"Njegoš današnjice bio bi ateista"

Prezime obavezuje, ali ne smije da sputava, kaže crnogorski vajar Marko Petrović Njegoš u razgovoru za “Vijesti” komentarišući kako doživljava svoje, a povodom nedavno obilježenog dana, velikog po društvo, kulturu, državu i identitet Crne Gore.

Njegošev dan - crnogorski praznik kulture, kojim se slavi bogata zaostavština vladike Rada Tomovoga, Petra II Petrovića Njegoša, obilježava se na dan njegovog rođenja, 13. novembra. Raskoš i značaj tog nasljeđa na različitim nivoima je neupitan, a vajar Petrović Njegoš iz Nikšića navodi šta njemu lično to predstavlja.

“Meni nasljeđe više služi kao tihi orijentir, podsjetnik na slobodu, čista koljena i istinit dijalog”, ističe on u intervjuu za “Vijesti”.

Ocjenjuje da Njegoša, pak, ne razumijemo, te da se zbog toga “ovoliko i manipuliše njime”.

“Njegoš nije jednostavan ni jednoznačan. U njemu ima i svjetlosti i tame, i sumnje i vjere. U tom smislu, kad ga svedemo samo na simbol ili političku parolu, izgubimo ono što je suštinsko”, konstatuje on.

Govoreći o Njegošu danas, tvrdi, bio bi ateista, i sumira trenutno stanje svijesti i kulture.

“Crna Gora je zemlja apsurda: spomenik od dva i po metra i skoro dvije tone, posvećen zločincu Pavlu Đurišiću, bježi policiji širom zemlje. Građani znaju kako on izgleda i upoznati su sa dešavanjima, ali pitam se koliko ljudi u ovoj zemlji zna kako izgleda Mikelanđelov ”David”? Na jednoj strani glorifikujemo nasilnike, a na drugoj strani ne poznajemo ni elementarnu istoriju umjetnosti”, smatra Marko Petrović Njegoš.

O svemu tome, povodom 13. novembra, vajar Marko Petrović Njegoš govori za “Vijesti”. Priča i o svom stvaralaštvu, motivima, promišljanjima, a otkriva i na čemu trenutno radi, objašnjavajući zbog čega će publika sačekati na njegovu samostalnu izložbu.

Nedavno smo obilježili Njegošev dan koji slavi lik i djelo Petra II Petrovića Njegoša, njegovo, ali i bogato crnogorsko nasljeđe koje je i Vaše lično - porodično. Šta za Vas predstavlja ovaj praznik?

Njegošev dan je podsjetnik da kultura nije nešto što se desilo, već nešto što živimo. On je figura kroz koju se ogleda Crna Gora, ali i njena vječna potraga za smislom i slobodom. Meni lično, taj dan ima i porodični značaj, ali ga ne doživljavam kroz prezime, već kroz obavezu da se u svom vremenu izrazim iskreno, kao što je on to činio u svom.

Crna Gora se često poziva na Njegoša - u kulturi, politici, simbolima. Da li ga zaista razumijemo ili ga više koristimo?

Ne razumijemo ga, zato se ovoliko i manipuliše njime. Njegoš nije jednostavan ni jednoznačan. U njemu ima i svjetlosti i tame, i sumnje i vjere. U tom smislu, kad ga svedemo samo na simbol ili političku parolu, izgubimo ono što je suštinsko. On je živio u svom vremenu drugih načela. Političkim malverzacijama pokušavaju da mu promijene nacionalni identitet, navadili su se na mjesto njegovog vječnog počivališta nevjerovatnog arhitektonskog spomenika. Zarad iskrivljene ideologije onih koji bi najradije da Crna Gora ne postoji. Uz njih, veliki uticaj čini crkva Srbije, koja suštinski nije crkva ove zemlje, već nam je ostala kao prćija od sramnog nasilnog ujedinjenja 1918. godine. I sve to prolazi, jer ga ne razumijemo. U jedno sam siguran, Njegoš današnjice bio bi ateista.

Šta za Vas lično znači 13. novembar i kako nosite porodično nasljeđe?

To je mirna, ali stalna odgovornost. Prezime obavezuje, ali ne smije da sputava. Meni nasljeđe više služi kao tihi orijentir, podsjetnik na slobodu, čista koljena i istinit dijalog. Njegoš je govorio stihom, ja govorim kamenom. Bitno je da govor ostane sačuvan u vremenu, iskra u kamenu.

Da li je Njegoš uticao na Vaše formiranje kao čovjeka i umjetnika? Kako to prevodite u svoj vajarski jezik?

Kao čovjeka ne, roditelji su me oblikovali, a kao umjetnika u tridesetim jeste. Njegovo promišljanje o čovjeku između zemlje i neba. U vajarstvu, to prevodim kroz težnju da pronađem ravnotežu između materije i duha. Kamen je težina, daje nevjerovatan otpor i ne dozvoljava greške, drvo je život, mekan i svakim udarom dlijeta daje novi pogled na ideju kroz strukturu svojih šara. Njegoš je bio svjestan te napetosti između grubosti i uzvišenosti, i to je ono što pokušavam da prenesem u formu.

Najčešće koristite kamen u kombinaciji sa drvetom. Iskonske materijale. Šta Vas u njima privlači?

Privlači me njihova istina. Drvo diše, ima toplotu i pamti dodir. Kamen je tišina, postojanost. U njima ima i metafore Crne Gore, krševitost spolja, mekoća iznutra. Rad s prirodnim materijalima traži strpljenje, a meni je upravo to način da ostanem povezan s elementarnim.

U Vašim skulpturama često se spajaju suprotnosti, kako ste i sami objasnili - meko i tvrdo, intimno i univerzalno. Kako biste opisali svoju “filozofiju materijala”?

Vjerujem da materijal nije samo sredstvo, nego partner u dijalogu. Ne namećem mu volju, već pokušavam da ga čujem. Svaki komad drveta, svaki kamen već ima u sebi priču, ja samo pokušavam da je oslobodim. To je borba neprestana. Vajarstvo je, po mom mišljenju, čin slušanja i oblikovanja nevidljivog.

Orah je Vaš prepoznatljiv motiv. Zašto baš orah?

Orah je simbol života, sjemena i pamćenja. Imao je jaku simboličku ulogu u raznim kulturama. U njemu su slojevi, tvrda ljuska, skrivena jezgra, oblik koji podsjeća na mozak. Uvijek me je fascinirao taj balans snage i krhkosti. Postao je moj lični potpis, ali i simbol ljudskog bića, zatvorenog, a punog svijeta iznutra. Često se desi da moju opsjednutost orahom povezuju sa Njegoševim stihovima. Možda je postojala neka nesvjesna iskra, ali neznatna. Plod oraha je toliko prepun simbolike, nepresušan izvor inspiracije.

Djelo “16 nedjelja” spaja drvo, kamen i simboliku trudnoće. Koliko je umjetnost za Vas lična, a koliko univerzalna?

Umjetnost počinje iz ličnog iskustva, ali mora da prevaziđe granice intime. “16 nedjelja” jeste moj lični zapis, inspirisan porodicom i začećem djeteta, ali istovremeno govori o trudnoći uopšte, stvaranju, životu koji nastaje. Lično postaje univerzalno kad se iskreno izrazi.

Porodica, žena, dijete - česta su inspiracija u Vašem radu. Kako zadržavate ravnotežu između nježnosti i snage, privatnog i univerzalnog?

Upravo kroz iskrenost. Nježnost nije slabost, već oblik snage. Kad stvaram djelo o porodici, ne tražim sentimentalnost, nego istinu trenutka. Sve moje skulpture pripadaju određenom ciklusu, jednom skupu trenutaka koji su ostavili trag u mom životu. U njima je nekad prikazana i bol, ljutnja, praznina, sreća... U kamenu i drvetu tražim ono što je trajno, u ljudima ono što je prolazno. Tenzija me pokreće. Sve u svemu jedno veliko mentalno pročišćenje.

Razmišljate li o publici dok stvarate?

Da, ali ne kao o masi, već kao o pojedincu. Svaka skulptura je susret. Ne želim da posmatrač “razumije” moje djelo, već da ga osjeti, da ga dotakne pogledom. Kad to uspijem, dijalog je potpun, makar trajao nekoliko sekundi.

Crna Gora je prisutna u Vašem stvaralaštvu. Može li se o njoj danas govoriti kroz umjetnost?

Umjetnost je, po mom mišljenju, najiskreniji način da se govori o Crnoj Gori jer ne traži opravdanja ni riječi. Kroz kamen i drvo govorim o zemlji, o njenoj snazi, o Crnogorcima/Crnogorkama, mom narodu, taj materijal je suštinski njeno meso, kosti, tkivo. Crna Gora nije samo pejzaž, već osjećaj pripadanja i borbe da se sačuva dostojanstvo.

Mada, teško je danas pričati o dostojanstvu, mnogi su ga bacili pod noge zarad trenutne koristi.

U pripremi je Vaša nova skulptura ispred zgrade RTCG-a. Šta će prolaznici moći da vide?

Ispred RTCG-a biće izrađena skulptura oraha pod nazivom “Površ misli”. Naravno, moj lični potpis. Orah vidim kao prirodni spremnik misli i iskustava, spolja zatvoren, snažan, neupadljiv, a iznutra složen. “Površ misli” je podsjetnik da dubina postoji, ali da je treba otvoriti, prepoznati i imati hrabrosti da se u nju pogleda. A mi tu hrabrost često nemamo.

Na čemu trenutno radite i možemo li uskoro očekivati izložbu?

Trenutno radim na nečemu što bih mogao nazvati “unapređenjem” kulture u ovoj zemlji. Naravno, pod navodnicima, jer je stvarnost upravo suprotna. Zbog toga će izložba morati da sačeka.

Crna Gora je zemlja apsurda: spomenik od dva i po metra i skoro dvije tone, posvećen zločincu Pavlu Đurišiću, bježi policiji širom zemlje. Građani znaju kako on izgleda i upoznati su sa dešavanjima, ali pitam se koliko ljudi u ovoj zemlji zna kako izgleda Mikelanđelov ”David”? Na jednoj strani glorifikujemo nasilnike, a na drugoj strani ne poznajemo ni elementarnu istoriju umjetnosti. Sveštenici koji skrivaju spomenik zločinca dodatno urušavaju smisao svoje zakletve, umjesto da budu moralni stub, pretvoreni su u trgovce svetinjama i uticajna formacija u politici. U takvom društvu umjetnost postaje posljednja oaza istine, i upravo zato mnogima smeta.

Zbog toga i kažem da izložba mora da sačeka. Ne mogu da pravim galerijski spektakl dok je zemlja u kulturnom mraku u kojem se slavi neznanje, sakriva istina i brka moral. Ali mogu da radim. Mogu da ostavljam trag, makar kroz jedan oblik oraha, jedan rez, jednu površ misli. To je moj način da se oduprem ovoj stvarnosti.

Ako već institucije ne rade svoj posao, onda ćemo mi koji stvaramo morati da budemo posljednja linija odbrane smisla.

( Jelena Kontić )