Optuženi za zločin protiv čovječnosti negirao krivicu: Bio sam u obavezi da branim narod

Okrivljeni Zoran Gašović iz Plužina, izjavio je juče u Višem sudu u Podgorici da nije kriv za zločin protiv čovječnosti u periodu od početka maja do decembra 1992. godine, u Hadžićima u Bosni i Hercegovini.

Pred specijalnim vijećem sudije Sima Rašovića, Gašović je saopštio odbranu i pritom izrazio žaljenje zbog svih stradalih kako u Hadžićima, tako i na prostoru čitave SFRJ, dodajući da to sa njim nema nikave veze.

Specijalna tužiteljka Tanja Čolan Deretić, na početku glavnog pretresa pročitala je optužnicu u kojoj su navedena imena civila porobljenih, preseljenih i ubijenih bosanskih Muslimana u Hadžićima.

Dok se čitala optužnica, članovi porodica ubijenih plakali su u sudnici, a Amila Bužo, kćerka ubijenog Mehmeda Karavdića, vidno potresena, brisala je suze.

"Ne priznajem krivično djelo. Ne priznajem krivicu. Ratna dešavanja u Bosni i Hercegovini 1992., zatekla su me kao mladića od 22 godine. Kao mladić od 22 godine, nakon mobilizacije, bio sam u obavezi po Ustavu SFRJ da stanem u odbranu svoga naroda. Došlo je do raspada države. Kao vojno sposoban, angažovan sam u srpskoj policiji BiH. Raspoređen sam u kriminalističku policiju, koja nije imala neku značajnu funkciju. Po rješenju sam bio u rezervnom sastavu, a od 1994. godine, dobio sam rješenje za stalno. Zna se koliko je bilo moje učešće u ratnim dešavanjima. Znatno manje nego što se prezentuje u optužnici. Malo me dotaklo što je uvažena tužiteljka pročitala", rekao je u Gašović.

On je dodao da se, nakon tadašnjeg porođaja supruge, početkom maja 1992. isključivo nalazio u stanu kod nje, odakle je "na dva - tri sata" odlazio u stanicu policije u zgradi opštine Hadžići.

"Tužiteljka je navela u optužnici da sam saslušao 200, 300, 500 ili 1.000 lica, a što nije tačno. Jedan mali broj lica sam saslušao 1992., koja ne bih licitirao, a može biti između od četiri do osam, a možda devet. U kasnijem periodu sam saslušao lica srpske i hrvatske nacionalnosti. Sva moja zaduženja su se ogledala kao pomoć svojim kolegama iz kriminalističke službe. Imao bih još mnogo toga da kažem u odbrani, iz poštovanja prema sudu i svom braniocu advokatu Danilu Mićoviću. Svi moji iskazi biće apsolutno prezentovani prilikom odbrane u nastavku suđenja, a koja i ne bi ni trebalo da postoji. Nemam ni od čega da se branim. Učestvujem zbog žalosti stradalih, kako u Hadžićima, tako i svih stradalih na prostoru čitave SFRJ, a što nema nikakve veze sa mnom. U periodu koji mi se stavlja na teret bio sam rezervni policajac. Nakon 1995. došao sam u Crnu Goru, kada sam nastavio da radim kao poliicajac. Zahvalo bih se sudu na ukazanoj šansi da iznesem barem dvije rečenice u svoju odbranu, u nadi da neću biti žrtva politike Crne Gore zbog poglavlja 23. i 24. Imam puno povjerenje u sud. Nadam se da ću dokazati svoju nevinost", izjavio je optuženi Gašović.

U optužnici se između ostalog navodi da je Gašović vršio preseljenja, porobljavao bosanske Muslimane i učestvovao u ubistvima.

To se, kako piše, dešavalo od juna do decembra 1992., kada je vršen sistematski napad vojske Republike Srpske i od paravojnih formacija.

Stoji da su zarobljeni civili odvedeni u policijsku stanicu opštine Hadžići i takozvanu garažu.

"Mučio je Zaima Bećirovića mjesec dana, a nakon ispitivanja ga udarao šakom, od čega je izgubio svijest. Udarao je palicom i mučio Avda Hisovića, kao i Aliju Bašića, Adila Bećirovića, Šefka Musića, Mehdi Ibrahima i Smaila, a Ekrema Haskovića prijetio da će ga ubiti. Muja Musića je tukao, dok je 20. 05. 1992., Armina Bećirovića zatvorio u garaži, te udarao pištoljem, puškom i palicom. Suada Musića je porobio bez pravnog osnova, a sve na osnovu vjere i nacionalnosti. Oštećenoj A.K. je stavio nož pod vrat, iscijepao joj košulju i silovao je koaj je bila trudna", piše u tužilčkom aktu.

Navodi se da su držani u nehumanim uslovima, kao i da je u selu Musići ubijeno od 10 članova te porodice, a da je jednom civilu ugašena cigareta na licu...

Potom se Gašoviću na teret stavlja da je zaokružio 49 lica bosanskih Muslimana, koji su odvedeni u kasarnu u Lukavici, od čega se njih 48 vodi kao nestalo.

U decembru 1992., je prema optužnici, pomogao u prislinom preseljenju iz Hadžića u Vogošću, u čemu je aktivno učestvovao.

Napravio incident pa se izvinio tužiteljki

Ne shvatajući sudski proces da prilikom saslušanja optuženog, svi svjedoci moraju napustiti sudnicu, Almin Bašić je napuštajući sudnicu Višeg suda, na stolu specijalne tužiteljke Tanje Čolan Deretić, bacio dvije knjige o zločinima u Hadžićima.

Sudija Simo Rašović prethodno je rekao da izađu iz sudnice i sačekaju u holu suda dok traje davanje odbrane optuženog, nakon čega je Bašić reagovao:

"Zašto ste nas uopšte pozvali u ovaj sud".

Potom je dvije knjige "Hadžići - zločin bez kazne" bacio na sto kod tužiteljke i izašao.

Advokat Danilo Mićović reagovao je da se konstatuje u zapisnik, jer se ne može dozvoliti da gađa tužioca.

Nakon okončanog suđenja, Bašić je na pitanje "Vijesti" kako objašnjava svoj postupak, ovako odgovorio.

"Nije to ni bio incident. Pogrešno je to protumačeno. Nisu nam objasnili zašto napuštamo sudnicu. Htio sam samo da dobacim, a knjiga je teška, a dvije knjige su udarile u sto i odzvonilo je. Tužiteljici sam se izvinio", pojasnio je Bašić.

Amila Bužo: Ni danas ne znamo gdje su kosti naših ubijenih

Amila Bužo izjavila je "Vijestima" nakon suđenja rekla da je tužiteljka detaljno opisala sve u optužnici.

"Ni danas ne znaju gdje su kosti naših ubijenih. Tereti se gospodin Gašević da je 1992., počinio te zločine, i on uporno to negira. Rekao je da se supruga porodila i da on apsolutno ništa ne zna o ubistvima. Eto, rekao je da žali sve žrtve. To me jako dotaklo. Listu je on formirao od 49 lica u logor 'Garaža' u Hadžićima. On je naredio ko će se dovesti na isptivanje, kako će se ispitivat i ko će se ubiti. Naredio je ubijanja. Oca Alena Bašića je rahmetli oca Aliju je isto naredio da se ubije. Jako sam potresena. Nisam mogla da vjerujem da to jedan ljudski um može tako da isplanira. I sportski centar tu dvoranu je pretvorio u logor, gdje su mučeni i izgladnjivani. On je odvojio 49 ljudi, crvenom olovkom zaokružio da se pošalju kasarnu u Lukavicu. Tu je i moj otac bio. I dan danas mi ništa ne znamo. On je naredio njihovo ubijanje. Deset članova poriodice se vodi kao nestali. Musić Indira, njen suprug Adnan, svekra Hamida, Musić Fadil... Mi tražimo gdje su. Došli smo po istinu i po pravdu od države Crne Gore. Nama niko ne može vratiti ono što smo proživjeli, ali želimo da on odgovara za zlodjela koja je počinio. I da kaže gdje su njihove kosti. On to sigurno zna“, poručila je Amila Bužo.

( Komnen Radević )