Poetski portret oca, intimni spomenar i emotivni dnevnik
Nedavno je objavljena zbirka poezije “Reci mi da si tu”, Martine Čvorović Simunović iz Nikšića, a među koricama knjige svoje mjesto našle su i tri kratke priče
“Reci mi da si tu” naslov je prve knjige Nikšićanke Martine Čvorović Simunović, koja je nedavno izašla iz štampe u izdanju “Nove poetike” iz Beograda.
“U 32 pjesme i tri priče sabrali su se redovi koji bol pokušavaju da pretvore u riječ, tugu u oblik, a ljubav sačuvaju u vječnom trajanju. Posvećene preminulom ocu Radinku, one nadrastaju književno djelo i ostaju poetski spomenik životu, čovjeku, vremenu, prostoru, Nikšiću i Župi Nikšićkoj. Glas ćerke koji odzvanja u svakom stihu i redu je glas cijele porodice jer u njima diše jedan porodični album koji je progovorio na hladnoj bjelini stranica i unio im toplinu ljubavi koja će na njima ostati zauvijek”, navodi recenzentkinja Jelena Dilber iz Nove poetike.
Zbirka počinje upravo pjesmom “Reci mi da si tu” koja je, dodaje Dilber, temelj čitavog rukopisa.
“Ona uvodi intimni ton dijaloga s onim koga više nema i pokazuje kako će čitava knjiga biti vođena - kroz šapat, ne kroz jauk”, ističe. U drugom dijelu zbirke, dodaje Dilber, kratke priče vraćaju oca u djetinjstvo i rodnu Župu Nikšićku - zatvarajući krug života.
“U tom povratku u početke osjeća se mir: smrt se ne doživljava kao kraj, već kao povratak izvoru, zemlji, djetinjstvu... U redovima koji odišu čistotom, toplinom i iskrenošću, jednostavnost je izraz istine. Govor je ličan, ali ne patetičan, tužan, ali dostojanstven. Martinini stihovi nisu samo lirski, već i pripovjedački - svaka pjesma nosi priču, kao da je pisana u hodu, u razgovoru sa tišinom”, piše u recenziji.
Čvorović Simunović za “Vijesti” kaže da ova zbirka poezije i kratkih priča nije samo knjiga...
“To je najintimniji spomenar i emotivni dnevnik koji sam posvetila svom preminulom ocu. Kroz ove stihove, vodim vas na najličnije i najteže putovanje - putovanje kroz sjećanje na njegov život, njegovu ljubav i konačno, kroz suočavanje s njegovim gubitkom”, otkriva autorka.
Ona navodi i da za nju lično knjiga ima izuzetnu snagu jer obrađuje, kaže, najtežu temu - gubitak roditelja.
“Njena najveća vrijednost leži u bezuslovnoj iskrenosti i neposrednosti kojom sam pisala o svemu što je on bio. U stihovima sam zabilježila njegov život, naše odnose s prijateljima i porodicom, sve one male, bitne stvari koje su ga činile jedinstvenim, kao i sam trenutak smrti. Pisanje je bilo terapija stihovima i moj način da mu odam počast. Činjenica da su pjesme nastajale u dva ključna perioda, i prije i nakon njegove smrti, daje zbirci posebnu dimenziju”, ističe Čvorović Simunović.
Pjesme nastale prije očeve smrti, autorka opisuje kao pune nade, straha i nježnog promatranja. Sa druge strane, one koje su nastale kasnije, donose tugu i prazninu.
“U onima koju su nastale prije očeve smrti, pokušala sam uhvatiti posljednje zajedničke trenutke i svjedočiti njegovoj borbi. To je moje sjećanje na život koji je još uvijek trajao. Pjesme nastale nakon smrti donose sirovu tugu, prazninu i proces ponovnog učenja življenja bez njegove fizičke prisutnosti. To su elegije i koraci ka prihvatanju da ljubav traje, iako se forma odnosa promijenila. Kroz pjesme sam željela stvoriti cjeloviti portret svog oca”, priča ona.
Ipak, sve njih spaja upravo snažan motiv ljubavi, primjećuje Dilber.
“Ljubav u ovoj zbirci nije izrečena raskošno i bajkovito, već u sitnicama svakodnevice. Tišina je često najglasniji motiv - ona postaje prostor u kom živi sjećanje. Očeva tišina ostala je glasna, kaže pjesma ‘Onaj što je držao svjetlo’. Za njim ide čitav niz simbola koji kroz svakodnevni život rasvjetljavaju ličnost voljenog oca i udišu mu život i boje: ‘Opel vektra ‘89’ simbolizuje putovanje kroz život i onoga što nosi porodicu, košulje simbolizuju urednost, dostojanstvo i lični identitet, gramofonske ploče nose zvuke prošlosti i uspomena, ali čine i most sjećanja između oca i kćerke, prsten simbolizuje povezanost, tihu i vječnu ljubav između supružnika, psi Noa i Nora vjernost, bezuslovnu ljubav, a naglašeno vrijeme smrti (17.57) trenutak koji razdvaja svjetove, ali pokazuje i kako minut može postati vječnost. Posmatrajući ih kao cjelinu, vidimo da sjećanje nije samo emotivni čin, već prerasta u način da se čuva ono što je vrijedno. Pjesme tako postaju pokušaj da se ne zaboravi, ali i da se oprosti vremenu”, piše Dilber.
Čvorović Simunović dodaje da kroz stihove slavi očev karakter, radosti, male pobjede i prijateljstva.
“Ovo nije samo moja bol, već i svečana, emotivna biografija kojom želim da ga pamte. Dijeljenje trenutka kada je otišao zahtijevalo je veliku hrabrost. Ove pjesme su sigurno najemotivnije, ali vjerujem da donose utjehu svima koji su iskusili sličnu bol. Ovdje ćete pronaći traganje za odgovorima i prepoznavanje”, kaže ona i poručuje:
“Nadam se da će moja zbirka pjesama služiti ne samo kao posveta mom ocu, već i kao dokaz da poezija ima iscjeljujuću moć. Moja bol se transformisala u stihove koji, nadam se, mogu pomoći drugima da svoju tugu pretvore u lijepo i vječno sjećanje. Ovo je knjiga koja govori da ljubav ne umire, već postaje dio našeg vječnog sjećanja”, zaključuje ona.
Martina Čvorović Simunović rođena je u Nikšiću 1995. godine. Iako po pozivu veterinarka, književnost ju je oduvijek privlačila, a poeziju piše od rane mladosti. Njena prva zbirka biće predstavljena budućim čitaocima do kraja godine, najavila je.
( Jelena Kontić )