"Ćutali smo kad nam je dužnost bila da vrištimo"

Moj film "Yes" rođen je iz jedne slike: "Stubovi društva" njemačkog umjetnika Georga Grosa. Na tom čuvenom djelu prikazani su finansijer, vojnik i sveštenik. Gozbe se, piju, prepuštaju užicima. Lica su im naduvena, zvjerska, groteskna. Osmijesi mučni.

Godina je 1926. Mjesto: Berlin.

Oni su stubovi njemačkog društva neposredno prije uspona nacizma - fizički, mentalno i moralno deformisani. Šta oni proslavljaju? Svoju tadašnju moć? Užas koji će se razbuktati samo nekoliko godina kasnije, a koji je Gros već tada osjećao? Njemačka 1926. još nije bila propala u bezdan. Teoretski, budućnost još nije bila zacrtana. Ali na Grosovoj slici već vidite smrtonosnu bolest jednog društva čiji su stubovi upravo ovi ljudi. Likovi, naslov, prenaglašeni stil - sve govori istu istinu: monstruozna budućnost, kao i uvijek, već tinja unutar sadašnjosti.

Gros, vjeran pozivu umjetnika, ne pita šta će se desiti Njemačkoj, nego: šta je Njemačka? Odgovor na drugo pitanje ponekad vam pruži i odgovor na prvo. Nadrealni ton Grosove slike zastrašujući je odraz kolektivne njemačke psihe toga vremena. Groteska izvlači dušu iz tijela. Ona je, u najdubljem smislu te riječi, dokumentacija istine, stvarnosti. Da bi je izvukao iz lažne normalnosti svakodnevice, Gros se oslanja na preuveličavanje, čime postiže preciznu dokumentaciju. Nadrealizam koji je, zapravo, najdublji realizam.

Prava sramota Izraela

Grosova slika pojavljuje se u "Yes" kao parafraza izraelskog društva - čak i prije masakra 7. oktobra i genocida u Gazi. Poruka je jasna: pred vama stoji bolesno društvo na ivici moralnog ponora.

Izraelski pohod ubijanja i razaranja u Gazi prekinuo je nakon dvije godine, u još jednoj neslanoj šali istorije, Donald Tramp i to baš u trenutku kada je Izrael plovio ka još jednom vrhuncu zla: planu da zbriše Gazu, odnosno da izbriše Grad Gazu.

Ali Izraelci nijesu ti koji su zaustavili ubijanje, niti su bili blizu toga. Tokom te dvije godine u Izraelu se nije vidio nikakav značajan protest ili borba protiv užasa u Gazi - a takvo nešto vjerovatno se ne bi dogodilo ni poslije još dvije godine.

Vodile su se žestoke bitke oko talaca. Vodile su se žestoke bitke oko Netanijahuove korupcije.

Ali ne i oko Gaze.

Izraelsko društvo nije se borilo da zaustavi užas u Gazi zato što ga nije vidjelo kao užas. Nije ga šokirao tada, i ne šokira ga ni sada.

Prava sramota Izraela - još i veća od onoga što su činili "loši Izraelci" (ekstremna desnica, doseljenici i drugi) - leži u onome što "dobri Izraelci" nijesu uradili. U običnim, pristojnim ljudima koji nijesu učinili ništa dok je njihova država činila masakr, i koji sada nemaju naročitu poteškoću da žive sa tim nečinjenjem.

Kada nestane i posljednja kočnica

Da li ovo iznenađuje? Vjerovatno ne. Sljepilo, ravnodušnost prema tuđoj krvi, rasizam, osjećaj moralne superiornosti, vječna uloga žrtve koja borcu oslobađa dušu od svake kočnice, obožavanje vojske - sve je to postojalo mnogo prije.

Stravična brutalnost Hamasa 7. oktobra ogolila je posljednju inhibiciju i pretvorila fantaziju o buđenju u jutro bez Palestinaca u opipljivu mogućnost.

Da li je izraelska kinematografija ispričala priču tog društva, tog Izraela? Da li bi pažljiv gledalac izraelskih filmova u protekle dvije decenije mogao naslutiti Izrael koji je sposoban da počini genocid? Da li bi takav gledalac naslutio Izraelce koji bi taj genocid podržali? Ili one koji bi tako lako privikli na njega?

Mnogi izraelski filmovi doticali su se politike, ukazivali na ovaj ili onaj problem, na ovu ili onu nepravdu, često vrlo oštro, posebno u dokumentarnoj produkciji. Ali rijetki su postavili ne samo pitanje šta smo uradili, nego: šta smo mi.

Fokusiranje na jedan problem djeluje kao sedativ. Normalna društva imaju političke probleme koje treba rješavati. Ali društva u egzistencijalnoj krizi nemaju niz različitih problema - ona imaju jedan ogroman problem: sopstvenu sliku u ogledalu u koje odbijaju da pogledaju.

Otuđeni od realnosti

To izraelsko društvo ne postoji na ekranu. Kao da smo i mi, filmski stvaraoci, bili slijepi za njegovo postojanje. U tom smislu, izraelska kinematografija je bila zaista izraelska: i mi smo u potpunosti dijelili izraelsku sljepoću prema samima sebi.

Naša kinematografija je, posljednjih godina, tradicionalno birala prilično standardnu formu realizma. Film koji svetkuje ideal blizine stvarnosti, dok odbacuje sve što izgleda kao preuveličavanje.

Ekstremno društvo koje je alergično na ekstreme.

Pretjerano društvo koje mrzi pretjerivanje.

Realistična kinematografija koja je, ako se posmatra unazad, bila odsječena od stvarnosti.

Naši kadrovi i naše scene, zamišljeni da odražavaju stvarnost, bili su, u suštini, dimna zavjesa koja ju je prikrivala. Kinematografija suviše razumna za zemlju koja je poludjela, i samim tim, možda, saučesnik u njenom ludilu.

U tom smislu, mi smo podbacili. Možda slično kao i druge filmske industrije koje nijesu uspjele da predosjete katastrofu koja im se približavala. (Koji je to američki reditelj ikada predvidio Donalda Trampa - kao čovjeka ili kao mit? Možda samo Dejvid Linč.)

Ali svako od nas mora da se suoči s vlastitim neuspjehom.

Prateći politiku u ponor

Čak i dok je naša vojska mljela Gazu, mi - umjetnici, reditelji - nijesmo uradili gotovo ništa. Mediji, a naročito televizija, svojom voljom su odlučili da Izraelcima ne pokažu užas koji se odvijao tek sat vožnje od Tel Aviva. I upravo zato, bila je naša odgovornost da svojim umjetničkim alatima stvorimo alternativu propagandi, alternativnu sliku i alternativni zvuk.

Filmska mobilizacija kakva se dogodila nakon 7. oktobra, kada je izraelska filmska industrija pojurila da dokumentuje zločine protiv Izraelaca i zavapi za taocima - nije se dogodila zbog Gaze. Umjetnost u Izraelu nije ni na kakav suštinski način izazvala izraelsku politiku, već je zajedno s njom zaronila u isti ponor.

Mi, izraelski umjetnici, izabrali smo da budemo više Izraelci nego umjetnici.

Sada, kada je svijet, iz milosti, učinio Izraelu uslugu i natjerao ga da stane, izraelska duša stoji na raskršću. Ona nije izvukla nikakav zaključak, naučila nikakvu lekciju. Ne osjeća kajanje, ni sumnju. Ostaje arogantna, nježna prema sebi i nemilosrdna prema drugima. Njena sljepoća je i dalje i nevina i ubilačka, zajednička i "lošim" i "dobrim" Izraelcima. "To je samo magla", govorili su mnogi od nas dok smo snimali scene za "Yes" blizu Gaze, dok su se gusti oblaci dima dizali iz urušenih zgrada.

Nakon što nijesmo uspjeli da ispričamo priču Gaze - koja je, u velikoj mjeri, priča naše vlastite bolesne duše; nakon što smo ćutali kada nam je dužnost bila da vrištimo - hoćemo li sada, gledano unazad, znati da je snimimo?

Hoćemo li znati da ogolimo lažnu smirenost naše kinematografije i pretvorimo ekran u ogledalo?

Da postanemo Georg Gros?

Autor je renomirani izraelski reditelj

Tekst je preuzet iz "Špigla"

Prevod: N. B.

( Nadav Lapid )