Vulinova sablja

Nakon Dodika i Mandić je digao ruke od Vučića. Iako šef parlamenta jos uvijek javno ne saopštava da je AV gotov, AM svojim djelima pokazuje kako ne želi više da izigrava teglu senfa u koju viršlu umače ko stigne iz radikalske Srbije. Od Vučića do Vulina. I Šešelja. Nijesam ja Milan Knežević ili Goran Danilović, niti Dajko niti Marko. Ni to ne saopštava javno lider Nove, ali više je nego očito da već mjesecima politika Andrije Mandića ne ide pod ruku, kao nekad, sa onom braće i SNS satelita iz koalicije ZBCG.

Odavno Mandić nije djelovao tako ispunjen i srećan kao na fotografijma i snimcima iz SAD. Iako Pinki nije vidio Donalda, iako je izostao i susret sa nekim od visokih zvaničnika Stejt Dipartmenta, Mandić se nije ljutio. Štaviše koristio je svaku priliku da istakne kako “građani CG mnogo očekuju od Trampove administracije” iz prostog razloga, jer nam je “saradnja sa Sjedinjenim Američkim Državama od posebne važnosti”! Prodao je vjeru za večeru, rekao bi Vulin. Ili nešto slično, opet od lijepog Njegoša - čast i bruka žive dovijeka!

Nigdje dakle onog Mandića iz 2020. sa prijema sablje i odlikovanja. Kada je nadahnut Vulinovim govorom kazao da svi oni koji su se kao i on odazvali 1999. na poziv da brane otadžbinu, “trebaju da budu ponosni”. A ne da se stide što su im dvije decenije sugerisali neki drugi, koji su, kako zaključi nekadašnji Andrija, “pozivali na dezerterstvo i radili za NATO savez”.

Ispade tako da će 2020. ostati zabilježena ne samo po padu DPS-a već i po uzletu Mandića. Pričaće istoričari i hroničari kako se Mandiću 2020. desilo nešto slično što i Đukanoviću 1997. Da je prelomio u mozak i Mašana, zajedno sa kolektorom, ostavio u Botun. Kod Milana Kneževića i Aleksandra Vulina.

Tako stvari stoje po samom Vulinu. Što znači i Vučiću. Jer dok ranjeni šef Srbije sedmicama ne spava oko nafte i Putina, ne znajući kako da spasi zemlju bankrota a ne naljuti gazdu iz Moskve, Mandić je lako prelomio. Ne samo letom za daleku i vjekovima mrsku Ameriku, već i glasanjem u Skupštini za slanje crnogrskih vojnika u NATO misiju, pri Ukrajini. Simbolična podrška Kijevu je iskorišćena kao izgovor zvaničnog Beograda, da se Mandiću otpiše ne samo za taj već i sve prethodne iskorake i pokušaj izbavljenja iz crnorukaške mantre i idologije. Vulin je zaboravio sablju i ordenje, dirljivi anti NATO govor, u kome je istakao viteštvo nekadašnjeg Andrije koji je “te 1999. bio uz svoj narod i uz svoju zemlju”, čime je “zaslužio naše poštovanje i da mu se i na ovaj način odužimo”.

Bruka i sramota od istog tog Mandića, smatra danas Vulin. Uz opasku da osjeća “gađenje a ne čuđenje”, zbog činjenice “da je Nova srpska demokratija dala presudne glasove” za Ukrajinu. Mandić i ostala braća i sestre iz NOVE su za Vulina “Srbi po potrebi”, dok su Milan Knežević i neki Dobričanin, “Srbi vredni predaka”. Uz već pomenuti zaključak da “čast i bruka žive dovijeka”, pa neka se Andrija vidi.

Nešto slično, Mandić je shvatao mnogo prije 2020. ili 2025. To da je neophodan raskid sa istinskom antisrpskom politikom koja je Srbiju sa čela kolone istočnoevropskih i komunističkih zemalja daleke 1989. bacila na začelje, preko četiri rata, brojnih zločina, jednog genocida, uz izgubljeni dio teritorije. Naime, par godina nakon referenduma Andrija je, ako je vjerovati Vikiliksu, pohodio američku ambasadu i racionalno sagledavao poziciju Crne Gore u regionalnim i geostrateškim procesima. Uključujući i njeno članstvo u NATO. Mi ne možemo zbog birača glasno biti ZA članstvo ali neka Crna Gora uđe, nećemo dizati ustanak. Nešto slično tome je u povjerenju Mandić govorio ambasadoru Muru. Ono što je ostalo iz tog vremena, i Andrijinog prvog pokušaja da prelomi u mozak, bila je i ideja da se u sklopu neophodnih promjena u stranci, iz njenog novog naziva skloni atribut “srpska”. I da se porodi Nova demokratija. “Crna ruka” je digla kuku i motiku iz stranačke baze, po sistemu hoćemo Ruse a kamoli Srbe, pa je ovaj pridjev ipak zadržan u nazivu Nove.

Sljedeći Mandićev korak u pokušaju otklona od antisprske politike Vučića i Šešelja, koji su istina tada bili Milovi saborci više nego njegovi, bilo je pozivanje diolomate Miodraga Lekića, da se iz Rima vrati u Podgoricu i bude predsjednički kandidat DF-a. Na Lekića je gledao kao na most koji je trebalo da ga od Beograda i Moskve okrene i prevede ka Rimu i Vašingtonu. Ali, iako je malo falilo - ništa ni od toga Andrijinog pokušaja da se odrekne sopstvene političke i ideološke prošlosti. Kada je DPS uz pomoć istog tog Zapada pokrao Lekića i za predsjednika izgurao nejakog Vujanovića, “crna ruka” je vidjela šansu da Mandića vrati na fabrička podešavanja. Da ga skine sa zlog puta ka Rimu i Vašingtonu, rekao bi Vulin. I zakuje za Moskvu, što znači i zvanični Beograd.

Tako je Mandić potonuo u kal i tragediju rusofilstva i crvenog pravoslavlja Vladimira Putina i njegovih službi. Nije kao Vulin dočekao da mu Nariškin, šef FSB za spoljne obavještajne poslove, predsjedava nekim Ruskim institutom, ali je godinama ponavljao komični narativ “nas i Rusa 200 miliona”. I primao sablje i ordenje od istog tog crnorukaškog Vulina. Da bi jednog dana dočekao da mu i lično AV uruči neki novi orden. Bez sablje. Iako je prije toga šef Nove pustio Kneževića, Dajkovića, Milačića i slične da tumaraju po trgovima srpskih gradova, izigravajući ćacije i dajući podršku SNS i mudrom vođi.

Kada je nevidljivi stelt od spomenika Pavlu Đurisiću doletio u Crnu Goru, sa idejom da se započne veća kavga ili čak manji rat - Mandić se nije dao upecati. Čak bliskost sa novopečenim mitropolitom Metodijem, i Ostojićeva lična podrška za razne izborne kampanje DFva, nije gurnula AM u odbranu lika i djela beranskog mitropolita. Time ni Đurišića. Paralelno sa svim pomenutim dešavanjima, u kuloarima je krenuo narativ da Mandić, za razliku od Kneževića, ne želi da svoju političku sudbinu veže za posrnulog srpskog autokratu. “Vučić bez alternative”, zvuči slično dilemi koja je 1997. pocijepala DPS, a koja je glasila: Jugoslavija bez alternative!? Ili sa alternativom.

Zato Vulin zapomaže. A ne zbog Ukrajine. I zato Knežević odmah potvrđuje lojalnost: on i njegova stranka nikad neće glasati protiv Vučića i Putina. Ne kaže baš tako ali to je suština njegove poruke da ni on, niti bilo ko njegov, “nikad neće glasati za bilo koju antisrpsku ili antirusku odluku”. Da se naježiš. Otuda je i jasno zašto su za Vulina Mandić i saborci iz Nove “Srbi po potrebi”, a MK, neki Dobričanin i ostalo dajkovići - Srbi vrijedni predaka. A ne bruka i sramota.

Iako pomenuti Vulinov “oproštaj” sa Mandićem i Novom ne dolazi iz njegove glave, ne znači da će sličnu izjavu ponoviti glavni gazda AV. Ne vjerujem ni da će svoje propagandne kerove iz Beograda i Podgorice nahuškati da zalaju na Mandića. Jer, poslije Dodika i Andrije, i sam Vučić je stao u red za Donaldovu milost. Malo li je Generalštab, desetine hiljada kvadrata u strogom centru Beograda, i mnogo značajnije, odricanje od decenijskog narativa o svetom ratu, vrijednom predaka, protiv zločinačke NATO alijanse. Ako Epstajn fajlovi ne sruše Trampa, eto vjerovatno i Vučića u Vašingtonu, gdje će reći, kao i Mandić prije neki dan, da Srbi “imaju veliko povjerenje u Trampovu administraciju” i da je “saradnja sa Sjedinjenim Američkim Državama od posebne važnosti”.

Ako za srpskog vožda tek treba da se vidi, za našeg vojvodu je već jasno. On je odabrao stranu. I ako ostane u vlasti, neće se, kao prije 10 ili 15 godina, vraćati na fabrička podešavanja. Umjesto “crne ruke” i Nariškina, Mandić će se okrenuti čarima MAGA pokreta. Još ako ima neku atraktivnu lokaciju da udijeli Trampovom zetu ili sinovima - eto brzo Andrije u Ovalnom kabinetu. Dok Vulin, Knežević, Dobričanin i ostali pipuni, sa Crvenog trga zapomažu kako sram i bruka žive dovijeka. Misleći na Andriju, a ne na Mila.

( Željko Ivanović )