Brutalna i bolna Medeja
Predstava stoji u savremenom svijetu, ali u njoj ostaju i tragovi koji su djelo kroz vjekove oblikovali kao simbol ženske boli, pobune i katastrofe
Medeja je nesumnjivo jedna od najmoćnijih i najprovokativnijih ženskih figura ikada, u teatru pogotovo. Priča o Medeji ima više verzija, ali ona Euripidova čini je definitivno najradikalnijom, možda i najkontroverznijom, izuzetno kompleksnom, ali i vječnom...
Medeja je jedna od onih tragedija koje svijet ne prestaje da otvara, iznova i iznova. U pitanju je tekst koji je vjekovima, uprkos svemu, ostao jednako opasan, provokativan, ali i savremen, jer, svaki period u istoriji pozorišta ima svoju Medeju.
Crnogorsko narodno pozorište (CNP) prošlu sezonu zatvorilo je premijerom predstave “Predmet Medeja” koja je u četvrtak veče izvedena i na 21. Međunarodnom festivalu glumca u Nikšiću, kao posljednja od predstava u takmičarskoj kategoriji. Ono što se prije svega ostalog može reći - prvakinja drame CNP-a Nada Vukčević u ulozi Medeje definitivno se postavlja kao favoritkinja za Grand prix za glavnu žensku ulogu (i osvojila ju je!). Dok su još bila upaljena svjetla u Nikšićkom pozorištu, na scenu je stupila glumica Vukčević i od tog trenutka njome dominirala do samog kraja.
Predstavu, koja je nastala u koprodukciji CNP-a sa Kulturnim centrom Bar, režirao je Dijego de Brea koji potpisuje idejno rješenje predstave i dizajn svjetla, a dramaturškinja je Kata Đarmati.
Već sa postavljenom scenografijom predstave “Predmet Medeja”, publika je svjesna da neće gledati antičku tragediju, već da je riječ o teatru koji Euripid koristi kao polaznu tačku, a ne kao okvir, a kamoli ograničenje. Predstava stoji u savremenom svijetu: prepoznatljivoj buci, metežu, brzini, surovosti, pohlepi, požudi, pa i intimi, ali kako odmiče, jasno je da u njoj ostaju i tragovi arhetipa koji su je inspirisali i koji su priču kroz vjekove oblikovali kao simbol ženske boli, pobune i katastrofe, pa tako osjećamo i primjećujemo klasičnu i vječitu Medeju.
Dok je u Euripidovo vrijeme publika bila šokirana drskošću žene koja ustaje protiv muškar(a)ca i autoriteta, što kao motiv imamo i u drugim antičkim djelima, Medeja današnjice može da bude mnogo toga, i to i jeste u svojoj kompleksnosti. Ponižena, potčinjena, zanemarena, otjerana, Medeja gubi, ali i preuzima kontrolu. Ostaje i postaje moćna. Njena pobuna i borba vode ka tagediji, dilemi koja oduvijek stoji - ko je Medeja, tragičarka, žrtva ili nešto drugo... De Breina predstava ne daje sud, već pokreće pitanja i erupciju emocija.
Reditelj i dramaturškinja ne obnavljaju poznatu priču, već je rastavljaju i raslovljaju, a onda ponovo sklapaju, prilagođavaju, usložnjavaju. Euripid je, svakako prisutan, kao eho, kao podsjetnik, kao temelj i inspiracija, jer se ljudske slabosti i grijesi ne mijenjaju, već ponavljaju u svakom vremenu, samo u drugačijem obliku i okolnostima. Mitsko i savremeno se prožimaju kroz formu koja se oslanja na dobru dinamiku, snažan ritam, glasnu muziku i sirovu, pomalo brutalističku sliku svega.
Najupečatljivije u predstavi svakako jeste energija - energija boli, skrhanosti, odbijanja, (ne)prihvatanja, energija svih mogućih osjećanja, emocija i okolnosti koje pršte iz glumice. Nada Vukčević, čija Medeja nosi teret komada i svih Medejinih života kroz istoriju do danas, dominira scenom svakim korakom, pokretom, facijalnom ekspresijom, riječju, tišinom, svakom zamrznutom slikom, fotografijom, (ne)djelom. Njena igra je raspon od djetinje ranjivosti, preko afekta, do divlje, gotovo animalne pobune i pucanja, raspada, a Medeja iz trenutka u trenutak samo dobija na kompleksnosti i psihološkim dubinama. Ne postoji raspoloženje kroz koje Vukčević nije protrčala, emocija koju nije osjetila, prenoseći salom pozorišta jezu neprestanog krika i vapaja koji stoji negdje između tijela i tišine.
Jedna od ključnih dimenzija komada, i dramaturški i glumački, jeste motiv izdaje - jasno je da je Jason, njen muž, izdao zajednički život, porodicu, nju samu. U savremenom kontekstu, ta je izdaja bazirana na prevari, ali dolazi i nakon (ekstremne) Medejine žrtve. Svjedočimo unutrašnjoj borbi žene i želji da spasi brak, u ovom slučaju, tražeći odgovore, ali i oružje, pristajući na sve, ali ne i odustajući. I tu dolazimo do Medeje rastrgnute između onoga što osjeća i mora da izgovori i onoga što se od nje očekuje da prećuti i istrpi. Predstava se približava savremenoj realnosti u kojoj ćutanje postaje bolest, a emocija prijetnja. Ne postoji tu neka lijepa, pa ni površna tragedija, već samo slika žene kojoj je bol praktično postala DNK. Reklo bi se da umjesto feminističke figure više gledamo ogoljenu Medeju koja se raspada usljed izdaje, prevare, laži, grubosti, zamjene, napuštenosti, poniženja, protjeranosti, te da je njena borba možda upravo u tome.
Antičko, a što savremena Medeja zadržava, jeste žrtva - na svakojakim nivoima. Žrtvovala je i sopstvenog brata, zarad partnerske ljubavi. Za to nemamo konkretno objašnjenje u ovoj priči, već kao da se podrazumijeva da znamo ili se prisjetimo osnove iz koje predstava proističe. To biva izgovorena rečenica u ovom komadu, iako je poznato da je ljubav na relaciji sestra-brat jedna od najopjevanijih i najuzvišenijih veza, možda ponajviše u južnoslovenskoj narodnoj književnosti, ali svakako korespondira i sa antičkom, gdje je dovoljno spomenuti samo Antigonu.
No, slojevi i slojevi Medeje vodili su i prisutne u publici kroz arhetipove žene: majke, ljubavnice, izgnanice, vještice, djeteta, žrtve, osvetnice, borkinje..., insistirajući na potpunom ogoljavanju nje, koja nije neko mitsko čudovište, već žena današnjice, ranjena, prezrena, izdana, ali na kraju i lucidna u svojoj odluci da nanese bol tamo gdje najviše boli. Tako dolazimo i do samog vrhunca tragedije, kada Medeja i sopstvenu dušu i majčinstvo pretvara u oružje. Čedomorstvo. Beznađe. Ne može dalje.
“Predmet Medeja” funkcioniše kao višemedijski, energetski snažan, u trenucima i iscrpljujući, istraživački teatar koji se ne suzdržava da bude sirov, vulgaran, pa i pretjeran, s razlogom, u ekspresiji unutrašnjeg loma i dubokog krika. Svemu tome doprinio je kompletan ansambl. Prvenstveno, tu je Jelena Đukić čiji glas i dijalog sa publikom imaju posebnu ulogu u ovom ostvarenju, čak toliko jaku da bi na Festivalu mogla da bude i kandidat za najbolji partnerski odnos, ukoliko se taj partnerski odnos ne bi ograničio samo na scenu, jer ga je Đukić ostvarila sa publikom. Tu je i mladi Luka Stanković koji je kao Jason dobro pratio dominantnu Vukčević, te Jovan Dabović, Ivona Raković...
“Predmet Medeja” nas podsjeća da se tragedija ne događa samo u mitskim okvirima, već i u današnjim domovima, stanovima, porodicama, individuama. Najsnažniji utisak, ipak, ostavlja Nada Vukčević, u čijoj se jednoj ulozi sabralo mnoštvo žena i njihovih ispovijesti - brutalno, bolno i istinito. To je prepoznala i publika koja je pozdravila ansambl dugim aplauzom i stojećim ovacijama. Mučno i dostojanstveno.
( Jelena Kontić )