Fantazija o realnosti koje više nema

San je (već) ispunjenje želje, naučavao je Frojd, dok je prema Lakanu, pak, san pristup istinskom buđenju, Realnom našeg života, s čim se na javi ne možemo suočiti, obzirom da je tako nešto za svijest traumatično do nepodnošljivosti. Budući da je san, dakle, ulazak u kraljevstvo nesvjesnog, necenzurisani susret sa željom, želja je ono što se mora moći ispuniti, inače zadobija samodestruktivni impuls. Otud Lakan veli da se prema želji mora imati etički odnos, da se želja ne smije nikada iznevjeriti.

Indiana Jones and the last crusade (1989), film je koji pokazuje kako su naše fantazije uvijek već uzvišene, u njima sebe prepoznajemo u ulozi izbavitelja svijeta od zla, tako, nestanak oca arheologa (očinska figura sprečava, u stvari, u stvarnom životu sina koji nastoji da dekonstruiše porodično stablo, i to je čin pobune protiv autoriteta, tako je u filmu Henry Jones stari naučnik i arheolog koji je posrednik u misiji koju vodi sin), Indianu Jonsa odvodi u avantru u potrazi za skrivenim Svetim Gralom kojeg nastoje da se dočepaju, inače, ultimativni neprijatelji zapadnog demokratsko liberalnog poretka, što će reći nacisti.

Vođenje dnevnika imalo bi nekog smisla samo ako bismo bili kadri uloviti dnevne latentne misli iz kojih, inače, nastaje građa za san. No, Vitold Gombrovič i njegov slavni dnevnik kojeg je i pisao kako bi postao slavan (jer, zar ne čitamo dnevničke i intimne zapise samo slavnih i osoba koje su na bilo koji način obilježile jednu eru, mada, autor ovoga teksta rado bi pročitao - memoare marginalca), razuvjerava nas da je moguć direktan i objektivan, ogoljen pristup sebi, tim prije što to i kad činimo, radimo na način koji je nesvjesno već podvrgnut autocenzuri. Sâm čin pisanja skriva nas od nas samih.

Što se tiče ideologije koja se podvodi i pod nešto snoliko, uglavnom zamućeno i odveć neprozirno, ona u prvom redu služi kako bismo bilo koji od Sistema uopšte mogli da prihvatimo: kako bi se prošle generacije nosile sa komunizmom da nije uspio prodati priču o - vlasti predatoj radničkoj klasi, o samoupravljačkom sistemu itd.? Tako uostalom prihvatamo da je demokratija samo riječ, toliko udaljena od mogućnosti njene materijalizacije kroz politički projekat, da već to potrebuje snažnu podršku ideologije koja svoju priču plete oko nje. Ako je, međutim, Amerika i sada kolijevka demokratije, onda joj nikakav spoljni neprijatelj u vidu terorističkih fundamentalista nije potreban!

Kultni film They live, pravi minucioznu ali sasvim dovoljnu promjenu, naime, u ovom ostvarenju junak John Nada ne odbacuje tzv. ideološke naočare kako bi jasno progledao izvan kapitalističkog konstrukta u samô Realno, već upravo pomoću naočara koje sasvim slučajno nalazi odbačene kraj putu (početak filma pokazuje nam jedan posve migrantski ili klošarski pejzaž, mada se radnja odvija u LA), već pomoću naočara počinje da vidi ono što sama realnost skriva, dakle, najčvršću svezu vlade i medija koji su stanovništvo potčinili podsvjesnim porukama. (Sasvim sigurno da bi se danas scena tuče pored kanti za smeće u jednoj zapuštenoj uličici u kojoj radnici iz restorana odlažu rashodovanu hranu, protumačila kao krajnje politički nekorektna, jer je J. Nada prisiljen pribjeći nasilju, pesničenju sa Frank Armitageom, kako bi mu stavio naočare i omogućio da vidi zbilju u kojoj je kao i on zarobljenik. Takođe, izuzetno je važno kako se razumije što je J. Nada nezaposlena skitnica koja u potrazi za poslom dolazi u LA, da bi slučajno otkrio globalnu zavjeru koja se vodi protiv čovječanstva.)

U filmu World War Z, ispod površnog sloja priče - rat protiv inficiranog stanovništva kojeg je virus pretvorio u zombije i tome sl. - krije se nešto dublje, dakle: naš ideologizovani i kulturološki, tradicijom oblikovanim pogled na Drugog/Bližnjeg, koji je dobar ukoliko je mrtav. Jer, u pitanju je ovo: zašto je našem demokratsko liberalnom, konzumerističkom i permisivnom poretku, uveliko već utemeljnom na hedonizmu i konformizmu, potrebana figura zombija ili postbioloških nakaza? Šta sa njom, zapravo, hoćemo da pokažemo, šta, nadalje, da odbacimo od svoje nesvjesne želje? Možda baš činjenicu da postajemo jedno zombirano društvo bez ikakve potrebe za Drugim/Bližnjim, mutavci koji se samo bore za hranu, obezjezičena i nereproduktivna vrsta koja pretrajava jedući samu sebe.

Novi svjetski poredak, ukoliko bismo da govorimo kako jeste ili stvari nazovemo njihovim pravim imenom, i nastoji da nas svede na ono što zasad prikazujemo kao zombije, jednu biološku biomasu, hrpu mesa redukovanu na nagon samoodržanja, te jednu zajednicu koja se među sobom ničim smislenim ne povezuje. Ukoliko neko možda smatra da, ipak, prenagljujemo, neka se okuša u sljedećem izazovu: generaciji Z otvori i pročita tek nekoliko redova iz knjige Marka Aurelija - Misli - i isprati njihovu rekaciju. Nije stvar u tome što garantovano ništa neće razumjeti, koliko je stvar u tome što će im svaki primjer stoika i imperatora, onoga koji je bio imun na vlast i upravljaštvo, izgledati posve naivan i vođen nekim apstraktnim načelima.

Sistemsko stvaranja siromaštva u Americi (pogledati neke od poslednjih tekstova Bernija Sandersa), plansko i programsko ostavljanje bez posla kao načina da se rastereti preglomazni birokratski aparat (pogledati za koliko kratko vremena je Ilon Mask ostavio na hiljade Amerikanaca bez redovnih, sigurnih primanja), pod izgovorom da se tako rasterećuje inače preopterećeni budžet koji se mora usmjeriti u daleko efikasnije i probitačnije projekte, ljude osuđuje na život ulice, kriminal i beskućništvo, usljed čega postaju poput migranata i drugih doseljenika legitimna meta na koju udara nacionalna garda. Ne samo da to spada u ono što je Tramp najavio kao revoluciju razuma i zlatno doba Amerike, već se taj represivni rad prevodi kao nužna reforma onoga u čemu su demokrate debelo uprskale.

Umjesto u realnosti, mi djelujemo u fantaziji

Paradoks koji ne prepoznajemo u dovoljnoj mjeri, velika većina čak uopšte, skriva se u činjenici da se mnogo više trošimo - radeći u fantaziji, nego onda kad pređemo na čin. Pružimo jedan banalan primjer: seks je fizička radnja koja ništa u nama ne bi pokretala bez fantazije koja sve održava. Čak ili baš u toku seksualnog odnosa, fantazija o njemu doživljava vrhunac!

Tako, možda je moguće u fantaziji izbaviti svijet od sigurne nuklearne, ekološke ili vještačkom inteligencijom izazvane propasti, ili naciste poput Indiana Jonsa spriječiti da se domognu Svetog Grala, zaustaviti suludi progres kojim upravlja bezglavi kapitalizam, međutim, tako nešto je gotovo ili izvjesno nemoguće izvesti u realnosti, ulog u utopiju postaje promašena investicija za jedno društvo računice, kalkulacije i taktizacije. Otud, i kad znamo da djelujemo u ime i zarad neke ideologije (na primjer, danas ne samo na rubovima već i u srcu Evrope prisutnog fašizma), mi od sebe samih prikrivamo to znanje, ili se krijemo iza ideologije koja nije puko neznanje, štaviše, ‘budući da znamo šta činimo, to i činimo’ (Sloterdijk), tako se distanciramo od preuzimanja odgovornosti ili bježimo pred svakim autentičnim, pojedinačnim činom, utoliko prije što je ideologiji inherenta rulja.

Međutim, danas nam nisu potrebne nikakve magične naočare kroz koje bismo vidjeli Realno kojeg skriva realnost, već zbog toga što radije pristajemo na propagandne podsvjesne poruke nego na promjenu, na prepuštanje vlasti drugima nego da pokušamo ovladati nama samima.

( Vuk Vuković )