Nove junakinje, diskurs koji je razoran za patrijarhat

Prozni prvijenac crnogorske dramske spisateljice i rediteljke Radmile Vojvodić objavljen u izdanju Fokalizatora „Dekorisanje malog života“ predstavljen je u okviru "Jesenjeg pozorišnog salona" u Bijelom Polju. Urednik izdanja dr Vladimir Vojinović koji je vodio razgovor sa Vojvodić u galeriji Centra za kulturu, podsjetio je da su od Andreacijeve povelje do pojave pokreta socijalne literature ženski likovi u crnogorskoj književnosti tretirani kao ornamenti na slici patrijarhata. "Razumije se, bilo je tu i tamo izuzetaka, ali je izolovane slučajeve opisivanja prirode žene teško posmatrati i kao posljedicu, a kamoli kao uzrok nekih ozbiljnijih procesa u društvu ili stvaralaštvu. A su onda na scenu stupili socijalisti. Iako se nijesu počele javljati sopstvenim glasovima, žene su makar u umjetničkim tekstovima i pamfletima dobile prostor koji zaslužuju. Posljedica tog zamaha između ostalog je najprije proklamovano a onda i ostvareno žensko biračko pravo. Čini se kako je to bio dio opšteg trenda emancipacije jedne zapostavljene balkanske sredine. Jer, emancipacija jednoga društva ne ide bez popravljanja položaja žena – i obratno: oblik zajednice koja poništava ženu ne ide dalje od srednjovjekovne kaljuge", kazao je Vojinović. Naravno, istakao je on, ni poslije Drugoga svjetskog rata u Crnoj Gori nije omasovljena ideja da žene mogu i treba da ravnopravno participiraju na književnoj sceni. Primjer revolucionarke i “prve romansijerke” Milke Bajić Poderegin usamljen je, jer se tek s odumiranjem pretposljednje decenije javljaju u crnogorskoj književnosti spisateljice, koje će svoje knjige objaviti devedesetih godina 20. vijeka. "Najprije Bosiljka Pušić, Borka Pavićević, Radmila Vojvodić, Dragana Kršenković Brković, Nada Zogović Bukilić, a onda i, na razmeđi dva milenijuma, Jelena Nelević, Sanja Martinović, Sonja Tomović Šundić, Jovanka Uljarević, Olja Knežević, Dragana Tripković, Ivana Vojvodić, Lena Ruth Stevanović… Tako je nulta decenija novoga milenijuma donijela crnogorskoj književnosti nedostajući, sasvim novi kvalitet, i individualnim poetskim izražajima i novom sadržajnošću. Crnogorske autorke zastupljene su u skoro svi žanrovima i vrstama – dramski opus, romaneskni rukopisi, pjesničke knjige i eseji žena postali su crnogorska svakodnevica. Rezultat toga vala su i pojave novih pjesnikinja, dramskih spisateljica i pripovjedačica. Neke od njih autorice su Fokalizatora, poput Marije Dragnić, Tijane Rakočević, Tijane Radulović, Dragane Erjavšek, Dragane Kalezić, Sofije Kirsanov…2, naglasio je Vojinović. Ime Radmile Vojvodić do pojave ove knjige, podsjetio je Vojinović, bilo je vezano za crnogorsku dramsku književnost. "Antologijska drama o princezi Kseniji Petrović Njegoš, koja je odmah nakon premijere u prvoj polovini devedesetih godina stekla status kultne predstave, odgovarajući na političke izazove pred kojima se Crna Gora našla u ratnom okruženju i osvješćujući političke elite neponovljivom storijom o propasti dinastije Petrović Njegoš – postala je opšte mjesto crnogorske savremene kulture. Pojavom knjige priča 'Dekorisanje malog života' Radmila Vojvodić ukazuje se pod potpuno drugačijim reflektorom. Njene nove junakinje donose diskurs koji je razoran po svijet patrijarhata. Osim toga, očituju se u ovoj prozi brojne intertekstualne veze", kazao je Vojinović. Ovrćući se na odnos dramske umjetnosti i književnosti, Vojvodić je kazala da je odgovornost ista te da se jednako moraju poštovati dramaturška pravila. „Sa prozom, to je jedno novo iskustvo, sasvim je drugačije, sve je u vašim rukama, sloboda je neograničena, ali je isto tako ta spontanost pisanja u koje neprestano pravite distancu i preispitujete se, jer je autor ogoljen i suočavate se sa mnogo neuobičajenih ograničenja pred samim sobom. Ne govorim o nekim malograđanskim obrascima, ali ih prepoznate kod sebe. Dakle, ogoljavanje sebe je mnogo, uprkos toj velikoj slobodi da ga kontrolišete, mnogo je spontanije i zna biti i bolno i suočavajuće i zna biti ljekovito“, kazala je Vojvodić. Prva, „Itanina priča" kako je istakla Vojvodić „nastala iz odjeka diktata svakodnevnice u sutonu pandemije i karantina, a sama priča, kako je napomenula zadire u još jednu katastrofu – veliki zemljotres 1979. godine, upravo pred nekim momentima i trenucima koje je mogla nazvati "sada i kako ga živjeti". "Zbog toga što je sve tada promijenjeno do nestvarnosti, a taj trenutak nikada se neće ponoviti kao da je to spoznanje neki tren preko kojeg pređemo, a shvatite da možda ga je trebalo zabilježiti", kazala je Vojvodić, dodajuću da je od te prve priče sve krenulo, pa i njeno iskustvo koje je potpuno drugačije od dramskog pisanja.

( Jadranka Ćetković )