Mreža neispunjenih riječi iz prošlosti

Premijera predstave “Žena od prije” koju je po djelu Rolanda Šimelfeniga, za Večernju scenu Gradskog pozorišta Podgorica režirao Damjan Pejanović, biće izvedena danas u Velikoj sali Kulturno-informativnog centra “Budo Tomović” u 20 časova.

Najavljujući predstavu, istaknuti crnogorski režiser mlađe generacije, objašnjava o kakvom se djelu radu. Pejanović u svom osvrtu ističe da se tekst njemačkog autora odlikuje izrazito nelinearnom dramaturškom strukturom “u kojoj se vremenske ravni, prošlost, sadašnjost i budućnost, ne smjenjuju sukcesivno, već se istovremeno prožimaju”.

“Scene se ponavljaju, presavijaju, nastavljaju u ‘međuvremenu’, stvarajući osjećaj stalne prisutnosti onoga što je bilo i onoga što tek dolazi. Zato je i moje čitanje ovog komada vođeno idejom da vrijeme nije linija, nego krug. Ono polazi od uvjerenja da čovjek ne može zakoračiti u budućnost dok ne razriješi ono što ostaje nerazriješeno u prošlosti. Riječi i obećanja, jednom izgovoreni, ne nestaju, oni nastavljaju da egzistiraju kao nevidljivi dugovi koji čekaju da budu podmireni. U tom smislu, ‘Žena od prije’ je predstava o odgovornosti prema onome što smo izrekli”, navodi Pejanović.

U predstavi igraju: Goran Slavić, Maja Šarenac, Ana Vujošević, Luka Stanković i Marina Pavlović. Dramaturškinja je Stela Mišković, scenografiju je uradio Nikola Toromanov, kostime Lina Leković, muziku Vjera Nikolić, scenski pokret Tamara Vujošević Mandić, 3D animaciju Gojko Berkuljan, a izvršni producent je Darko Bjelobrković.

Pejanović dalje otkriva i kako je pristupio komadu, a po svemu sudeći, neminovno je da se može očekivati nešto što se ne očekuje.

“Rediteljski pristup zasniva se na preplitanju vremenskih slojeva, gdje se stvarnost i sjećanje ne razlikuju po formi, već po intenzitetu. Prostor postaje polje sudara između neispunjenih riječi i pokušaja da se pronađe izlaz iz njihove mreže. Jer, sve dok obećanja ostaju otvorena, prošlost ne prestaje da kuca na vrata. A kako bi rekao narod - ko ne plati na mostu, platiće na ćupriji”, poručuje Pejanović.

Dramaturškinja Stela Mišković podsjeća na čuveni stih “Ubi me prejaka reč”, Branka Miljkovića iz pjesme “Epitaf”.

“Ubi nas prejaka riječ”, kaže Mišković i dodaje:

“Riječi. Obećanja. Sve što izgovorimo jednom, iako nestane u zraku, ne nestaje iz svijeta. Riječi imaju težinu, ali i kratkoću daha. One prizivaju svijet, uspostavljaju odnose, grade stvarnost. Ali što ako te riječi, jednom izgovorene, nikada ne prestanu da djeluju? Što ako se svaka rečenica vraća po svoje značenje, godinama kasnije, u nekom drugom vremenu i pod drugim okolnostima?”, navodi ona.

U drami “Žena od prije” Rolanda Šimelfeniga, primjećuje dramaturškinja, riječ nije samo sredstvo komunikacije, već je ona i ugovor, zakletva, okidač.

“Mladi Frank jednom je obećao da će voljeti zauvijek. Kada se žena kojoj je to obećanje dato vrati, prošlost se ne pojavljuje kao sjećanje, nego kao događaj koji se nastavlja, kao realnost koja se ne da izbrisati. Šimelfenig briše granicu između prošlog i sadašnjeg, između realnog i mogućeg. Vremenska linija se presavija, prizori se ponavljaju, likovi se ogledaju u sopstvenim riječima. Svaka replika odzvanja kao eho onoga što je nekad izrečeno, a sada traži svoje ispunjenje”, istakla je Mišković.

U tom prostoru između rečenog i učinjenog, podsjeća ona, otvara se pitanje odgovornosti.

“Da li naše riječi imaju rok trajanja? Da li postoji trenutak kad prestajemo biti odgovorni za ono što smo rekli ili svaka riječ koju izgovorimo postaje duh koji nas jednom mora pronaći? Da li nas prošlost oslobađa ili nas samo podsjeća da ništa izrečeno ne može biti povučeno? U ovom komadu, riječ nije znak prolaznosti, nego dokaz postojanja. Ona traje duže od osjećanja, duže od vremena koje ju je proizvelo. Možda je zato scena prostor u kojem se prošlost vraća ne da bi nas podsjetila na ono što je bilo, nego da bi nas pitala: jesmo li još uvijek isti ljudi koji su to rekli?”, navodi Mišković.

Svojevremeno je i čuveni srpski teatrolog, kritičar i pozorišni djelatnik Jovan Ćirilov istakao da je radnja Šimelfenigovog komada veoma jednostavna, “ma koliko je u svojim ispoljavanjima apsurdna”.

“Na prvi pogled, drama je veoma jednostavna. Drama se dešava u porodici sredovječnog para Franka i Klaudije, koji imaju sina Andija. Momak opet ima djevojku Tinu, što je nešto najprirodnije na svijetu. I ne bi bilo drame da nije u njihovom običnom danu banula Romi Foglender - ‘žena iz prošlosti’. Sa njom sve postaje apsurdno. Život obične njemačke (ili bilo koje zapadnoevropske porodice, pa i naše) postaje apsurdan. Ono što je izvor apsurda u Beketovoj dami ‘Čekajući Godoa’, da se neko čeka i ne dočeka, za koga se ne zna ko je i šta je, u Šimelfenigovoj drami apsurdan je ne nedolazak, već dolazak jedne naizgled obične žene u godinama. Ona ima pretenziju na Klaudijinog muža, u ime njihove nekadašnje Ijubavi. Ona opsesivno traži da se ta Ijubav iz mladosti nastavi u ime nekog nepisanog prava koje je sama izmislila i nameće ga čovjeku iz sadašnjosti. I izaziva tragične posledice”, naveo je on davne 2005. godine uoči postavljanja ovog djela na scenu Bitef teatra.

Poklon karte za reprizu

Reprizno izvođenje, ističu iz Gradskog, na repertoaru je već sjutra, u okviru programa obilježavanja Njegoševog dana - crnogorskog praznika kulture.

“Tim povodom, u saradnji sa Sekretarijatom za kulturu Glavnog grada i Ministarstvom kulture i medija, poklanjamo 100 karata. Besplatne karte se ne mogu rezervisati, a mogu se preuzeti na biletarnici KIC-a ‘Budo Tomović’. Jedna osoba može preuzeti najviše dvije karte”, poručuju iz Gradskog.

( Jelena Kontić )