Geopolitički značaj istorijskog presedana

Svaka generacija vjeruje da živi u do tog trenutka neviđenoj eri sa jedinstvenim izazovima. Ali iznova i iznova, iste tendencije i motivi ili slabe, pa čak i uništavaju civilizacije, ili ih jačaju, omogućavajući im da procvjetaju. Da bismo učili iz prošlosti, moramo prepoznati njenu simetriju i rezonancu.

Uspon i pad sila tokom vjekova se, na primjer, svodi na nekoliko osnovnih načela. Najvažnije od njih je ovo: ako se dominantna sila suoči sa dva rivala, rival koji izbjegne sukob sa dominantnom silom obično izlazi kao pobjednik.

Krajem 18. vijeka, Velika Britanija je prevladala nad Holandijom (dominantnom silom u to vrijeme). Francuska, još jedan rival Holandije, ratovala je sa njima, ali nikada nije postala supersila. Početkom 20. vijeka, Amerika je prevladala nad Britanijom, uglavnom zahvaljujući ratovima te zemlje sa drugim rivalom - Njemačkom.

Druga lekcija glasi: carstva se urušavaju kada više ne mogu da priušte troškove obezbjeđivanja svojih unutrašnjih teritorija i trgovačkih puteva. Zlatno doba Španije završilo se kada više nije mogla da priušti vojne izdatke za odbranu svojih kolonija. Britanska imperija se oslanjala na pomorsku nadmoć, koju nije uspjela da održi. SSSR se raspao jer je pomiješao veličinu sa viškom naoružanja.

Treća lekcija: čak i ako se civilizacija kreće ka uspjehu, ona može da se sruši pod teretom nenametnutih grešaka. Početkom 20. vijeka je, na primjer, izgledalo da je Zapad predodređen za prosperitet - tehnološki napredak se ubrzavao (elektrifikacija, automobili, telefoni, radio, vazdušni saobraćaj), a začarani krug siromaštva i rata izgledao je prekinut.

Globalna trgovina je cvjetala (posebno između Britanije i Njemačke), demokratija je napredovala (čak i u Rusiji, gdje je revolucija 1905. uvela novu eru slobode), a evropski vladari su bili u dobrim odnosima - Džordž V je bio rođak Vilhelma II i Nikolaja II (bili su rođaci u drugom koljenu). Do 1908. je čak bila razvijena i institucionalna arhitektura za rješavanje globalnih sukoba.

Ali Prvi svjetski rat je prekinuo ovo zlatno doba. Izumi namijenjeni oslobođenju čovječanstva pretvorili su se u oružje za uništenje, a iluzija napretka nestala je u rovovima. Decenijama se Evropa previjala u grčevima rata i mržnje, nepodnošljivog poniženja i varvarske osvete. Uprkos sigurnosti da će ovaj put biti drugačije, kontinent je bio zahvaćen plamenom.

Danas svijet doživljava nešto slično - trebalo bi da smo na pragu prosperitetne budućnosti. Nikada ranije potencijal čovječanstva nije bio tako ogroman. Prelazak na čistu energiju mogao bi da okonča eru fosilnih goriva. Naučni prodori imaju potencijal da radikalno promijene naše živote: izliječe ranije neizlječive bolesti; stvore gotovo neograničene izvore čiste energije; oslobode ljude od najtežih poslova; i još mnogo toga.

Mnoge zemlje razumiju važnost zaštite planete i borbe protiv klimatskih promjena. Šume se obnavljaju na milionima hektara, od Kivua do Amazona. Ugovor o otvorenom moru ima za cilj da zaštiti 30% okeana do 2030. Banke su počele da uračunavaju biodiverzitet u svoje bilanse stanja. BDP postepeno ustupa mjesto drugim indikatorima koji procjenjuju zdravlje, jednakost i blagostanje. Glas mladih širom svijeta se čuje, žene su zauzele vodeće pozicije, a društva, svjesna zajedničkih izazova sa kojima se suočavaju, počinju da se uključuju u dijalog.

Pa ipak, sada se, kao i na početku 20. vijeka, odvija najgori mogući scenario. Autoritarizam se širi, potkopavajući čak i najkredibilnije demokratije. Ako ne budemo oprezni, vještačka inteligencija bi mogla da uništi milijarde radnih mjesta, postane novo oružje i oslabi kognitivne sposobnosti. Nastavlja se degradacija životne sredine, a klimatsku krizu pogoršavaju milioni tona gasova staklene bašte koji se i dalje emituju u atmosferu. Porast nivoa mora, isušivanje rijeka i neuspjeh usjeva primoravaju milione ljudi da migriraju. Ratovi se množe širom svijeta, a sukobi oko hrane i vode će se samo intenzivirati.

U većini demokratskih zemalja, vlade su paralizovane i odlažu neophodne reforme do sljedećih izbora. Globalizacija je pod napadom, a strahovi od „drugog“, nostalgija za čistotom koja nikada nije postojala i prezir prema znanju ponovo su se pojavili. Rezultat je podjela, otuđenje i nepovjerenje - upravo uslovi u kojima populizam cvjeta. Kolektivna mudrost ustupa mjesto individualnom bijesu, baš kao što je to bio slučaj početkom 20. vijeka.

Još alarmantnije (i bez presedana) je to što se suočavamo sa zajedničkim izazovima - klimatskim promjenama, siromaštvom, rizikom od epidemija i zloupotrebom tehnologije (posebno AI). Sve ovo utiče na čovječanstvo u cjelini. Provodeći vrijeme ispred ekrana i video-igara (i dalje opsjednuti nacionalnim rivalstvima), zaboravljamo da razmotrimo globalnu budućnost i dozvoljavamo moćnim nacionalnim lobijima da dominiraju u kreiranju politika. Ovako propadaju civilizacije. Ovako bi mogla da propadne ljudska civilizacija.

Da bismo spriječili takav ishod, ne smijemo zaboraviti lekcije iz prošlosti. Moramo shvatiti da je vrijeme da razmišljamo i rješavamo zajedničke izazove kao ljudska vrsta. Moramo se osloniti na globalnu saradnju, a ne na geopolitički egoizam nacionalnih država. Interesi budućih generacija moraju biti na prvom mjestu, a to znači novi naglasak na altruizam. Možda ćemo se jednog dana osvrnuti na 2025. kao na godinu kada je čovječanstvo moglo da krene na gore, ali smo umjesto toga - prvi put poslije mnogo vjekova - izabrali život.

Autor je francuski ekonomista, politički teoretičar, pisac i filozof; osnivač je Evropske banke za obnovu i razvoj; bio je specijalni savjetnik francuskog predsjednika F. Miterana

Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)

( Jacques Attali )