Prostor u kojem je čovjek najbliži sebi: Izložba Dušana Đukića u budvanskoj galeriji "Jovo Ivanović"
Izložba “Daydreaming” razvija se kroz tri ključne putanje: introspekciju, ritualizovane mikro-pokrete svakodnevnog života i vizuelizaciju emotivnih procesa
”Mi smo građa od koje se prave snovi i naš mali život nam je snom zaokružen.”
Vilijam Šekspir
Svako promišljanje o savremenoj figuraciji počinje pitanjem gdje se zapravo odvija unutrašnji život čovjeka. Ciklus Daydreaming počiva na uvidu da se misao najčešće odvija mimo onoga što vidimo i radimo. Dok tijelo ostaje u stvarnosti, um već istražuje sopstvene puteve, one koji nastaju između dvije svjesne odluke. Dušan Đukić upravo taj unutrašnji pomak postavlja u središte svog umjetničkog istraživanja: ne ono što se dešava spolja, već način na koji svijest tiho preoblikuje trenutak dok se on još odvija. To je prostor koji se rijetko obuhvata percepcijom, ali presudno utiče na način kojim postajemo prisutni u sopstvenom životu.
Njegove figure ne pripadaju potpunoj javi niti dubokom snu, već borave u međuprostoru u kojem čovjek prestaje da reaguje na spoljašnje podsticaje i počinje da prati vlastitu unutrašnju rezonancu. To nije planirana introspekcija, već spontano klizanje misli u teritorije koje promiču pažnji dok se zbivaju. Upravo iz te unutrašnje, nijansirano oblikovane misaone ravni Dušan Đukić crpi motive svojih slika. One predstavljaju prostor u kojem je čovjek najbliži sebi, jer je privremeno oslobođen djelovanja spoljašnjeg svijeta.
Ovakva koncentracija na unutrašnji proces otkriva i umjetnikov odnos prema slici. Ona nije mjesto za naglašavanje dramatičnih momenata, već instrument pažnje koji funkcioniše poput produžetka disanja. U Đukićevim platnima nema potrebe za retoričkim poentiranjem, nema intenzivnih scena, nema nametljive simbolike. U njihovoj srži nalazi se ono što je najtiše: položaj ruke koja je zastala, opuštena ramena koja nose težinu umora, horizontala tijela koja privremeno napušta uspravnost svakodnevice.
U njegovim tekstualnim referencama, pozivanje na Cassavetesovu introspektivnu prozu i Hesseove meditativne opservacije unutrašnjeg života postavlja misaoni okvir u kojem sanjarenje postaje oblik aktivnog samopropitivanja. Đukićeve figure u sebi nose istu onu disciplinovanu, tihu i duboku usredsređenost koju ovi autori smatraju osnovom ljudske autentičnosti. U tom kontekstu, Rorschach-mrlje djeluju kao vizuelni ekvivalent psihičke zone, ne kao mehanizam tumačenja već kao simbolička membrana kroz koju misao prelazi iz potisnutog u vidljivo.
Izložba Daydreaming razvija se kroz tri ključne putanje: introspekciju, ritualizovane mikro-pokrete svakodnevnog života i vizuelizaciju emotivnih procesa. Intimni prostori poput kreveta, jastuka, stolice za odmor, poluotvorenih prozora i drugih elemenata enterijera nisu slučajni; oni su tihi topografski markeri unutrašnjih stanja. Njihova uloga nije da opišu ambijent, već da podsjete da se unutrašnji život najčešće formira upravo na mjestima koja doživljavamo kao privatne zone povlačenja.
Đukićev slikarski izraz kombinuje disciplinovan crtež i meku gradaciju površine. Realistički detalji nikada nisu demonstrativni, već funkcionalni. U djelima poput Power Nap, figura je prikazana u stanju potpunog prepuštanja, uhvaćena u trenutku u kojem se napetost povlači, a tijelo zauzima položaj koji otkriva njegovu krhkost. Biljke, voćke, predmeti svakodnevice i fragmenti enterijera nose simboličko opterećenje; oni su odrazi emotivnog pejzaža, njegove slojevitosti i njegove fluidnosti.
U djelu The Storm Is Over Now posebno se ističe sposobnost autora da vizualizuje emocionalni ostatak događaja, a ne sam događaj. Figura i pas, smješteni pred slikom olujnog neba, stvaraju atmosferu post-napetosti, onu vrstu tišine koja nastupa kada oluja zaista prođe, ali njen unutrašnji odjek još traje. Đukić ovdje ne prikazuje dramu već njeno razlaganje - trenutak u kojem se emocija povlači i ostavlja iza sebe tanak sloj prizemljene smirenosti.
Rorschach-paneli uvode u ciklus ritmičku strukturu mentalnih procesa. Njihova simetričnost, naglašene boje i ponavljanje funkcionišu kao vizuelni zapis fluktuacija svijesti, širenja i sužavanja misli, kratkih zastoja u kojima se formiraju emotivni impulsi. Njihova uloga nije da objasne figure, već da posmatrača uvedu u stanje u kojem i sam počinje da interpretira, projektuje i prepoznaje u njima ono što nosi u sebi.
Đukićeva figura nije narativni lik, već nosilac unutrašnjeg stanja. Težina njegove umjetnosti ne počiva na licu već na tijelu - na načinu na koji se postavlja u prostoru, na sitnim pomjeranjima koja otkrivaju psihološku nit koja povezuje unutrašnje impulse s vidljivim oblikom. On slika ono što je teško artikulisati jezikom: mikro-psihologiju svakodnevnog života, onu koja se ne primjećuje, ali uporno određuje čovjekovu ravnotežu.
U konačnom sagledavanju, Daydreaming je posveta nevidljivim procesima koji oblikuju unutrašnju arhitekturu bića. Ona otvara prostor za ono što savremeni ritam najčešće potiskuje: za usporavanje, tiho sagledavanje sebe i trenutke u kojima čovjek ponovo uspostavlja odnos s vlastitom unutrašnjom dinamikom. Đukićevo slikarstvo ne traži da ga interpretiramo, niti da ga analiziramo. Ono traži prisustvo. A kada ga dobije, nudi rijetku mogućnost da se prepoznamo u onome što se ne izgovara, ali nas uporno oblikuje.
Umjetnost ne traži vjerovanje, već spremnost da joj dopustimo da nas izmijeni iznutra.
(Autorka je istoričarka i teoretičarka umjetnosti)
( Kristina Senić )