Ne pamti se kad je netko Hrvatima održao takvu lekciju iz povijesti. Crnogorci su podsjetili na surove činjenice
Kad sami nemamo volje ni snage obračunati se s vlastitim demonima, uvijek se nađe netko drugi tko će to učiniti. Pa makar to bili i oni od kojih to najmanje očekujemo, kao što su to ovaj put učinili Crnogorci
“Za dom”, gromko je povikala skupina navijača na južnoj tribini Gradskog stadiona u Podgorici.
“Spremni”, zdušno su sami sebi odgovorili hrvatski ultrasi.
Hrvatska je upravo igrala kvalifikacijsku utakmicu s Crnom Gorom, a dio Hrvata koji su doputovali bodriti hrvatsku nacionalnu vrstu odlučio je učiniti ono što i u domovini redovito čini.
“Za dom spremni” bilo je popraćeno uzvicima “Ubij Srbina” i intoniranjem Jelačićeve koračnice “Boj se bije, bije”, preinačene tako da se, umjesto hrvatskog, prigodno pjeva o ustaškom barjaku.
Uslijedilo je nešto što nitko nije očekivao.
“Ustaše, četnici, zajedno ste bježali”, uzvratili su Crnogorci sa zapadne tribine. Isti oni koji su intoniranje “Lijepe naše” na početku utakmice u Podgorici dočekali pljeskom. A na zagrebačkom Maksimiru u rujnu izvjesili su transparent “Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”, kao ponizni znak isprike što su politika i vojnici njihove zemlje 1991. sudjelovali u opsadi Dubrovnika.
Rijetko je tko zajapurenim Hrvatima ikad održao takvu lekciju iz povijesti. Rasturio mit o dvostrukim konotacijama precizno kao što je Nikola Vlašić “rasparao” mrežu iza gola Igora Nikića. I pritom ih podsjetio na surove činjenice – da nikada u povijesti ustaše nisu ratovali protiv četnika, uz iznimku bitke na Lijevča polju koja se odigrala na samom kraju Drugog svjetskog rata. O kojoj historiografija i danas razglaba je li to uopće bila bitka ili tek oružani okršaj sa zapravo malim brojem poginulih koji je prvo četnička, a onda i ustaška mitomanija napuhala do nerealnih razmjera.
Sve prije i poslije toga bilo je više ili manje čvrsto savezništvo u kojemu su se ustaše i četnici pod njemačkom komandom zapravo borili na istoj strani. Nezavisna Država Hrvatska, u čije ime danas tako ponosno kliču, isplaćivala je mirovine obiteljima četnika poginulima u okršajima protiv partizana, a ranjeni pripadnici srpske otadžbinske vojske liječili su se u bolnicama NDH. Zajedno su u operaciji Weiss 1943. stupali protiv dalmatinskih Hrvata na Neretvi. A poglavnik Ante Pavelić, povijesna veličina hrvatskih radikala, dvije godine kasnije posebnom je naredbom zajamčio popu Momčilu Đujiću i ostacima četničkih postrojbi nesmetan prolazak preko teritorija NDH.
Pa se na Bleiburgu Brozovim partizanima nisu predale samo postrojbe Nezavisne Države Hrvatske, domobrani i ustaše, slovenska Bela garda i ruska kozačka konjica, nego i Pavelićevi ratni saveznici – četnici.
Na to su Crnogorci u ponedjeljak podsjetili hrvatske navijače u Podgorici. Onaj njihov dio koji u pozdravu “Za dom spremni” i pokliku “Ubij Srbina” ne vidi ništa sporno. I koji ga danas pravdaju kao reakciju na gađanje kamenjem navijačkog autobusa od strane – prema neslužbenim i za sada nepotvrđenim informacijama – navijača beogradske Crvene zvezde. Kao da im je za ZDS ikada trebao izravan povod.
Pa su, u izostanku boljeg argumenta, zauzvrat prisnažili da za zlo koje su napravili na obroncima Dubrovnika, koliko god se kajali, oprosta od njih neće dobiti.
Povijesna je šteta što takvu lekciju vatrenim štovateljima NDH nema tko održati u Hrvatskoj. Premijer Andrej Plenković balansira na valu koji je ovog ljeta na Hipodromu pokrenuo Marko Perković Thompson, nastojeći da on ne bude onaj kojeg će taj val odnijeti. Znakovito, kada je o ovoj temi riječ, neobično je tih predsjednik Republike Zoran Milanović, bivši premijer, donedavno i predsjednički kandidat nominalno lijeve stranke. On bi trebao imati jasan i nedvosmislen stav o kontroverznom pozdravu. No sva njegova principijelnost, odlučnost i politička vrijednost – a Milanović voli sebe gledati kao jedinog stvarnog državnika u Hrvatskoj, pa i šire – u sudaru s maršem ekstremne desnice sveli su se na kukavičku tezu da je “Za dom spremni” zapravo najbolje – ignorirati.
Što gotovo pa sigurno neće učiniti europska nogometna federacija. Hrvatsku reprezentaciju zbog spornih povika čeka kazna, sad treba vidjeti hoće li ona ostati samo novčana ili će dovesti do odluke o igranju pred praznim tribinama.
Kad sami nemamo volje ni snage obračunati se s vlastitim demonima, uvijek se nađe netko drugi tko će to učiniti. Pa makar to bili i oni od kojih to najmanje očekujemo, kao što su to ovaj put učinili Crnogorci.
( Marina Karlović-Sabolić )