, priča Marija, gužva je bila ogromna i planina je bila puna penjača.

“Prvi dan smo stigli do kampa jedan i tu prenoćili. Ujutro smo krenuli ka kampu dva, odmorili nekoliko sati i nastavili prema kampu tri, na 6.300 metara. Na putu do njega, koji je trajao sedam sati, pratili su nas jak vjetar i hladnoća. U kampu tri sklonile smo se u prazan šator, napravile kratku pauzu i zatim nastavile prema vrhu, savladavajući posljednjih, izuzetno eksponiranih 500 metara. Na vrh smo izašle u 10.45 sati”.

Na tom dijelu, priča ona, najveću opasnost predstavljaju ledenice koje obaraju penjači koji su iznad.

“Jedna me pogodila u butinu i, na svu sreću, izazvala ‘samo’ modricu veličine otvorene šake. Bol je bio jak, i kroz glavu mi je prošlo: ‘Šta će meni ovo u životu, umjesto da uživam na Sejšelima’... A onda se sjetite svih razloga zbog kojih ste tu i samo nastavite dalje”.

Trećeg dana, po spuštanju sa vrha do kampa dva, dvije Marije nisu imale gdje da spavaju, jer su svi šatori bili puni.

“Naslonile smo se na eksponirane stijene, utonule u san od petnaestak minuta, i to je bilo dovoljno da se malo povratimo. Čekale smo pet sati da se oslobodi mjesto u šatoru. Četvrti dan bio je ‘lakši’ - trebalo je ‘samo’ sići još 1.400 metara visinske razlike, s teškim ruksakom, u iznajmljenim cipelama koje su mi napravile osam plikova na stopalima”.

Opasnost na Ama Dablamu je stalna, kaže Marija, i evakuacije helikopterom su svakodnevne.

“Tog dana kad smo se mi popeli na vrh, jedan penjač je zadobio teške povrede glave od ledenice i, nažalost, preminuo u bolnici u Katmanduu”.

Ekspediciju na Ama Dablam vodio je Dragan Jaćimović iz Extreme Summits, iz Beograda.

“Zahvalna sam im na predusretljivosti, korisnim savjetima i odličnoj organizaciji”, poručuje Marija.

Zahvalna je i kolegama, porodici, prijateljima... koji su podržali njeno učešće u ekspediciji:

“Kratko ću reći - ovo je njihov uspjeh koliko i moj, neizmjerno hvala”.

Prije uspona na Ama Dablam, Marija je kao značajne za nju navela uspone na Materhorn, koji je popela italijanskom rutom Kresta Leone, te Ćima Grande, popet smjerom Spigolo Dibona.

“Za ovakve vrhove ne postoji posebna priprema. Samo predanost, iz dana u dan, i vjera da mi vremenska prognoza neće poremetiti planove”, navela je tada.

Poslije uspona na Ama Dablam, ide dalje:

“Osluškujem svoje tijelo i svoje potrebe, i u skladu s tim formiram ciljeve. Uvijek tražim nešto novo, bilo da je to neobična planina ili zanimljiv penjački smjer. Sigurno je samo jedno, avanture će se nastaviti i biće neuobičajene”.

Ako se ne podijeli, ostaće samo lično iskustvo

Na Ama Dablam za kratko su se popele tri žene iz klubova iz Crne Gore: Marija Zogović, koja je i crnogorska državljanka, te Marija Sekulović i Bogdana Jelić, obje iz Srbije, ali članice “Bjelasice” iz Kolašina, odnosno “Međeda” iz Podgorice.

“Iako je ovo tema o kojoj satima može i treba da se razgovara, kratko ću reći - ako klubovi i Planinarski savez ne valorizuju njihove uspjehe kroz predavanja i dijeljenje ličnih iskustava, pogotovo mlađim kategorijama, ostaće tek puko iskustvo koje nema istinsku vrijednost. Vrijednost se većim dijelom ogleda u prenošenju iskustva, a manjim u prethodnom postizanju cilja”, poručuje Marija Zogović.

Dodaje i da bi, uopšte kao podrška razvoju planinarstva u Crnoj Gori, morala da postoji finansijska podrška za pojedince koji žele da se bave nekom od planinarskih sportskih disciplina:

“Neophodno bi bilo adekvatno postaviti kriterijume za procjenu sposobnosti i dodjelu finansijske podrške pojedincu koji namjerava ostvarivanje posebnih rezultata”.

Sestre po planini

Kad je kretala na put, Marija Zogović objavila je fotografije, na kojima je u društvu imenjakinje, Marije Sekulović. I tokom trajanja ekspedicije, na vrhu, po silasku, njih dvije stalno su bile zajedno. Dvije Marije zapravo su se povezale na ovom putu:

“Mariju Sekulović sam poznavala iz viđenja - znale smo jedna za drugu, bile upućene u sposobnosti ove druge i međusobno se poštovale, ali se nismo družile. Međutim, od trenutka kada smo saznale da idemo zajedno, funkcionisale smo kao sestre. Svjesne smo bile da dobra atmosfera među nama u velikoj mjeri olakšava cijelu ekspediciju. Čini se, na ovakvim ekspedicijama, steknete prijatelja za cio život”, kaže Marija Zogović.

Oprema može i da se iznajmi

Oprema za ekspedicije kakva je Ama Dablam, skupa je, dodatno - u Crnoj Gori ne može ni da se nađe.

“Oprema za ovakve ekspedicije je veoma skupa. Nije pristupačna našem džepu, a i suludo je kupovati opremu koju ne možete koristiti u Evropi, osim ako nemate u planu da budete čest gost Himalaja i drugih visokih planina”, kaže Marija i dodaje da je nešto od opreme za uspon na Ama Dablam pozajmila, a nešto kupila i iznajmila u Katmanduu.

Gojzerice koje je iznajmila na kraju su joj napravile problem:

“Iznošene i neprilagođene mom stopalu ostavile su trag tokom uspona u obliku osam plikova, što mi je prilično stvaralo nelagodu tokom uspona, a pogotovo prilikom spuštanja”.

( Damira Kalač )