INTERVJU Mihailović: Od mladih učimo šta je hrabrost, istrajnost, snaga

Svaku misao i riječ ona umije da plasira u pravom trenutku i u granicama dobrog i maštovitog rješenja. Ona razumije glumu i pozorište. A to je dar! Zato je velika!

To je, između ostalog, naveo stručni žiri u obrazloženju Grand Prix nagrade za epizodnu žensku ulogu, a koja je zasluženo pripala Neli Mihailović za ulogu Sofije - Soje, u predstavi “Udovica živog čoveka”, po tekstu i u režiji Dušana Kovačevića, u produkciji Zvezdara teatra.

Predstava je izvedena na ovogodišnjem, 21. izdanju Međunarodnog festivala glumca - Nikšić 2025. a Mihailović je tokom igre pokretala reakcije publike ostvarivši sjajan dijalog s prisutnima, izazivajući smijeh, dominirajući scenom kojom korača, a pritom autentično doprinosi ambijentu radnje i kolektivne igre.

“Pitanja: Kako vladati scenom? Kako vladati publikom? Kako kolegama na sceni prirediti radost što su se zajedno s njom našli na sceni? Nama ostaje da se radujemo što prisustvujemo duhovitim rješenjima koja imaju odjek i u gledalištu i u partnerima”, dodao je žiri koji su činili: predsjednica Dara Džokić i članovi Slobodan Boda Ninković i Irfan Mensur.

Na ceremoniji dodjele nagrada Mihailović se prisutnima obratila video-porukom.

“Dragi Nikšićani, draga publiko, dragi domaćini, žao mi je što nijesam s vama, obaveze su me spriječile. Hvala žiriju, mojim divnim kolegama koji su učinili da budem srećna i ne skidam osmijeh s lica. Festival u Nikšiću, Festival glumca - utoliko je i veća čast dobiti nagradu. Hvala na divnom gostoprimstvu tokom boravka u Nikšiću, a koje ste priuštili i meni i ekipi predstave ‘Udovica živog čoveka’. Uživajte večeras, proslavite i za mene, do sljedećeg susreta”, poručila je Mihailović.

U razgovoru za “Vijesti”, povodom predstave, a onda i nagrade, Mihailović je istakla značaj pozorišta po pojedince i društvo u cjelini, ali i da je stvarnost odavno pretekla teatar po onome što se dešava.

“To što živimo, to što se nama dešava u Srbiji, ovdje, kod vas, uopšte u regionu i globalno, to je preteklo i maštu najvećih umjetnika, nažalost, u negativnom smislu. Kao što kaže i podnaslov predstave ‘Udovica živog čoveka’ - ‘Prepisivanje života’... Zato je ova predstava i dragocjena. ‘Prepisivanje života’, ali je, kao što rekoh, nažalost, život pretekao pozorište u brojnim slučajevima”, rekla je ona.

Za “Vijesti” dalje prenosi impresije iz Nikšića, ali govori i o značaju pozorišta, umjetnosti i kulture. Priča o stanju i dešavanjima u Srbiji, uz nadu da se nigdje neće ništa slično desiti. Zahvalna je, divi se i bodri mlade ljude koji su digli glas i bore se, za svoj život i bolju budućnost.

Kao jedna od nagrađenih glumica na Festivalu glumca, koji slavi baš glumca, kakvi su Vam utisci i impresije iz Nikšića i koliko je bitna manifestacija baš ovog tipa - u slavu pozorišnog glumca i glumice?

Postojanje samog Festivala je divno, jer je u pitanju jedan rijedak festival koji je baš glumcu u čast, kao što imamo festival “Filmski susreti” u Nišu. To je nešto jedinstveno u svijetu, takvi festivali su dragocjeni, a mi glumci ih volimo. Zbog toga mi je dodatno drago što sam među nagrađenima. Svi mi glumci znamo za ovaj Festival, za njegovu tradiciju i dugo trajanje. Moram istaći da sam ja već igrala na vašoj, sceni Nikšićkog pozorišta, mada uopšte ne mogu da se sjetim da li sam bila dio Festivala ili sam gostovala u sklopu repertoara, ali imam jednu sliku o Nikšićanima i Nikšićankama... Vjerujem i osjećam da su to posebni ljudi. Ja sam prosto osjetila ogromnu dobrodošlicu gdje god da sam kročila u ovom gradu - od hotela, preko pozorišta i domaćina koji su nas dočekali... Moram spomenuti, Vladan Gajević, Nikšićanin, moj veliki prijatelj i kolega iz Narodnog pozorišta, znajući da ja igram, napisao mi je jednu divnu poruku koja kaže: “Molim te, šta god poželiš, ako hoćeš i i ptičije mleko - nabaviće ti se, u Nikšiću”. Ja sam rekla: “Nemoj da brineš, gostoprimstvo je na nivou, od jutros ga osećamo”. Zaista je i bilo tako, a mi smo stvarno uživali kod vas, u Nikšiću. Festival je jako lijep i hvala vam.

Publika kao da je disala sa Vama tokom izvedbe “Udovice živog čoveka”...

Tako je. Pored odlične organizacije, vidim njegovanu publiku, a vidim i prepunu salu. Uz prethodno rečeno, to su preduslovi za jedan dobar festival. Još kad dovedete dobre predstave, kao što jeste, pa nema ništa dalje.

Drago mi je to da čujem, pogotovo jer sam Nikšićanka. Svakako, Vi ste gostovali i na drugim festivalima i u drugim pozorištima u Crnoj Gori, na primorju ponajviše... S obzirom na to da poznajete naš, ali i regionalni auditorijum, šta mislite, koliko pozorište zapravo može da oblikuje pojedinca, ali i društvo?

Mislim da je pozorište, i kultura uopšte, temelj svake države. Kultura i obrazovanje. Ipak, bez kulture - ja sam zaista duboko uvjerena da država ne postoji. Imate intenzivno svjedočanstvo o tome i u Srbiji. Zemlja se raspada, pozorišta se zatvaraju, naše Narodno pozorište u Beogradu, nacionalni teatar, čija sam ja članica, zaključano je, zatvoreno. To je tragedija - sistema koji je tamo, tragedija vlasti, tragedija našeg naroda. Urušava se obrazovanje. Urušava se kultura. Urušavaju se temelji svakog zdravog društva. Stalno mislim da smo dotakli dno, ali mislim da smo sad zaista jako blizu tome. Ipak, mislim i vjerujem da se poslije toga, zaista, mora ići uz brdo.

Kakva je situacija u Srbiji, kako je Vi vidite?

Strašne se stvari dešavaju. Znate, ne samo da se festivali otkazuju, FEST, BITEF, sve znate. Smjenjuju se uspješni ljudi sa rukovodećih mjesta nekih kulturnih institucija. Znači, sve je naopako. Strašno je. Zato sam i rekla da mislim da nas je trenutak u kome živimo pretekao, da više u pozorištu ne možemo da izmaštamo takav haos. Čini mi se da kada bi na pozorišne scene prenijeli sve ono što se trenutno dešava u našoj zemlji, neko bi rekao: “Ma daj, pretjerali ste! To stvarno sad ne može tako”... Može.

Nažalost, može.

Da, može i dešava se. Zbog toga i mislim da su važni festivali, važna je razmjena kulturnih događanja u našem regionu. Posebno između Crne Gore i Srbije. Kako bih vam rekla, osim najjednostavnije, onako kako ja to doživljavam i što i punog srca uvijek kažem - to je moj narod. I s jedne i s druge strane tako se i ponašam, tako se i osjećam, a tako se uvijek i osjećam dobrodošlom i kad sam ovdje, u Nikšiću, ali i u Budvi, Tivtu... I već godinama sam tu i radujem se što je tako. Proći će i sve ovo i opet ćemo se mi u nekim ljepšim vremenima družiti.

Kako opstajete i kako opstajati u takvim okolnostima? Često imamo prelivanje problema u našem regionu - kad “zabukti” na jednom, onda se to desi i u ostalim zemljama... Svakako, veliko divljenje i poštovanje zaslužuju mladi ljudi koji se dignu u borbi za pravdu. U Srbiji, pored mladih, vidimo i mnogo glumaca i glumica koji su angažovani i na društvenom polju. To je rijetkost. Češći su javni istupi kada postoje “leđa” političke stranke, što je više partijski i interesni, nego društveni angažman, iako nema ništa loše u tome da je osoba član ili simpatizer neke političke partije.

Apslutno. Tako je. Ja, koja sam sad, apsolutno vrlo angažovana, ja se nikad nisam nalazila ili pronalazila u tim i takvim krugovima, interesima... Prosto nisam bila član partije, nije me politika na taj način nikad zanimala, niti sam ikom htjela, pa čak ni onima za koje sam glasala, da stojim na sceni i da im dekorišem predizbornu kampanju. Prosto, meni to ne pripada. Uz sve poštovanje svakome ko ima potrebu i ko je angažovan na taj način. Međutim, s druge strane..., prije svega, ta čarobna mladost i mladi ljudi koji su se pojavili prije godinu dana... Šta reći?! Prvo, ja sam se postiđenom osjetila jer sam bila dio većine koja nije vjerovala u ove mlade generacije misleći da su zatrpani tehnološkim napretkom, društvenim mrežama, da nisu dovoljno obrazovani, da ne čitaju, da sakupljaju samo instant informacije... Kako smo se prevarili!!! I puno mi je srce! Puno mi je srce što sam, i što smo se mnogi prevarili, na kraju. Ja sam majka 20-godišnje i 18-godišnje kćerke. Ta mladost koja blista po Srbiji, tu su i moja djeca. I užasno sam ponosna na svu tu djecu. Od njih mi sada učimo šta je hrabrost, šta je istrajnost, šta je snaga... Čini mi se da samo mladost može da ima takvu snagu - da želi sebi da stvori bolju budućnost i bolje sjutra, da želi društvo, bolje društvo, obično, jednostavno društvo u kom funkcionišu zakoni. Samo to traže. To je tako malo. To bi trebalo da je toliko prirodno.

Da, zvuči kao nešto osnovno o čemu ne bi trebalo mnogo da se razmišlja, a kamoli tako bori. Oni se bore. Vi se borite.

Apsolutno! Oni su se pokrenuli. Uz njih su stali i njihovi profesori. Da. Ja moram tim redom da kažem. Svaka čast tim profesorima, tim ljudima! Mnogi od njih su ostali bez hljeba, bez posla, bez dinara za svoje porodice. Mnogi su kažnjeni zbog toga što su tako uporno stajali, a svoju su profesorsku veličinu zapravo dokazivali i dokazali time što će stati i što jesu stali uz svoje učenike. Sve je tako logično, ali sve što je logično, tamo je trenutno nepoželjno. Poslije profesora, kojima se istinski divim i koje poštujem, podigli su se i advokati, ali prije svega umjetnici. Ali, prije svega glumci. Glumci i manjina radnika iz kulture. Ne bih nekoga da zaboravim, ali ipak, prije svega glumci. A šta je apsurd? Stalno se od nas očekuje, nešto. Od nas se traži da štrajkujemo - ja nisam bila za štrajk ni kad se desio, u martu. Da objasnim - smatram da ako i kad glumac štrajkuje - ti si mu oduzeo osnovno oružje, a to je da se progovara sa scene. Međutim, vjerovalo se u tom trenutku da će glumci moći da povuku, kako se to žargonski kaže, nogu i da povuku sve druge da uđu u štrajk. Nije se desilo. Još jedno razočarenje. Ali, tako je kako je. Glumci ne odustaju, radimo, sa scene progovaramo. Nama su zatvorili pozorište zato što smo bili neposlušni i progovarali sa scene. Onda su nas zatvorili - zatvorili su pozorište, ali smo i onda mi uspjeli da dođemo do toga da se progovara sa svih drugih beogradskih scena, ali i po cijeloj Srbiji se progovaralo “Narodno je narodno”. Kako bih Vam rekla - oni nas potcjenjuju, a mi smo mnogo pametniji od njih. I u ovoj trci i u ovoj borbi, ja duboko vjerujem da ćemo pobijediti. Samo moramo izdržati, moramo vjerovati i izdržati i pobijedićemo. Tužno je sve to što se dešava.

Da dopunim - svuda ima problema, ali se nadam da se neće na taj način naši preliti i na region, jer ono što se dešava u Srbiji, to je sada nešto što ja ni u najgorim snovima nisam mislila da će nam se desiti - da nam se gasi obrazovanje i gasi kultura. Ali bukvalno se gasi, a da može u potpunosti da nestane, najviše bi voljeli ovi sa vlasti.

Šta je pogon?

Moramo. Moramo i zbog te djece. A i stid bi me bilo da oni. Oni mogu da povuku. Ali mi moramo da im čuvamo leđa.

Rekli ste da pozorište pretiče stvarnost. Gdje sve to vidimo u “Udovici živog čoveka”?

Predstava je apsolutna slika tog društva. Priča se o nasilju, o nasilju u porodici, o nasilju na ulici, priča se o nacizmu, priča se o prisutnosti i pojavi trećeg svjetskog rata. Priča se o tome da kada zakon ne funkcioniše u zemlji, pojedinac preuzima stvar u svoje ruke i to je strašno, to je posljednji stadijum. Ali se sa druge strane priča i o ljubavi, ljubavi u toj porodici i to je taj drugi tas koji je užasno važan u ovoj predstavi. Znači, koliko god o nasilju i o mraku jednog trenutka u kome živimo, priča se o ljubavi - u porodici, između oca i kćerke, između majke i kćerke, između dvoje ljudi koji su tu kćerku podigli, između iznenadne ljubavi između dvije žene koje su trpjele nasilje, između žene i usvojene dece. Znači, na sve strane ljubav, a sa druge strane nasilje. I onda borba da se u tome preživi. I naravno čarobni, čarobni Dušan Kovačević koji uvijek piše tako. Ja sam igrala i njegovoj “Urnebesnoj tragediji” - on piše komade, zaista, da, da bi uspjeli sav taj mrak i užas koji nam se dešava da primimo u publici, mi moramo imati i taj drugi tas.

A drugi tas je ljubav?

Da, to je ljubav i to je mnogo humora, zanosnog humora. On piše jake i jarke karaktere. Ja uživam igrajući ovu ženu. Nekad mi se čini, kad me pitaju kako, da ja to samo osjetim. Uvijek kažem da Kovačević to tako napiše da mi se čini da ja to samo iščitam i prilijepim na sebe. Naravno, ne može to baš svako i uvijek, ali je on lak za igranje, a uvijek priča i tretira vrlo teške teme.

( Jelena Kontić )