Naviknuti na šutnju i nasilje ili: Oprosti, Aldina

(oslobodjenje.ba)

Točno u vrijeme kad je ubijena Aldina Jahić, prelazio sam novi most prema Sjevernom logoru u Mostaru i doista osjetio nešto zastrašujuće u zraku, uporno tražeći izvor nelagode i potpuno nesvjestan onoga što se upravo dogodilo u neposrednoj blizini. Kad sam pak nakon svega pročitao službeni policijski izvještaj, stalno mi se u glavu vraćala scena bespomoćnog bića koje u wc-u javnog objekta čeka vlastitu smrt, koju je možda mogla izbjeći da je manje vjerovala u ljude.

Jer svugdje naokolo Željezničke stanice je divljina, šikara, tu su i ruševine u Sjevernom logoru, bio je već mrak i Aldina je zapravo svugdje imala veće šanse, od one opcije, vjerovanja u ljude koje je izabrala. Znam da je lako biti pametan naknadno i glumiti moralnu vertikalu, uvjeren da bi nešto napravio kad nisi bio izravno prisutan. Ali da od tolikog broja ljudi baš nijedan nije zavikao, ni zaustavio ubojicu je poražavajuće.

I možemo mi tražiti racionalna objašnjenja u logičnom strahu za vlastiti život ispred naoružanog čovjeka, ali ovo okretanje glave koje se odvilo neku večer samo pokazuje do koje mjere je dobrom dijelu društva ubijena ljudskost. Kad su ljudi spremni nijemo promatrati kako netko evidentno ide oduzeti život nemoćne djevojke. Žene koja je do zadnjeg trenutka vjerovala u ljude i u sistem. Svako opravdanje ove situacije i svaljivanje isključive krivice na policiju ili pravosudni sistem, koji očito ne postupa prema prijavljenim nasilnicima onako kako bi jedino trebao, zapravo je spomenik oportunizmu.

Dovedemo li tu logiku do kraja, to zapravo znači da bi u bilo kojoj situaciji u kojoj netko potegne oružje u javnosti, svi prisutni čekali da se nekoga ubije ili čekali policiju. To, da stvari pojednostavnim do kraja, znači da više nismo ni društvo, ni zajednica, nego skup pojedinaca koji isključivo gledaju svoja posla. I nažalost, previše je signala koji upravo govore u prilog tome.

Ubojica je proračunato ubio Aldinu samo zato jer je bio siguran da smije i može to napraviti i iz istoga razloga, jer bi bio siguran da ne može i ne smije to napraviti, vrlo vjerovatno ne bi ubio onoga tko bi ga pokušao zaustaviti. Niti bi imao hrabrosti za takav čin. Netko tko je napravio nešto toliko kukavički, kao što je Aldinino ubojstvo, hrabrost ne bi pokazao ni u jednom slučaju.

Što nas sve dovodi do toga kako je pobogu moguće da ljudi tog profila misle da mogu nekažnjeno ubijati i maltretirati žene?

Pa moguće je zbog toga što smo oduvijek bili patrijarhalno društvo, čak i u socijalizmu koji se trudio to promijeniti, a pogotovo smo to danas, kad je retradicionalizacija opet u modi već više od trideset godina.

I baš zato što smo takvo društvo, mi jednostavno generalno ne doživljavamo žene ravnopravnima, niti pokušavamo razumjeti njihov svijet. Meni je, npr, trebalo proći skoro pola života da bih uopće bio u stanju čuti nekoga s druge strane, i to nekoga do koga mi je stalo. A koliki je onda tek put od toga da si uopće u stanju nekoga čuti, do toga da postaneš suštinski zainteresiran i spreman raditi na sebi. Najveći broj nas nikada ne dođe do te faze.

Odatle i silno nerazumijevanje, neosjetljivost, stajanje uz zločince. Sve je to lakše od rada na sebi i razmišljanja o vlastitoj ulozi o ovom našem duboko naopakom društvu.

Ljudi sebi ne vole priznati da su oportunisti i da se uglavnom ne žele ni zbog čega izložiti, zbog čega i pristaju na nepodnošljivu količinu nasilja u javnom prostoru. Usmjerenu protiv svih manjina, nemoćnijih i protiv onih koji razmišljaju drugačije od većine. I koja je reakcija najvećeg dijela društva na to nasilje? S jedne strane šutnja, a s druge potpuno pristajanje uz nasilnike koji se našom podrškom održavaju na vlasti ili na poziciji moći.

Reakcija je u dlaku ista kakva je bila reakcija dok je Aldina čekala da joj ubojica oduzme život, vjerovatno drhteći od straha. I sve što nam je ovako, zaslužili smo.

( Dragan Markovina )