Novo beznađe civilizacije: kada se riječi, istina i stvarnost urušavaju

Nešto nije u redu. Uznemirujući signali stvaraju utisak da su naša društva na ivici samouništenja. Svaki dan donosi novu dozu obeshrabrenja, šokova i potresa. Nijedna tema nije pošteđena sumornih događaja, nijedan front. Rat u Ukrajini, razaranje Gaze, žene primorane na ćutanje u Avganistanu, teorije zavjere koje stižu do najviših nivoa državne moći - od Vašingtona do Moskve. Dodajte tome besmislena ubistva, porast samoubistava i društvene mreže preplavljene nekontrolisanim impulsima i crtanjem meta.

Preovlađujuća sumornost nije samo neodređeni osjećaj. Konkretni podaci potvrđuju sliku smrtonosne epohe. Broj ratova samo raste: prema izvještaju Instituta za mirovna istraživanja iz Osla (PRIO), objavljenom 11. juna, u svijetu je 2024. godine zabilježen 61 oružani sukob - najveći broj od 1946. godine. Kao pokazatelj psihološke patnje, mentalne bolesti su u porastu: prema izvještaju Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) objavljenom 2022. godine, svaka osma osoba u svijetu pati od nekog oblika mentalnog poremećaja, a najčešći simptomi su anksioznost i depresija. Upotreba i trgovina drogama rastu, društvena anomija se širi, a digitalna zavisnost podstiče mračno neznanje, teorije zavjere i mržnju zasnovanu na identitetu.

Sigmund Frojd (1856–1939) je još 1930. godine oprezno pretpostavio da su naša društva postala “neurotična”. Osnivač psihoanalize tvrdio je da Zapad proživljava ono što je nazvao nezadovoljstvom unutar civilizacije. Psihološka cijena obuzdavanja nagona zarad društvenog poretka, smatrao je, postala je previsoka za pojedinca i stvara ogromne tenzije. Za Frojda, “sudbonosno pitanje za ljudsku vrstu je to - da li će, i u kojoj mjeri, njen kulturni razvoj uspjeti da savlada poremećaj zajedničkog života koji izazivaju ljudski nagon za agresijom i samouništenjem.”

Poslije Prvog svjetskog rata, Frojd je revidirao svoje shvatanje ljudske psihe. Pored principa zadovoljstva (nagona da se teži užitku i izbjegne bol) i principa realnosti (odlaganja zadovoljenja potreba radi usklađivanja sa spoljnim zahtjevima), psihoanalitičar je 1920. godine uveo pojam nagona smrti - sklonosti ka razaranju i samouništenju. Taj nagon za agresijom bio je naročito prijeteći u vrijeme kada su “ljudi ovladali silama prirode do te mjere da im, uz njihovu pomoć, ne bi bilo teško da se međusobno istrijebe do posljednjeg čovjeka.”

Kriza jezika

Obećanje “nikada više”, koje je uslijedilo nakon Holokausta, pravo naroda na samoopredjeljenje rođeno iz procesa dekolonizacije i pad Berlinskog zida stvarali su utisak da Evropa ide putem trajnog mira. Masakri u Srebrenici u BiH (jul 1995) i u Buči u Ukrajini (mart 2022), zajedno s novom erom ratovanja dronovima, pokazali su suprotno. Kratkotrajno razdoblje nade okončalo se na kontinentu na kojem, kako je to formulisao Edgar Morin, “barbarstvo nije samo prateći element civilizacije, već njen sastavni dio”.

Zato Frojdova razmišljanja, mada ukorijenjena u jedinstvenom istorijskom kontekstu - kada se finansijska kriza iz 1929. nazivala “Velikom depresijom”, a nacisti učvrstili kontrolu nad Rajhštagom na izborima 1930. godine - i dalje snažno odjekuju u našem dezorijentisanom dobu i sežu daleko izvan granica Zapada.

Novo nezadovoljstvo u civilizaciji najprije se ispoljilo kao kriza jezika. Riječi više ne odgovaraju stvarnostima koje bi trebalo da označavaju. Znak više ne odgovara označenom. “Svedoci smo razgradnje jezika”, kaže filozofkinja i psihoanalitičarka Elen Leje. Diktature su nas, dodaje, navikle na tu semantičku inverziju, savršeno prikazanu u sloganima izmišljene zemlje Okeanije, totalitarne države koju je Džordž Orvel opisao u romanu 1984: “Rat je mir. Sloboda je ropstvo. Neznanje je moć.”

Prema rečima Barbare Kasin, članice Francuske akademije, “jezik je dobar barometar onoga što živimo i osjećamo”. Podsjetila je da još od Aristotela znamo da su ljudi politička bića zato što su bića koja govore. Zbog toga, objašnjava, “moramo obraćati pažnju na jezik onih koji, bilo na bolje ili na gore - a u ovom slučaju na gore - upravljaju našim svijetom”. Filološkinja je objavila knjigu Rat riječi (La Guerre des mots).

Donald Tramp i Vladimir Putin su “svjesni moći jezika”, do te mjere da je “svaki od njih stvorio novi govor prilagođen svojim ciljevima”. Američki predsjednik, kaže ona, “govori poput prostačkog tinejdžera, punog hvalisanja”, dok njegov ruski pandan “koristi svaki jezički registar, uključujući i ‘mat’, žargon podzemlja”. Laži koje obojica autokrata izgovaraju, dodaje ona, su konstantne: Tramp tvrdi da je klimatska kriza “najveća prevara ikada”, dok Putin insistira da invazija na Ukrajinu nije rat, već “specijalna operacija”.

Čista besmislica

Ono što najviše uznemirava u cijeloj toj priči, ističe Kasin, jeste to što “obojica rade ono što kažu - na iznenađenje nas, umornih starih svjetskih demokrata”. To je naročito bilo vidljivo u pojačavanju racija protiv migranata i uvođenju carina u Sjedinjenim Državama, u trenutku kada je javni diskurs, kako je još 2014. primijetio bivši francuski premijer Manuel Vals, postao “mrtav jezik” za birače u davno ustaljenim demokratijama.

Danas, na primjer, “fašizam više ne stoji nasuprot demokratiji, već se skriva unutar nje”. Istorijske i etičke reference kolebaju se do te mjere da “sama kategorija stvarnosti propada pod našim nogama”.

“Primjera ima napretek, čak i u najaktuelnijim političkim vijestima”, primijetila je Elen Leje, autorka knjige “Mrzićeš bližnjeg svoga kao sebe samoga” (Tu haïras ton prochain comme toi-même). Označiti ekonomistu Gabrijela Zikmana kao “aktivistu krajnje ljevice”, kao što su to učinili milijarder Bernar Arno i mediji u vlasništvu milijardera Vensana Bolorea, ili tvrditi - kao što je to učinio bivši francuski predsjednik Nikola Sarkozi nakon presude u slučaju libijskog finansiranja - da ta presuda dokazuje kako su “prekršene sve granice vladavine prava”, primjeri su, rekla je ona, ove “perverzne inverzije jezika”.

Jer to nije bila ni kritika oporezivanja najbogatijih, ni osporavanje trenutne primjene presuda, već naprosto “čista besmislica”: Zikman jeste progresivan, ali njegovi predlozi ne teže ukidanju kapitalizma, kako bi želio pokret krajnje ljevice. Što se tiče sutkinje koja je 25. septembra izrekla presudu Sarkoziju, ona je samo primjenjivala zakon koji je usvojila skupština 2019. godine.

“Ideološki manevar je očigledan, ali doprinosi pražnjenju jezika od smisla”, rekla je Leje. “Ta zbrka je zabrinjavajuća, jer društveni ugovor počiva na podudarnosti između označitelja i označenog”, bez koje komunikacija postaje nemoguća, objasnila je. Ovaj način “opisivanja situacije koja je dijametralno suprotna stvarnosti” ono je što se u retorici naziva antifraza - neskriveni oblik obmane “koji više nema ni pristojnosti da se prikrije”, kako piše politikolog i kolumnista Klement Viktorovič u knjizi Logokratija, eseju o tome kako se demokratije potkopavaju “kvarenjem jezika”.

Čini se da su riječi izgubile vrijednost ne samo u javnom govoru, već i u svakodnevnom društvenom životu. Snalaženje u svijetu “alternativnih istina” pokazalo se dezorijentišućim iskustvom: kako ljudi mogu živjeti zajedno kad se istina prilagođava pojedincima? Psihoanalitičari su svakodnevno neispunjavanje date riječi prepoznali kao simptom ovog sveopšteg rasula: “I ljekari i vlasnici restorana žale se na nepoštovanje zakazanih termina”, rekla je Leje. “U svijetu u kojem ništa ne djeluje pouzdano ni čvrsto, ljudi počinju da zanemaruju obaveze koje jezik podrazumijeva, a time trpi i sama društvenost.”

Novo nezadovoljstvo u civilizaciji tako se, slaže se sociološkinja Eva Ilu, autorka djela Eksplozivna modernost (Explosive modernité), odlikuje “semantičkim kolapsom”. U tom djelu, koje razmatra “nelagodu u unutrašnjem životu”, ona ozbiljno shvata ono “što Frojda nije zanimalo” u njegovom poznatom radu iz 1930. - politiku, ekonomiju i ideologiju. Ovo urušavanje jezika odražava duboku zamagljenost kategorija koje su nam do sada pomagale da razumijemo stvarnost. Danas, na primjer, “fašizam više ne stoji nasuprot demokratiji, već se skriva unutar nje”. Istorijske i etičke reference kolebaju se do te mjere da “sama kategorija stvarnosti propada pod našim nogama”.

Antropološka prekretnica

Svojom binarnom logikom, digitalni svijet pojačao je ovaj fenomen i produbio polarizaciju emocija. Društvene mreže povezuju ljude koji dijele ista mišljenja, ali ih istovremeno dijele u tabore, pretvarajući javnu sferu u bojno polje ukopanih pozicija. Podjela više nije između desnice i ljevice, već između prijatelja i neprijatelja.

“Neprijatelj se vratio i nastanio u našim društvima”, upozorava Eva Ilu, pozivajući se na “invaziju politike na sferu subjektivnosti”. Na društvenim mrežama korisnici svoje mišljenje pretvaraju u identitet koji prožima sve aspekte njihovog života. Osjećaj prezira raste, podstičući mržnju. “Možda je naše doba primitivno ispod tanke površine uljudnosti”, rekla je sociološkinja.

U tom smislu, bolest unutar civilizacije danas je više “psihotična” nego “neurotična”, tvrdi filozofkinja i psihoanalitičarka Sintija Flori, “s obzirom na to koliko je rascjepa među pojedincima”, bez obzira na njihov društveni sloj. Neurotična osoba, objašnjava ona, pati od problema u ponašanju kojih je svjesna, za razliku od psihotične, koja ne može da razlikuje stvarnost od sopstvenih unutrašnjih percepcija.

Zaista, “više ne postoji nikakav konsenzus o stvarnosti, dok derealizacija i post-istina dominiraju”. Prema njenom mišljenju, danas su jedine sile koje uživaju legitimitet - moć, novac i tehnologija.

“Svedoci smo ozbiljnog slabljenja simboličkog posredovanja, usljed višestrukih političkih i tehnoloških udara”, objašnjava Flori, autorka knjige Klinika dostojanstva (La Clinique de la dignité). Ti udari dolaze od populista koji se obraćaju masama sljedbenika i oblikuju njihovu psihu. Kada je Ilon Mask 2022. godine kupio Tviter za 44 milijarde dolara (38 milijardi eura), direktor kompanije SpaceX “napravio je zaista dobar posao”, kaže Ilu: “To i nije skupo za kontrolu globalnog ideološkog tržišta!”

Semantički kolaps, obesmišljavanje govora, atrofija stvarnosti, polarizacija i pretvaranje protivnika u neprijatelje - sve to obilježava novu bolest unutar civilizacije, koja ujedno predstavlja i antropološku prekretnicu.

Prema piscu Režisu Debreu, čovječanstvo je sredinom 20. vijeka prešlo iz “grafosfere” u “videosferu” - drugim riječima, iz svijeta kojim je dominirala pisana riječ u društva preplavljena ekranima.

Društvene mreže povezuju ljude koji dijele ista mišljenja, ali ih istovremeno dijele u tabore, pretvarajući javnu sferu u bojno polje ukopanih pozicija. Podjela više nije između desnice i ljevice, već između prijatelja i neprijatelja.

Danas je prelazak iz analognog u digitalno doba dodatno ubrzan, sa čitavim nizom novih posljedica po ljudsku psihu. “Postepeno se oslobađamo ograničenja stare analogne civilizacije zahvaljujući alatima nove digitalne civilizacije, koji nam se čine kao da nam omogućavaju da slobodno izrazimo svoje impulse”, rekao je pisac Đulijano da Empoli, autor knjige Čas predatora.

Međutim, istovremeno “internalizujemo ograničenja ove nove civilizacije, koja su mnogo stroža od onih prethodnih - naročito kada je riječ o kontroli i ograničavanju individualnih sloboda”, objasnio je on, u tonu koji podsjeća na Frojda, do te mjere da se može govoriti i o kraju privatnosti, s obzirom na sveprisutno praćenje i često dobrovoljan nadzor naših života.

Osjećaj nelagode proizlazi iz vrtoglavog prelaska u digitalizovani i virtuelni svijet, čiji vrhunac predstavlja vještačka inteligencija. “Kako pomiriti nešto ekstremno, pa čak i pretjerano futurističko i savremeno, s prošlošću koja je proizvela nepodnošljive nejednakosti?” zapitala se Barbara Kasin.

U Sjedinjenim Državama, šesnaestogodišnji Adam Rejn, koji je patio od depresije, oduzeo je sebi život 11. aprila nakon što je slijedio savjete ChatGPT-a, koji je, prema riječima njegovih roditelja, mjesecima bio njegov povjerljivi sagovornik.

Ovaj tragični događaj, rekla je psihoanalitičarka Klotild Legil, autorka knjige Toksično doba: ogled o novoj bolesti u civilizaciji (L’Ere du toxique. Essai sur le nouveau malaise dans la civilisation), ilustruje “slom našeg odnosa s drugima - duboku, radikalnu patnju koja više ne zna kome da se obrati.”

Rađanje progresa

Ukratko, sve se kreće prebrzo. Ali stvari ipak nisu tako loše. Najoptimističniji ili najuporniji mogli bi čak pomisliti da svjedočimo jednom od “trikova istorije”, kako je to Hegel teoretisao u 19. vijeku - brutalnoj, negativnošću ispunjenoj fazi koja rađa napredak. Ako se reakcionarna međunarodna struja, oličena u Trampu, izražava tako snažno, to je zato što smo, “na neki način, mi pobijedili”, rekao je antropolog Filip Deskola, koji je upravo objavio knjigu Politike stvaranja svijeta (Politiques du faire-monde).

"Vouk pokret je u početku branio dobre vrijednosti - poput dostojanstva identiteta - ali je to činio na pogrešan način, prebrzo i ponekad u sukobu s radničkom klasom koja, suočena s nejednakošću, traži egzistencijalnu stabilnost i ne podržava prebrze normativne promjene", primijetila je Eva Ilu.

Različitost u svim svojim oblicima - prirodnim, polnim, kulturnim - osporava se upravo zato što je postepeno dobijala na snazi.

Nova kozmo-politika, “ideja da je ljudska emancipacija nerazdvojiva od odnosa koje ljudi uspostavljaju s ‘neljudskim drugima’”, danas je, kaže on, prihvaćena od dovoljno velikog broja ljudi da izazove nasilne reakcije. Ipak, progresivizam je možda prebrzo gurnuo revoluciju društvenih normi koja prati ove promjene paradigme: “Vouk pokret je u početku branio dobre vrijednosti - poput dostojanstva identiteta - ali je to činio na pogrešan način, prebrzo i ponekad u sukobu s radničkom klasom koja, suočena s nejednakošću, traži egzistencijalnu stabilnost i ne podržava prebrze normativne promjene”, primijetila je Eva Ilu.

Korijen sadašnje dezorijentacije, čini se, djelimično je ideološki: “Svi ovi pokreti ideja izazvali su vrlo snažne reakcije - u fiziološkom smislu riječi - poput infekcije u organizmu”, priznao je Deskola. Ali, dodao je, polarizacija ima i jednu prednost - donosi jasnoću: “S jedne strane, mi smo identifikovani kao neprijatelj, a s druge strane, neprijatelj se sam razotkrio - što znači da znamo protiv koga se borimo.”

Lijek za ovu bolest civilizacije ne svodi se samo na sukob. On se stvara svakodnevno - kroz uspostavljanje veza. Pošto stvarnost više ne stvara konsenzus, a istina više nije zajednička, Sintija Flori ističe važnost ‘terapije okruženja’, koju bi sprovodile “škole, mediji i institucije” - mjesta koja bi ponovo mogla postati “prostori u kojima se stvaraju istina, pažnja i povjerenje”. Istina, kaže ona, mora ponovo postati “praksa zajedničkog istraživanja”, koja uvažava i naučno znanje i iskustveno saznanje.

Na taj bi način naše institucije ponovo postale osposobljavajuće - to jest, sposobne da “pojedincima pruže stvarnu mogućnost da preobraze svijet, da djeluju i prevaziđu osjećaj nemoći.”

Umjesto da druge doživljavamo kao prepreke, probleme ili čak otrove, što se vidi i po čestoj upotrebi riječi “toksičan” za opis problematičnog odnosa, bilo bi mudro, kako kaže Klotild Legil, “razumno se izvući iz režima nepovjerenja” i ponovo “vjerovati u susrete i obnoviti odnos s dijalogom”. Ona poziva na otvorenost prema ljubavnim susretima, iskustvu koje treba razlikovati od odnosa kontrole, potčinjavanja ili prisile, onih koje je pokret #MeToo s pravom osudio. “Ljubav civilizuje želju”, naglašava Legil.

Nekima se ovi ljekovi mogu učiniti pomalo apstraktnim. Ipak, upravo je tako Frojd zaključio svoje djelo Nelagoda u kulturi. Niko, upozorio je, ne može “predvidjeti s kakvim uspjehom i s kakvim ishodom” će se taj sukob odvijati, ali upravo tu počinje odlučujuća bitka između “vječnog Erosa” i “njegovog jednako besmrtnog protivnika”. Ukratko, naši napori da damo oblik nagonu života jedino su što može zauzdati nagon smrti.

Priredila: N. B.

( Mond )