Legenda, kapiten, čovjek sa 413 mečeva za Budućnost: Velika četvorka nikada nije znala šta je čeka u Titogradu
Slavko Vlahović za “Vijesti” u nastavku serijala intervjua sa bivšim fudbalerima Budućnosti povodom 100. rođendana kluba
Titograd, kraj sedamdesetih i osamdesete godine prošlog vijeka - neko romantičnije vrijeme, period kada je glavni grad Crne Gore živio za fudbal i Budućnost, doba koje su tadašnji novinari nazvali zlatnom erom našeg najvećeg kluba.
Mnogi majstori nosili su tada plavo-bijeli dres, mijenjale su se sjajne generacije, a jedan momak koji je 1977. stigao iz Bačke postao je simbol kluba, simbol vjernosti pošto je sve do 1991. ostavljao srce za uspjehe Budućnosti.
On je Slavko Vlahović, legenda podgoričkog kluba, veliki kapiten, čovjek koji je odigrao 413 prvoligaških mečeva u plavo-bijelom dresu - više od njega u velikoj Jugoslaviji upisao je samo Enver Marić.
Nakon Voja Gardaševića i Petra Caca Ljumovića serijal intervjua “Vijesti” sa čuvenim igračima u sklopu ankete “biramo idealan tim Budućnosti” nastavljamo sa hrabrim i srčanim liberom (u početku i desnim bekom) “plavo-bijelih”.
- U Titograd sam stigao najprije zbog porodice, jer su roditelji već došli i živjeli ovdje. Odmah se po načinu na koji sam radio i po utakmicama vidjelo da sam odlučio da ostanem u Budućnosti, praktično 14 sezona i sa pet potpisanih ugovora - počeo je Vlahović.
Prisjetio se i kako se Budućnost zainteresovala za njega.
- Bio sam član mlađih selekcija Crvenke i na jakom turniru u Italiji osvojili smo treće mjesto, kada smo se vratili odmah sam dobio profesionalni ugovor, a prvi trener mi je bio Marko Valok (legenda koja je takođe vodila i Budućnost). Na njegovu preporuku Milutin Mišo Folić me gledao na jednom meču u Bosni i Hercegovini i kada se vratio u Titograd rekao je da moraju da me dovedu.
Ipak, ispisnica iz bivšeg kluba nije stigla odmah.
- Tako je, pa sam praktično sa 23 i po godine počeo da igram fudbal i stigao da upišem 413 prvenstvenih utakmica i nastupam skoro do 37. godine. U onoj Jugoslaviji to sigurno nije bilo lako - smatra Vlahović.
Najbolji kod Poklepovića i Mojaša
Mnogo duela je dobio, čuvao najbolje ofanzivce nekadašnje velike države, a kako kaže najbolji fudbal je igrao u poznim igračkim godinama.
- Dvije godine kod Stanka Poklepovića (od 1987. do 1989) i jedna nakon toga kod Mojaša Radonjića moje su najbolje u karijeri. Stanko je bio odličan čovjek, strašan trener, intelektualac, a uvijek mi je onako primorski govorio: “Moj Vlaho, nema meni bez mog Vlaha”. Kod njega sam u tim godinama u dvije sezone odigrao svih 60 utakmica.
U čemu je bila tajna najspremnijeg igrača Budućnosti?
- Imao sam fizičke predispozicije, bio sam veoma brz, bavio sam se gimnastikom, nemam ni neku visinu, a niko me nije nadskočio. U staroj Jugoslaviji je postojao sistem gdje smo na časovima fizičkog vaspitanja sve naučili.
Povrijedio me samo naš golman Đuka
Povreda praktično da nije ni bilo, a kada bi se desile Vlahović je i njima prkosio.
- Nisam mogao da se povrijedim, tačnije samo jednom se to desilo i to me je povrijedio naš golman Branislav Đukanović. Igrali smo protiv Rijeke i gostima, želio sam da presiječem jednu loptu, kad me je neko otpozadi digao dva metra uvis. Pogledam, a ono Đuka. Izvrnuo mi je članak i u Beogradu su mi odmah stavili gips.
Sve u trenucima kada je Budućnost čekao jedan od velikih mečeva, praznik u Titogradu...
- Bio sam nervozan jer za sedam dana nam je dolazio Partizan, pa sam odlučio na svoju ruku da skinem gips, bez dozvole ljekara koji je tražio da mirujem tri sedmice. Na prvim treninzima nisam mogao da mrdnem, ali stisnuo sam petlju i protiv Partizana niko nije primijetio da klecam.
Vlahović kaže da se ne sjeća tačnog rezultata sa tog meča, misli da je bilo neriješeno, ali i taj duel je pokazao koliko se ni najveći jugoslovenski klubovi nisu naigrali u glavnom gradu Crne Gore.
- Za veliku četvorku (Crvena zvezda, Partizan, Dinamo i Hajduk) najteže utakmice su bile pod Goricom protiv Budućnosti, jer nikad nisu znali kako će da prođu, a mi smo bili izuzetno motivisani. Pa, jedan Hajduk smo dobili 4:0. Stadion je bio krcat, gledale su se utakmice i sa obližnjeg drveća pored stadiona. Pogledajte danas, skoro je igrala naša reprezentacija, na istoku nije bilo desetoro ljudi, a Budućnost ukupno ne gleda više od 200-300 gledalaca - naglasio je Vlahović.
Janko kao brat, niko kao Ante i Dejo
Tokom igračkih godina rodilo se i poseban odnos sa jednim od saigrača.
- Janko Miročević mi je bio više od druga, kao rođeni brat, teško mi je pao njegov odlazak i svaki put mi se plače kad pričam o njemu. Bili smo nerazdvojni, a njegov brat Ante je sad preuzeo obavezu da se vidimo i popijemo kafu.
Mnogo je igrača nastupalo pored Vlahovića, mnogo majstora, pa je teško izdvojiti najboljeg. Ipak, nekadašnji kapiten se odlučio za dvojicu.
- U prvoj generaciji upravo Ante Tonko Miročević, on je bio nešto nevjerovatno. Čuvali su ga sve reprezentativci i niko mu ništa nije mogao. Nevjerovatan pregled igre, takva tehnika, sa 30 metara je ‘pogađao’ Mojaša loptom u glavu.
A onda...
- Nakon toga nema priče - Dejan Savićević. On je rođen takav, niko ga nije učio fudbalu. Kad u zoni šuta primi loptu nevjerovatno je bilo s kojom lakoćom je driblao, uvijek bi našao protivnika na krivoj nozi. Kada je ušao u tim, bio je jedini mladi igrač koji je mogao da riješi utakmicu.
Žao mi je što nisam čuvao Džajića
Kako kaže, mnogo je utakmica i trenutaka koje će pamtiti po lijepom, ali ima nešto i za čim žali.
- Svaki meč sa velikom četvorkom je bio praznik i sve ih pamtim. Ali ostaje žal što zbog ispisnice koja je kasnila 1977. kada sam došao nisam igrao za Budućnost protiv Dragana Džajića. Bio sam desni bek i čuvao bih njega. Sva ostala lijeva krila od Ivice Šurjaka pa dalje sam čuvao i nijednog igrača ogrebao nisam, a ne povrijedio.
Legenda Crvene zvezde karijeru je završila 1978.
Kad te igrači izaberu za kapitena
Nije dao na sebe na terenu, ali ni van njega.
- Imao sam velikih neprilika u Budućnosti i nikada mi nije bilo jasno zbog čega su se ljudi prema meni tako ponašali, jer mislim da sam bio veliki profesionalac, nisam se svađao. Igrači su me izabrali za kapitena, a kada to oni učine, onda ste vi njima na usluzi i branite ih, tako da niko nije smio da im nešto uradi. Odmah bih reagovao, a to je smetalo ljudima iz Uprave koji hoće da se pitaju za sve. Nisam dao na njih i zbog toga sam trpio, ali su me sve generacije sa kojima sam igrao cijenile i poštovale.
To je za iskusnije igrače posebno teško kod mlađih generacija, ali Slavko nije imao taj problem.
- Mladi igrači mogu samo da te cijene kad vide da si i dalje profesionalac, a nisam dozvoljavao ni pri kraju karijere da neko više trči od mene ili bude brži i jači.
Špaco im rekao da me čuvaju, čim je otišao okrenuli su mi leđa
Vlahović je i kao trener u mlađim kategorijama ostavio trag, ali odavno nije dio podgoričkog kluba.
- Sada vodim generaciju 2009. godište Podgorice i vodili smo 2:0 protiv Budućnosti, bio sam 40 godina u Budućnosti i sedam ili osam u Podgorici i pitam se da li je normalno da ekipa koja se bori za opstanak u Drugoj ligi očita lekciju kadetima Budućnosti. To je primjer na šta je Budućnost pala. Teško mi je zbog toga.
Rastanak od Budućnosti nije bio lak.
- Bio sam i tehnološki višak, tužili smo se, imao najmanju platu od svih trenera...
Špaco Poklepović je na odlasku Upravi poručio da me čuvaju, da budem dio kluba. Samo što je otišao, oni su mi okrenuli leđa.
Ali tako je kad se petlja svako i pojma nema, zbog takvih stvari Ante Miročević nikad nije bio sportski direktor, pa nije ni čudo što je Budućnost došla na ovakve grane. Nova uprava je htjela da me vrati, ali sam se zahvalio i rekao ne.
U Podgorici sam našao svoj mir - zaključio je Vlahović.
Dva Slavkova idealna tima
Nije ovo lako - bilo je prvo što je Vlahović rekao kada je trebalo da izabere idealnih 11 Budućnosti svih vremena.
- Toliko je dobrih igrača, pa sam se odlučio za dva tima. A vidio sam, na primijer, da je Petar Caco Ljumović stavio Milutina Folića za beka, pa sam odlučio da bude neko drugi, da bude što više igrača. Uz to želim da naglasim da mi je Janko Miročević desni štoper, jer je to igrao kada sam bio desni bek. Malo se priča o Branislavu Drobnjaku koji ima preko 300 utakmica u nogama, a u drugom timu sam stavio i Darka Mugošu iako danas nismo u dobrim odnosima, ali fudbalski gledano odlučio sam se za njega - objasnio je Vlahović.
PRVI TIM
Momčilo Vujačić - Duško Vlaisavljević, Janko Miročević, Vojislav Vukčević, Zoran Vorotović - Petar Ljumović, Predrag Mijatović, Ante Miročević - Dejan Savićević, Dragan Guzo Vujović, Mojaš Radonjić.
DRUGI TIM
Dragoje Leković - Branislav Drobnjak, Miodrag Božović, Niša Saveljić, Dragoljub Brnović - Momir Bakrač, Branko Brnović, Igor Burzanović - Žarko Vukčević, Darko Mugoša, Anto Drobnjak.
( Kosta Bošković )