Žongliranje mačevima i stihovima

Musketari, vojnici iz neke davne epohe, praćeni modernom muzikom u snažnom ritmu rokenrola ili nekog tvrđeg elektrozvuka, zavladali su scenom Nikšićkog pozorišta u srijedu veče.

Predstava “Sirano” (“Cyrano”) Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) iz Varaždina, četvrte večeri 21. Međunarnodnog festivala glumca - Nikšić 2025. donijela je publici jedan drugačiji komad u odnosu na ostatak repertoara u selekciji Miloša Latinovića. Klasični teatar u baroknom, pa i renesansnom maniru, uz raskošne kostime i autentično prilagođen scenski govor, djeluje da je oduševio publiku koja je istog trena kada se predstava završila ustala, pozdravljajući ansambl gromoglasnim aplauzom i ovacijama. Reklo bi se da publika Festivala glumca cijeni klasični teatar čije se vrijeme radnje vezuje za epohu, u ovom slučaju 17. vijek, a sama radnja donosi jedan tipičan ljubavni zaplet.

Komad “Sirano de Beržerak”, drama je u stihu francuskog pisca Edmonda Rostana, koju je na scenu HNK postavio režiser Vito Taufer. Iako je Sirano kao naslovni lik stvarna ličnost, radnja Rostanovog djela kombinuje istorijske detalje i fikciju, a fokusira se na neostvarenu ljubav i izazove koje ona podrazumijeva. Izuzetno popularna drama izvođena je širom svijeta u različitim medijima, od pozorišta i opere do filma.

Je li pjesnik opasniji od ratnika, a riječ jača od mača, jedna je od replika koja ostavlja snažan utisak i univerzalna je u svakom vremenu. Baš kao i problematika rata koji za sobom ostavlja pustoš, pohlepu, zavist i mržnju...

Rostan je, navodi se u njegovoj biografiji, u jeku naturalizma, oživio romantični teatar i pokušao da mu vrati stari sjaj - a djeluje da je upravo takav teatar i razgalio nikšićku publiku. Iako dinamične radnje, uz atraktivnu koreografiju i kostime, predstava ima sporu uvertiru i u početku zahtijeva nešto više koncentracije. Možda upravo ritam i dinamika skreću pažnju, iziskujući privakavanje na govor i okolnosti... Ako u početku i izostaju emocije koje će kasnije Sirano izmamiti, malo po malo, tako i gledalac ulazi u igru kako upoznaje protagonistu - čovjeka koji nosi kompleks, vrsnog mačevaoca sa jakim štitom oko sebe koji ima i drugu stranu - onu poetsku, zaljubljenu, romantičarsku, nesebičnu i hrabru. Spoznaja da Sirano žonglira rimama i majstorski barata riječima, jednako koliko i mačem, privući će gledaoce.

Rima, muzika i pokret su tri elementa na kojima predstava počiva, dok sa druge strane imamo ljubavni trougao - priču o Roksani i muškarcima koji se za nju bore, u prvom redu Sirana koji o tome ćuti i za njome čezne, a zatim i Kristijana koji je osvaja na svoj, nešto siroviji način, za koji spoznaje da nije baš najbolji. Roksana, energična i inteligentna, figura je žene koja se opire stereotipu, traži i prepoznaje oštrinu uma i toplinu riječi... Predstava podsjeća da je Sirano i pjesnik i ratnik i zaljubljenik, donoseći nam priču o hrabrosti, ali i nesigurnosti, o identitetu i izgledu, o pojmu ljepote i idealizovanja, ali i o ljubavi koja se skriva iza tuđeg glasa. Je li pjesnik opasniji od ratnika, a riječ jača od mača, jedna je od replika koja ostavlja snažan utisak i univerzalna je u svakom vremenu. Baš kao i problematika rata koji za sobom ostavlja pustoš, pohlepu, zavist i mržnju...

Osjećaju raskoši i epohe, pored teksta u stihu, doprinose ponajviše kostimi, pa i scenografija, ali ipak snaga leži u glumcima i njihovoj energiji, živoj i direktnoj komunikaciji s publikom. Karlo Mrkša donosi Sirana, emotivnog ispod oklopa ironije, dok Helena Minić Matanić gradi Roksanu kao sklad inteligencije i ranjivosti, žene koja zna više nego što otkriva, ali manje nego što bi željela. Njihovu igru okružuju scenski partneri koji doprinose ritmu predstave i uvjerljivosti.

U tom spoju epohe i savremenosti stvara se neobičan, gotovo multimedijalni doživljaj - živ, brz, razigran, ali ne i lišen dubine. Čini se i da bi predstava svoju punoću dobila na nekoj otvorenoj sceni...

U glumačkom ansamblu su: Karlo Mrkša, Helena Minić Matanić, Marinko Leš, Pavle Matuško, Lovro Rimac, Filip Eldan, Robert Španić, Nikša Eldan, Petar Burek, Benjamin Bencek, Borna Loborec, Nikša Premuž, Martin Gregurić i Vlaho Srijense. Dramaturgiju potpisuje Vesna Đikanović, koja je zajedno sa Vitom Tauferom uradila i adaptaciju teksta. Scenografiju je radila Urša Vidic, kostimografiju Alan Hranitelj, kompozitori su Damir Martinović Mrle i Ivanka Mazurkijević, Vesna Kolarec je dizajnerka svjetla, Ivan Duić autor vajarskih radova, dok je učitelj mačevanja Lovro Buva. Asistentkinja kostimografa je Žarka Krpan, a autor fotografija Marko Ercegović.

Kompletan tim predstave, Festivalu glumca u Nikšiću donio je osvježenu klasiku vjerno je prenoseći današnjim gledaocima, a sve kroz priču o ljepoti, dostojanstvu, autentičnosti, ali i o samoći usljed sopstvenih odluka i nesigurnosti...

Pitanje čovjeka kojeg melje sistem

Direktorka HNK iz Varaždina, poznata glumica i rediteljka Senka Bulić na okruglom stolu upriličenom nakon predstave, istakla je da je reditelj Vito Taufer poznat po vrlo političnim i uzbudljivim predstavama koje su uvijek komunikativne i žive, koje pokreću polemiku, postavljaju pitanja i imaju odnos sa publikom.

Na ovu predstavu, ističe Bulić, ona ne gleda kao na romantičnu priču o Siranu...

“To je pitanje čovjeka kojeg melje sistem. Šta danas uopšte znači riječ? Šta danas uopšte znači umjetnost? Šta danas znači progovarati u okvirima svega što se događa oko nas? Mi smo na neki način anksiozni od svega što se događa i zbog naših emocija smo uvijek negdje potisnuti, skršeni od tog sistema koji se uvijek bavi politikom, ratovima, ograničavanjem ljudskih sloboda... To rade sistemi i to se vidi jako dobro i u ovoj predstavi - da umjetnost jednostavno nema tragičan kraj, nego je i pitanje da li je emocija u pozorištu moguća i šta danas u cijelom svijetu uopšte znači kultura... To je pitanje slobode, kako na ličnom, tako i na društvenom planu. Mislim da sve to postavlja ovaj tekst koji nije nikakva vesela komedijica. Ovo je veliki tekst i zato je i opstao toliko godina, što je Vito i detektovao i uspio povezati sve elemente koje čine jednu predstavu jako zanimljivom, direktnom, živom, koja ima svoju priču i savremenost”, istakla je Bulić.

Glumica Helena Minić Matanić istakla je da im režiser pružio slobodu i kreaciju unutar nje, te rekla više o svojoj ulozi objašnjavajući da su joj pristupili drugačije i kompleksnije.

“Razmišljali smo kako se to reflektuje i u današnjem vremenu u kojem smo kontaminirani, od društvenih mreža pa dalje, gdje je sve spolja savršeno, ispeglano, svi se predstavljamo kroz filtere, pa zato u ovoj predstavi, između ostalog, postavljamo i pitanje šta je zapravo ljepota”, rekla je ona.

( Jelena Kontić )