Algoritmi ne mogu zamijeniti demokratiju

Albanija je prva zemlja koja je napravila stvaran korak ka "algokratiji" - vladavini algoritama. U septembru je njen premijer objavio da će sve odluke o tome koji će privatni dobavljači obezbjeđivati robu i usluge za vladu Albanije - u vrijednosti većoj od milijardu dolara godišnje - donositi avatar vještačke inteligencije (AI) po imenu Diela. Albanija se odavno bori s korupcijom, naročito u toj oblasti. Smatra se da će nepristrasna, efikasna i algoritamska Diela biti rješenje.

To je zavodljiva zamjena: kada demokratski sistemi zakažu, jednostavno ih treba zamijeniti algoritamskim. Ali to je pogrešan refleks. Algoritmi mogu da optimizuju efikasnost, ali ne mogu da odlučuju između suprotstavljenih vrijednosti - upravo onih izbora koji čine suštinu demokratske politike. Bez transparentnosti o tome kako Diela dolazi do zaključaka i bez mehanizama za osporavanje njenih odluka, građani će se neizbježno osjećati oštećeno i bespomoćno.

Umjesto da demokratiju zamijenimo vještačkom inteligencijom, moramo iskoristiti AI da demokratiju ponovo oživimo, da je učinimo osjetljivijom na potrebe građana, promišljenijom i dostojnijom javnog povjerenja.

Nažalost, to nije put kojim trenutno idemo.

Većina odraslih u dvanaest bogatih zemalja kaže da je nezadovoljna načinom na koji njihova demokratija funkcioniše. To nezadovoljstvo vidimo u zapaljenim ulazima metroa, razbijenim izlozima i ulicama obavijenim suzavcem - u naizgled beskrajnom ciklusu protesta protiv vlada koje se doživljavaju kao otuđene, neefikasne i korumpirane.

Kada demokratija ne uspijeva da ispuni očekivanja, ljudi se okreću čvrstorukašima, autoritarnim figurama a sada i algoritmima, u nadi da će dobiti sposobnost umjesto haosa

U međuvremenu, sistemi vještačke inteligencije ubrzano napreduju. Već postoje modeli koji nadmašuju ljude u oblastima poput geometrije i medicinskog snimanja. Javnost se takođe sve više upoznaje s ovom tehnologijom (iako je Amerikanci koriste znatno manje nego stanovnici mnogih drugih zemalja, naročito u Kini).

Zato možda i ne čudi što ljudi širom svijeta već imaju više povjerenja u nove sisteme vještačke inteligencije nego u postojeće demokratske institucije. Tri kruga istraživanja koje je sproveo Collective Intelligence Project između marta i avgusta 2025. godine dosljedno su pokazala da ljudi vjeruju kako bi AI chatbotovi mogli donositi bolje odluke u njihovo ime nego njihovi izabrani predstavnici.

Ovaj obrazac je star koliko i sama politika: kada demokratija ne uspijeva da ispuni očekivanja, ljudi se okreću čvrstorukašima, autoritarnim figurama a sada i algoritmima, u nadi da će dobiti sposobnost umjesto haosa.

Međutim, zamjena demokratske rasprave algoritamskom efikasnošću ne rješava osnovnu krizu. Ona samo zamjenjuje jedan oblik udaljenosti između ljudi i moći drugim. Kada algoritmi određuju, recimo, raspodjelu budžeta ili javne beneficije bez objašnjenja i mogućnosti žalbe, rezultat je isto otuđenje i razočaranje koje već osjećamo zbog udaljenih i neodgovornih institucija - s tom razlikom što sada više nema nikoga ko bi mogao biti pozvan na odgovornost. Kada se ljudsko dostojanstvo svede na sporednu misao, polarizacija se produbljuje, a povjerenje se još više urušava.

Budućnost demokratije ne zahtijeva da odbacimo vještačku inteligenciju. Naprotiv, potrebna nam je da demokratiju učinimo funkcionalnom u 21. vijeku. Ali moramo pažljivo birati šta od nje tražimo - ne da odlučuje umjesto nas, već da nam pomogne da bolje upravljamo sami sobom

Ovi problemi samo pojačavaju rizike koje vještačka inteligencija već donosi. Današnji algoritmi koje pokreće AI uglavnom počivaju na poslovnim modelima u kojima sukob donosi zaradu. Pošto bijes privlači pažnju i povećava broj klikova, sistemi rangiranja izbacuju najrazdorniji sadržaj, cijepaju javnu raspravu i guraju nas u eho-komore u kojima se dogovor čini nemogućim. Kako AI sistemi postaju moćniji i sposobniji da manipulišu ideološkim stavovima, ove prijetnje će samo rasti.

Da bi spasila demokratiju, Amerika mora krenuti drugim putem - onim koji koristi vještačku inteligenciju da građanima pruži veći uticaj na oblikovanje politika i bolje rezultate.

Vještačka inteligencija može pomoći da vlade postanu djelotvornije, da smanje birokratiju, poboljšaju javne usluge i za građane otvore proces donošenja odluka.

Na Tajvanu, platforma vTaiwan već duže od decenije pokazuje kako AI može da ojača, a ne da zamijeni demokratsku raspravu. Kada je Uber stigao na Tajvan 2013. godine, izazvao je iste sukobe koji su izbili u gradovima širom svijeta: taksisti protiv putnika, stari igrači protiv novih, regulacija protiv inovacije. Umjesto da najglasniji preuzmu kontrolu ili da lobisti i birokrate odlučuju iza zatvorenih vrata, Tajvan je upotrijebio alate zasnovane na vještačkoj inteligenciji kako bi omogućio neku vrstu široke javne rasprave.

Hiljade građana su slale predloge platformi vTaiwan i glasale o predlozima drugih. Vještačka inteligencija nije donosila odluke. Umjesto toga, mapirala je pejzaž javnog mnjenja, ističući predloge koji su spajali suprotstavljene strane, a ne one koji su ih dodatno razdvajali. Rezultat je bilo zakonodavstvo zasnovano na kolektivnoj inteligenciji.

U slučaju Ubera, to je značilo da je usluga mogla nastaviti s radom pod uslovom da su vozači osigurani, profesionalno licencirani i da ne nude niže cijene od taksi prevoznika. Tajvan je od tada koristio različite varijante ovog pristupa u desetinama drugih političkih pitanja, svaki put gradeći povjerenje građana i pokazujući da AI može postati infrastruktura koja omogućava demokratsko promišljanje u velikim razmjerama.

Demokratiju su oduvijek ograničavali logistički okviri: ne možeš smjestiti milione ljudi u istu prostoriju, ne možeš svima dati riječ, niti obraditi toliko različitih stavova. Vještačka inteligencija ima moć da ukloni mnoga od tih ograničenja - da sažme hiljade javnih komentara, prepozna zajedničke brige i pomogne donosiocima odluka da razumiju prioritete građana. Može da učini zakonodavne tekstove pristupačnim običnim ljudima, da objasni kompromise jednostavnim jezikom i da pomogne građanima da jasnije izraze svoje stavove. AI čak može da proširi demokratsku raspravu preko geografskih i jezičkih granica, čineći globalnu koordinaciju mogućom na načine koji su donedavno bili nezamislivi.

Međutim, prozor mogućnosti za ovaj put nije beskonačan. Dok demokratije ostaju nefunkcionalne, a sposobnosti vještačke inteligencije napreduju, algokratija postaje sve privlačnija. Ostaje da se vidi hoće li Diela zaista iskorijeniti korupciju u Albaniji ili će samo dodati još jedan sloj netransparentnosti u radu vlade. Ali jedno je sigurno - ona će privući mnoge imitacije, naročito u zemljama gdje je korupcija hronična, a institucije slabe.

Budućnost demokratije ne zahtijeva da odbacimo vještačku inteligenciju. Naprotiv, potrebna nam je da demokratiju učinimo funkcionalnom u 21. vijeku. Ali moramo pažljivo birati šta od nje tražimo - ne da odlučuje umjesto nas, već da nam pomogne da bolje upravljamo sami sobom.

Erik Šmit, bivši izvršni direktor i predsjednik kompanije Gugl, je autor knjige "Genesis", koja istražuje kako će se čovječanstvo razvijati zajedno s vještačkom inteligencijom

Endru Sorota je Šmitov šef istraživanja i predvodi rad na razvoju vještačke inteligencije i demokratskih inovacija

Članak je objavljen u "Njujork tajmsu"

Prevod: A. Š.

( Erik Šmit, Endru Sorota )