"Moj drug Đido" Matije Bećkovića - dva lica jedne knjige: Površnosti i ogrebotine uprkos dobrim namjerama

Najnovija knjiga Moj drug Đido autora Matije Bećkovića je svojevrsni udžbenik etičkog, kulturnog i političkog značaja visoke upotrebne vrijednosti, korisnosti.

Ona danas ima više ljekovitih i terapeutskih svojstava za brojne naše pojedince u vlasti. Ali i za vladajuće i opozicione partije, kulturnu elitu i brojne druge socijalne kategorije i djelove društva. U krajnjoj liniji, “udžbenik” je okrenut poboljšanju, unapređenju i očuvanju mentalnog zdravlja naroda pred poraznim uticajem vladajućih politika u Crnoj Gori i okruženju.

Dakle, Bećkovićev poduži polit-etički esej “Moj drug Đido” govori o normalnom i civilizovanom ponašanju dva čovjeka gdje je svaki od njih svijet, svijest i kultura za sebe, o čemu smo pisali u prošlom broju Arta.

No, knjiga obiluje skrivenim stazama i stranputicama koje otkrivaju dublji, sakriveniji i tamniji refleks ove knjige. U ovom, drugom dijelu prikaza, riječ je upravo o toj strani knjige.

Slučaj jedne pjesme

Poznato je da su se Bećkovič i Đilas družili više decenija. Svoje prijateljstvo su uzdigli gotovo na mitski nivo uvažavajući činjenice da je jedan (Đilas) imao visoke pozicije u jugoslovenskoj državno-partijskoj politici do 1954. godine a poslije pada sa vlasti, Đilas je gradio planetarno liberalno disidentstvo i postao međaš komunističke istorije.

Drugi (Bećković) je imao i ima visoki ugled koji je izgradio kao vrhunski (satirični) pjesnik i kritičar političkih i društvenih prilika u Jugoslaviji/SR Jugoslaviji. A i danas ima visoki ugled u Srbiji.

Međutim, ono što ovu Bećkovićevu knjigu čini posebnom i osobenom - za naš političko-kulturni i uopšte vaspitni diskurs - jeste to što su ova dva čovjeka imali dijametralno različita ideološka i politička stajališta koja nijesu išla ka međusobnom neprijateljstvu ili mržnji, na primjer već - obratno.

Njihovo višedecenijsko prijateljstvo je išlo susretno i od srca.

No, kao i u svakom “udžbeniku” tako i u ovom (Moj drug Đido) su se našle brojne nedorečenosti, površnosti, pa i ogrebotine i grehovi prema Milovanu Đilasu i Yu-revoluciji i njenom antifašizmu. Ideološke i idejne prirode, dakako. One nijesu predmet dublje i šire analize u ovom tekstu. Ali one autora knjige otkrivaju kao “zanesenog profesora”.

Prosto, Bećković je ideološku naraciju “druga Đida” vidio i tumačio očima svoje umjetnosti, svoje ideologije, svog pogleda na YU-revoluciju, njen antifašizam, pa i svijet socijalizma uopšte.

U tom smislu, knjiga “Moj drug Đido” ima nekoliko ovećih “profesorovih zaboravnosti” od kojih ćemo kratko navesti za ovu priliku samo dvije oveće prema Đilasu i posvetiti im dužnu pažnju.

Navodimo ih kao tipične primjere Bećkovićeve upotrebe umjetničke naracije, s jedne strane i istorijskih činjenica istih događaja, sa druge strane.

Zašto je to važno.

Umjetnički doživljaj nekog događaja u nas često postane “validan” istorijski izvor. Često preraste u mit koji u visine uzdigne krivu (nečinjeničku) stranu istorije. Naročito kada tako predstavljen događaj dođe u ruke površnog i navijačkog istoričara. Takvi istoričari po pravilu više vjeruju umjetnikovoj verziji nego faktima. Posebno ako dolaze od velikog pjesnika kakav je Matija Bećković, koji je skoro 30 godina prijateljovao sa Milovanom Đilasom.

S tim u vezi navedimo pjesmu “Pitao sam Milovana Đilasa” (str.55)

Neophodno je u uvodnom dijelu pojasniti pozadinu pjesme i navesti kontekst (okolnosti) njenog nastanka.

Naime, pjesma je vezana za planinu Vranić (zapadna Bosna) gdje su partizani zaplijenili oveće krdo krava i volova. Vlasnici ove stoke su trgovali sa ustašama i okupatorom pa su im partizani konfiskovali “živo”. Ovo je bio uobičajen način kojim su partizani kažnjavali ljude koji su sarađivali sa neprijateljem.

Boško Đuričković je kao komesar crnogorskog bataljona uzeo za sebe tj. za svoju jedinicu oveće parče sira za koje je smatrao da će pripasti njegovom bataljonu u konačnoj diobi zaplijenjene robe.

Ljudi iz drugog srbijanskog bataljona su odmah negativno reagovali primjedbom da Crnogorci uvijek stignu prvi na zaplijenjeno.

Za Boškovo “prvijenstvo” i navodno neetičko ponašanje, Đilas je hitno zaprijetio njegovom smjenom i razoružanjem.

Hrabri i rječiti Đuričković je reagovao na staro-crnogorski, čak viteški način “brk u brk”. Kazao je Đilasu kako mu čin može oduzeti jer mu ga je i dao, ali ga ne može razoružati, jer mu pušku nije dao Đilas, pa mu je ne može ni uzeti.

Đilas se povukao ćutke sa “javne scene” što je znak da je visoko cijenio Boškov odgovor.

Time je rasprava ove dvojice završena.

Dakle, tok cjelog događaja Đilas je iznio u memoarima ali i prijatelju Matiji. Kasnije je ovaj (Bećković) događaj prepjevao i uzdigao na nivo vrhunske poezije.

Bećkovićeva poetična naracija događaja je umjetničkija, zanosnija. Ali i “tajnija”.

Evo kako pjesma opisuje ovaj duel Đilasa i komesara Boška: “počupao sam mu epolete/odličja s grudi/petokraku s kape/sve pobacao na zemlju/ i izdrljao cokulama/...naredio sam/ daj pušku... samo preko mene mrtva/ I ja videh/da je spreman da umre/ i načinih se da mu je nisam ni tražio”.

Dakle, riječ je o pjesnikovom izrazu navedenog događaja gdje činjenice imaju nižu orbitu, pa i tajanstvenost.

Stoga, analitički poređajmo činjenice kako bi se sa njima i prostim rasuđivanjem, uputili ka istini, bez ikakve navijačke apriornosti.

Prvo. Boško Đuričković je bio komesar bataljona a ne komandant kako pjesma kaže. Nije to formalna razlika, već suštinska. A do etike komesara partizani su izuzetno držali i na nju bili veoma osjetljivi. Nije bilo prirodno da čovjek koji utiče pa i formira svijest vojniku, prvi uzme parče sira pa makar i za svoju jedinicu.

Pored navodnog “neetičkog” ponašanja B. Đuričkovića, razlika (komandant - komesar) “dira” u organizaciju i upravljačku hijerarhiju partizanske jedinice koju su partizani mukotrpno gradili.

Dakle, ne bi Đilas bio lud da naruši etiku i partijski princip poštovanja hijerarhije. (Vjerovatno bi i sam Đilas odmah bio doveden kod svog pretpostavljenog na raport da nije reagovao.)

Drugo. U vrijeme spora Đuričković - Đilas još nije bilo partizanskih odlikovanja i epoleta o kojima se piše u pjesmi. Prva odlikovanja i epolete donosi iz SSSR-a tek krajem 1944. godine upravo Đilas poslije svoje prve zvanične posjete SSSR-u. Donio je oko 200 kg epoleta i odlikovanja koje su podijeljene uglavnom vonim komandantima.

To znači da Đilas nije ni mogao da cokulama gazi i skače po Đuričkovićevim epoletama i odličjima kako pjesma kaže, jer ih ovaj nije ni imao.

Treće. Sam čin gaženja simbola - pod kojim su se partizani i sam Đilas borili - bio bi nazamisliv pa i ideološki lud Đilasov potez da bi takvu scenu - pa još pred vojskom - sebi dozvolio.

Đilas je uvijek duboko poštovao partizanska odlikovanja kao simbol svoje borbe.

Četvrto. Poslije rata Boško Đuričković je bio kućni gost kod Milovana Đilasa kada je ovaj pao sa vlasti 1954. godine. Doduše, tek negdje krajem ‘80-tih godina kao penzionisani general.

Peto. Đuričković je maja 1990. godine jedan od potpisnika peticije grupe crnogorskih general-pukovnika i narodnih heroja koji su tražili da se Đilasu vrate ratna odlikovanja.

Jasno je da Đuričković nikada ne bi bio gost kod Đilasa i bio njegov prijatelj i jedan od potpisnika peticije da ga je ovaj omaložavao i rasčinio.

Sve u svemu, najvjerovatnije skrivena tajna pjesme bi bila da se Milovan Đilas na umjetnički i “poetski” način prikaže kao rastresen čovjek. Pa i nešto gore od toga.

Junačenje i kako ga razumjeti

Druga Bećkovićeva omaška prema Milovanu Đilasu je sljedeća.

Evo teksta iz knjige “Moj drug Đido” koji nosi naslov “Junačenje”: “Ja se junačim samo kad su u sudnici strani novinari. Čim ih izbace, ja prilazim sudiji kažem: Hajde drugovi da vidimo kako da na najbolji način i za vas i za mene rešimo ovaj problem” (str. 77).

Dakle, tekst vjerovatno upućuje ka tome da objasni Milovana Đilasa kao dvoličnu, labavu i prevrtljivu osobu.

Opet koristimo činjenice iz Đilasovog života, jer one govore potpuno suprotno.

Možda najveći i najglasovitiji mrzitelji Milovana Đilasa su Vladimir Dedijer (nekada) i Vojislav Šešelj (danas). I jedan i drugi nigdje ne pominju Đilasovu dvoličnost koja nastaje pod nečijm pritiskom sa spoljne strane i otud traži pomoć. Naprotiv. Đilas je mijenjao svoja uvjerenja, ideje i vjerovanja, ali samo “pritiskom” iznutra, ličnim pozvanjem i ličnim pregnućem. To mu priznaju i Dedijer i Šešelj a i brojni drugi ljudi.

U tom smislu Vladimir Dedijer mu odaje visoko priznanje u knjizi “Veliki buntovnik Milovan Đilas”. U toj knjizi on navodi kako se divio Đilasovoj hrabrosti, rječitosti i otporu pritiska na njega od strane Titove državne UDB-a i “sudske” grane vlasti. Naime, obojici je (Đilasu i Dedijeru) zajednički suđeno januara 1955. godine po čuvenom članu 118 Krivičnog zakona (sloboda govora).

Vladimir Dedijer se nikada više nije suprotstavio Titovoj vlasti, dok je Milovan Đilas ostao nepopustljiv. On je krenuo u vrtloge novih “krivičnih” djela koja su vodila serijom novih suđenja i 9-to i po godišnjih robijanja u Sremskoj Mitrovici.

S tim u vezi, iz Dedijerove navedene knjige navedimo poduži citat koji je veoma konfliktan sa citiranim tekstom autora knjige “Moj drug Đido”. Evo citata: “Đilas je prolazio kroz sve vrste poniženja, ali je rezultat bio potpuno suprotan od onoga što su Tito, Kardelj i Ranković očekivali. Previdjeli su činjenicu da je on vrlo hrabar Crnogorac koji neće da prihvati ove primitivne balkanske metode. Održalo ga je njegovo samopoštovanje i pomoglo mu da se nosi sa takvom nevoljom”.

Ovakvih i sličnih primjera Đilasove nesalomivosti pod pritiscima koji dolaze spolja, ima bezbroj.

Surove i drakonske kazne prema Milovanu Đilasu su imale za cilj lomljenje njegove volje za pobunom protiv Titove vlasti i titoizma kao jednoumnog, antiliberalnog pa i antinarodnog sistema.

Navedimo ponovo nekoliko činjenica iz Đilasovog zatvorskog “života” koje govore o tome da Đilas nije bio labava i prevrtljiva osoba: ćelija u zatvoru mu nije bila grijana; higijenu noćne kible je sam održavao; pisao je romane, prevode i pripovijetke na klozet-papiru; zatvorski stražar je znao da opali mašinkom preko njegove glave za vrijeme robijaške šetnje; dobijao je 5 kg hrane mjesečno od svoje porodice; pisma su cenzurisana; sva je prilika da je jedno vrijeme podvrgnut nekim opijatima kako bi se “urazumio”; pasoš je dobio zakratko tek 1968. g. i ubrzo mu je oduzet; nadgledan je i ozvučen stan u kojem je stanovao; prijećeno mu je ubistvom sina ako se ne pokori itd.

Drugim riječima, vlast je nastojala da Đilasa živog zakopa.

Zakratko ovdje zaključimo na osnovu činjenica da je Đilas bio veliki, značajni, tvrdoglavi “ludi crnogorski jednoumac” koji nije znao i htio da se preda vlastima. U svakom slučaju navedene činjenice jasno govore da Đilas nikako nije bio dvolična osoba koja je u sudnici pred strancima govorila jedno, a kad oni pođu, privuče se sudiji i dogovara sa njim na neki drugi način.

Dakle, čitavog svog života Đilas je bio otporan na pritiske, a što ovakav Bećkovićev tekst “Junačenje” dovodi u pitanje.

Brojne proizvoljnosti

Gotovo cijela knjiga “Moj drug Đido” je prošarana riječima, mislima, navodima, asocijacijama koje čitaoca knjige bodu u oči i mozak.

Navedimo samo dio, bez komentara: “rat pod okupatorom, prosipanje krvi u lažnim bitkama” (22); “Savle iz Podbišća” (25-26) da je “moj drug Đido sebe unaprijed prijavljivao i sumnjičio kao mogućeg izdajnika” (43); “Kominterna ocjenjuje da li je trebalo da mu da (misli se na Tita - VP) veću ili manju platu (44); “to nijesam govorio ja nego stolica na kojoj sam sedeo” (54); “eto, ja i moja braća pobunismo i polomismo sebe i onaj narod, a sve uzalud” (65); “u onim jaslicama me rodila majka, pokazao je prstom na jasle u levom uglu prostrane izbe” (66); “tu sam ostao kratak” (73); “retki su oni koji (misli se na MĐ - VP) se odreknu svog vremena i sve daju za ono što će doći” (74); “ne sećam se, ali liči” (156); “mi ćemo ovde na primorju napraviti tih trstova kao pleve. Kakav Trst, kakvi bakrači”; “Izdajnik i saradnik okupatora” (str.163/4); “komunisti ne treba da se žale na batine koje dobijaju jer su tuču tražili i izazvali” (177); “na pitanje jednog sagovornika da li su četnici izdajnici, moj drug Đido je odgovorio: To je prejaka reč” (186); “Savršen zatvor” (194) itd.

Dakle, naveli smo u formi crtica brojna olako data i proizvoljna tumačenja lika i djela Milovana Đilasa za čija činjenična objašnjenja ne bi bio dovoljan ni čitav jedan broj Arta.

Normalno da knjige ima brojne uzvišene intelektualne iskričavosti neutralnog tipa. Evo primjera: “I poslije decenija prijateljske ljubavi nijedan se nije pomerao sa mesta. Samo ta upornost i ostajanje jeste oblik sumnje u jednu stranu, u jednu istinu. Najbolju dokaz da su ljubav i prijateljstvo važniji od strana i svetiji od jednoumlja”.

Zaključimo.

Kao što svaka medalja ima dvije strane, tako i knjiga Matije Bećkoviča “Moj drug Đido” ima jednu sjajnu, ali i jednu tamniju stranu.

( Veselin Mitko Pavlićević )