Čija li je Crna Gora? (9)

Dok se Crna Gora još navikava na ritam političkog pluralizma, u parlamentu se ponovo digla bura. Ovog puta zbog izmjena Zakona o dinastiji Petrović Njegoš, koje su podnijeli poslanici Stojović i Pižurica. Amandmani koji bi, u normalnim okolnostima, bili pravna korekcija, postali su povod za polemike. Najviše je uzavrele strasti izazvalo to što se umjesto sintagme "nasilna aneksija" koristi riječ "aneksija".

Kao da je aneksija sama po sebi termin iz bontona, pa se sada njenim korišćenjem uljepšava istorijska realnost. U međunarodnom pravu aneksija podrazumijeva pripojenje teritorije protiv volje same zemlje, dakle - nasilno. Riječ je sama od sebe dovoljno oštra, ne treba joj dodatni ukras. Ali rasprave se, kao i obično, ne vode radi suštine, već radi jeftinog političkog marketinga.

Paradoksalno je da upravo oni koji su godinama nad nacionalnim interesima Crne Gore postupali kao nad proizvodom za rasprodaju danas glume najžešće branitelje državnosti i istorije. Godinama je važilo pravilo: ako nijesi dio njihove interesne orbite, ti si izdajnik. A sada prelaze na novi termin, a to je veliki Crnogorac. Sad žele da nas podijele na velike i male Crnogorce. Za njih si veliki Crnogorac ako podržavaš ono što je njima u interesu, a ako kritikuješ odmah postaješ mali.

Prvi koji su to na svojoj koži osjetili bili su liberali. Slavko Perović, Aleksandar Aleksić, Saša Marković, Mijo Martinović, Miro Vicković, Ivo Martinović, Vesna Perović, Ljubomir Đurković… Pored liberala, na meti su bili novinari Monitora i Vijesti. Takođe moram pomenuti ljude iz Free Montenegra, kao i ekipu koja se okupljala u čuvenom lokalu Tamatua.

Ta matrica traje i danas. Najnoviji primjeri su Ljubo Filipović i Gordan Stojović. Ljubo, jer se usudio da sačuva Kraljičinu plažu od privatizacionih juriša i da kritikuje DPS otvoreno, a Gordan zato što nije pristao da služi tajkunskim ambicijama koje su predstavljene kao nacionalni interes, nego je radio onako kako je smatrao da je u interesu Crne Gore.

U tom moralnom preobražaju, koji nalikuje loše režiranoj komediji, došli smo do tačke da se u napadima našao čak i princ jer je pozdravio usvajanje zakona koji se tiče njegove istorijske i porodične baštine. Ako ni prinčevo mišljenje o sopstvenoj dinastiji nije validno, onda je jasno koliko je ovdje sve otišlo u apsurd. Princ koji je dao ogroman doprinos obnovi države Crne Gore. Koji je pokrenuo Cetinjski Bijenale i Antiratni pokret.

Ove izmjene zakona se donose usljed neispunjavanja obaveza onih koji su isti usvojili. Kada je prvi put zakon usvojen, Princ Nikola je bio u 7. deceniji života a sada, kada se ispravlja, on je u 9. deceniji.

Zakon vraća dvorac dinastiji, obezbjeđuje stabilno finansiranje i uvodi mogućnost da ženski potomak nastavi dinastičku liniju, što je za crnogorske prilike ozbiljan civilizacijski iskorak. Umjesto da se o tome govori, rasprava se svela na staru matricu: kad nemaš argumente, kreni u diskreditaciju.

Crna Gora je, izgleda, jedino mjesto na kom borba za interese države uvijek počinje i završava napadima na one koji te interese stvarno pokušavaju da brane. I gdje se istorija često ne čita nego se po potrebi prepravlja. A sve to, naravno, u ime patriotizma.

Čija li je Crna Gora?

Autor je ekonomista

( Stevan Perović )