Knjiga ostavljenih i zaboravljenih

(Vesna Zonjić - Filipović: Zvala sam ih svojom djecom)

Ne znam kada sam se osjetio tako obaveznim kao pred ovom knjigom i ovom temom. Na djecu sam posebno osjetljiv, srećan kada su srećna, a ranjiv kada trpe, djeca nemaju pravo da trpe. U početku sam mislio da neću izdržati da pročitam dati mi rukopis, počeo sam pa stao. Mislio da ću stati, da neću moći dalje. No, kada mi je autorka napisala da želi moje utiske, nastavio sam sa čitanjem. Te riječi su me obavezale, trebalo je odgovoriti na njih.

Nastavio sam sa čitanjem, podvlačeći crvenim flomasterom gotovo svaki pasus, pa i rečenicu. Kad srce piše ne može se pogriješiti. Ova knjiga je pisana srcem, prepisivana sa lica mjesta, iz samog života, o životu ostavljenih, a mnogih od roditelja i porodice i zaboravljenih dječaka i djevojčica, a nekih tek rođenih.

I kada se smogne snaga, kada se nastavi sa čitanjem, onda je bilo nemoguće zaustaviti se. Sudbine djece, atmosfera u domu, njihovi snovi, iščekivanja, praznine, dubine i daljine. Nadanja mogućim posjetama... Sve to teče kao da je pisano po nekom nevidljivom diktatu. A to u stvari pišu nevine dječje duše, knjigu je mogla napisati samo Vesnina duša, čista i blagorodna, koja nosi u sebi napretek razumijevanja, ljubavi i bola, koji se neutrališe ljubavlju.

Ljubav pobijedi, sve nadjača. Zato je Čovjeku toliko potrebna!

Knjiga Zvala sam ih svojom djecom, Vesne Zonjić Filipović, udžbenik je ljubavi, pedagoška čitanka, koja će dobro doći onima koji rade u ustanovama kakva je Dječji dom u Bijeloj, i ne samo ustanovama ovakvog profila. Knjiga, pisana toplo i životno, trebaće ljudima: djeci, roditeljima ostavljene djece, svim roditeljima. Dječje duše su probuđena savjest. Mnogo je djelova ove knjige koje izmame suzu dok je čitate. Suzu koja se ne da zaustaviti. Ima i radosnica koje izmame djeca svojim dogodovštinama. Nije sve tužno. I ta je strana u knjizi iskazana, ali i ona traumatična. Ostavljeni nose traume, koje nije lako spoznati. Vesna je i to znala da pročita koliko i radosti, premda su traume skrivenije, a radosti vidljivije.

Raditi sa ostavljenom djecom, podizati ih, uvoditi u život - obavezujuće je. Ljudski je i moralno. Vesna nije štedjela riječi hvale za ustanovu u kojoj je radila, osoblje, kolege sa kojima je radila.

Svi oni zaslužuju hvale i javno priznanje. Tek sam shvatio, čitajući ovu knjigu, kako je to poseban i posebno human rad. Drugačiji od drugih radova.

Ovakvu knjigu je mogao napisati neko ko u sebi nosi ljudsko, odveć ljudsko, ko duboko osjeća, ko ima puno ljubavi, puno razumijevanja. Vesna je sve to imala i na najbolji način iskazala. Svjedok su njene riječi. A riječi su trajnije od života.

Vesna je imala i ljubavi i razumijevanja, dobre volje i želje da bude sa djecom, da osjeti njihove patnje i radosti. Samo tako je mogla biti napsana knjiga koja je pred nama.

Autorka ulazi u psihologiju djeteta, dječje snove, nadanja, čitav jedan svemir - svijet ne uvijek razmljiv odraslima. Knjiga ima sociološko - psihološko i pedagošku dimenziju, posebno važan kvalitet. Iz nje se može učiti i naučiti!

Svaka dječja duša je zvijezda koja najljepše svijetli, zvijezda koju treba vidjeti. Vesna je osjećala taj svemir, te zvijezde, njihovu svjetlost, i one časove kad potamne, pa opet sinu. Knjiga je skup neizbrisivh trenutaka pretočenh na bjelinu papira. Te zvijezde su živa bića, svako sa svojim glasom, očima zagledanim u budućnost od koje se očekuje, moguća posjeta, što je najljepše rečeno u odjeljku Za vas moja djeco.

A sada dva primjera koji najilustrativnije govore:

”Sjećam se djevojčice koja je mjesecima svaku noć tražila majku u snu. Budila se uplakana, glasom promuklim od dozivanja, držala sam je na grudima, satima ljuljuškala, pjevala joj iste uspavnke koje sada pjevam svom sinu. Uvijek sam se pitala da li ih pamti, da li se sjeća topline mog glasa.”

Trebalo je preživjeti ta dozivanja, koja nikada ne zamuknu, jer dolaze iz dubine bića. A što otuda dolazi, ima posebnu snagu, odjekuje kroz vječnost. Ova knjiga je satkana od dozivanja i odziva.

“Sjećala sam se onog dječaka koji je uvijek nosio jednu malu plišanu igračku. Rijetko je pričao, ali kad god bi ga neko pokušao razdvojiti od te igračke zavapio bi, “to mi je mama dala.” Nismo znali da li je to istina ali smo ga pustili, jer ta igračka mu je bila sve.”

Moj zaključak: u toj igrački je vidio majku! Zato je nikom nije dao.

Kroz svoju djecu, Tadiju i Todora, i djecu u Domu, Vesna duboko osjeća majčinstvo i sve ono što sobom nosi, pa je ovo i knjiga o majčinstvu! Sva od dozivanja one koja piše i onih o kojima piše. Ako ne čuju ljudi, čuće zvijezde. Spavaju li mirno majke koje su ih ostavile? Čuju li ih, dolaze li im u san, u posjete, šapuću li im uspavanke iz daljine?

Poruka: majke ne ostavljajte djecu ni u kakvim uslovima, ni pod kakvu cijenu. Ostavljajući njih vi ostavljate sebe, njihov i svoj život. Djeca su jedini smisao postojanja na ovoj zemlji i pod ovim nebom, gdje se samo jednom živi! Djeca nijesu igračke! Život nije igračka! Nije život što i polje preći!

I šta reći na kraju? Isto što i na početku: Majka je najsvetija riječ.

Nju niko ne može zamijeniti, pa ma koliko ljubavi imao. Vesna je imala ljubavi toliko da zaslužuje divljenje, zbog onoga što je radila i pretočila u knjigu, svjetlosti koja iz nje zrači, poput Sunca!

Toliko je puta kanula suza i ogrijalo Sunce dok sam čitao! Nećeš ni ti moći drugačije, budući čitaoče!

U kratkoj priči Poslije kiše opisan je tmurni kišni dan u Bijeloj, kiša ne staje a prozori zamagljeni, “...Čak je mali Dačo koji je uvijek pjevušio sebi u bradu, ćutao. Sjedio je sam kraj radnog stola i gledao kroz staklo, kao da nešto traži u toj sivoj izmaglici. Prišla sam tiho, pored njega pa rekla: “Dačo šta tražiš, tamo - ovamo. Pogledao me pa prstom pokazao prema nebu, “sunce teta Vesna”, šapnuo je. To je bio prvi put da sam ga čula da nešto kaže jasno i sigurno. Sunce.” Tražio je sunce, a vjerovatno majku! Majka je djetetu Sunce! Ona svijetli i kada se ne vidi.

Počastovan sam time što sam mogao da napišem koju riječ, uz knjigu ljubavi, bola i duboke odanosti djetetu, budućem čovjeku!

Završavajući, prizivam u pomoć pjesnika Branu Petrovića i njegove stihove, koji mi idu prirodno uz ovu knjigu:

Kada gori čovek ceo svet se greje,

Kad izgori čovek - tad pepeo sve je.

Moja duboka naklonost, poštovanje, ljubav i divljenje za temu, knjigu i autorku, ličnu ispovijest sa univerzalnim porukama. Za himnu Djetetu i Čovjeku!

Vesna Zonjić Filipović ima literarnog dara, te se nadam da ovo neće bit njena jedina knjiga. Ovoj želim srećan put u život i među ljude.

( Miraš Martinović )