Veoma sam happy, ali srećan nisam

Poslije Prvog svjetskog rata Berlin je postajao pjenušav i intelektualno uzbudljiv. Umjetnička slava Maše Kaleko u takvom gradu bila je ogromna. Knjige sa njenim imenom na koricama prodavale su se u desetinama hiljada primjeraka.

Van granica njemačkog govornog područja nikada nije dostigla to priznanje i slavu. Možda jer su njena jedinstvena melodija, jezički vic i dozirana melanholija, koji su joj u Njemačkoj donijeli glas ženskog Hajnea, bili prekrupan zalogaj za prevodioce. Ta poezija je bila jednostavna, višeslojna i duboka. U prevodu je često zvučala samo jednostavno.

Obradovao sam se kada sam pročitao najavu obilježavanja 50 godina od njene smrti u auli Kelnskog univerziteta. Pomalo zaboravljena kombinacija koncerta i recitala mogla bi da bude pravi lijek za tmurno novembarsko veče.

Tramvaj broj 9 me je za dvadesetak minuta odvezao iz proleterskog Kalka punog stranaca i marginalaca do dobrostojećeg Zilca. Iako decenijama živim u ovom gradu, prvi put ulazim u glavnu univerzitetsku zgradu. Čovjek bi se u njoj mogao lako izgubiti. Ipak, brzo smo pronašli smo aulu broj 2.

Publika je već zauzela skoro sva mjesta. Kao i u slučaju mlade književnice Klaudije Šumaher u kelnskoj biblioteci, ovakvo interesovanje građanstva za književnost me fasciniralo. Samo što je Maša Kaleko 80 godina starija od svoje koleginice i mrtva od 1975, pa ne daje intervjue, nema marketinga ili nagrade koji književnicima pomažu da napune salu. Samo njena poezija koja traje.

IZBJEGLICE IZ GALICIJE

Berlinska glumica Katja Hajnrih je vjerovatno bila najbolji izbor za ovo veče, jer je Maša Kaleko zapravo po duhu, jeziku i držanju sva satkana od berlinskog njemačkog. Glumica je otvorila veče vedrim pjesmama iz ranog stvaralačkog perioda pjesnikinje.

Maša Kaleko je rođena u jevrejskoj porodici kao Golda Malka Aufen, u varoši koja se danas zove Hšanov i pripada Poljskoj. Te 1907. mjesto nadomak Krakova je bilo dio austrougarske Galicije. Početkom Prvog svjetskog rata djevojčica, koja odrasta u bogatom domu sa guvernantama, iskusiće prvi bijeg – porodica odlazi u Frankfurt. Otac ima ruski pasoš, pa ga njemačke vlasti interniraju kao neprijateljskog državljanina. Kada je on premješten u Marburg, pa potom pušten, za njim dolazi porodica. Posljednje ratne godine sele se u Berlin. Maši je 15 godina.

Ona se uklopila u berlinski milje kao da nikada nije bila ni na jednom drugom mjestu. Iako je bila jedan od najboljih đaka u školi, otac je protiv toga da upiše fakultet, pa počinje da radi dosadan kancelarijski posao za jednu jevrejsku dobrotvornu organizaciju. Njena radoznalost je ipak odvodi na večernja predavanja iz psihologije i filozofije. Ali i u Romanski kafe, epicentar tadašnjeg književnog dešavanja. Tamo upoznaje velika imena njemačke književnosti – od Elze Lasker-Šiler i Eriha Kestnera, preko Kurta Tuholskog do Gotfrida Bena. Naravno, tu je uvijek i niz slikara, muzičara, novinara. Oto Diks i Georg Gros, čija platna danas krase Novu nacionalnu galeriju, navraćali su tu isto kao i Štefan Cvajg, Erih Marija Remark, Bertolt Breht.

Savremenici su ostavili zapise o neobično samosvjesnoj ljepotici koja je umjela da nadgovori i jeziku vičnu stariju gospodu. Maša kao da je stvarala kovitlac, gdje god da se pojavi.

Sada, sto godina kasnije muzičari na bini svojski se trude da stvore vajmarsku zvučnu kulisu.

Oboistkinja Imke Aler, Fulbert Slenčka za violončelom i harmonikaš Mihael Švarcenbaher izveli su nekoliko narodnih melodija istočnoevropskih Jevreja – taj pravac se zove klezmer – i ja sam, naravno, prepoznao orijentalne svadbarske pjesme, ali i tužne balade koje balkanskom uvu zvuče kao – naše.

VRIJEME KADA SU PJESME ČITALI U NOVINAMA

Slušam njemačke muzičare kako sviraju jevrejsku muziku i mislim na Berlin prije jednog vijeka. Maša, kako su je zvali od milja, dobila je očevo prezime Engel tek u Berlinu, jer su njeni roditelji do tada živjeli kao nevjenčani par. Ali to joj prezime nije potrajalo. 1926. je srela jevrejskog filologa i učitelja hebrejskog koji se zvao Saul Aron Kaleko. Dvije godine kasnije su se vjenčali, a prezime koje će od tog trenutka nositi mlada žena uskoro će u Berlinu postati brend. Godinu dana poslije udaje – njoj je 22 godine – objavljuje prve kabaretske pjesme koje pronalaze nerv poslijeratnog Berlina. Kompozitori komponuju muziku na te tekstove, glumice ih pjevaju. Lijepa crnka živih očiju postaje zvijezda kulturne scene.

Upravo slušam pjevanu verziju jedne njene pjesme, koja će se završiti ovacijama kelnske publike. Da, njena mladost je zauvijek živa u tim tekstovima.

Maša Kaleko objavljuje pjesme u velegradskim novinama – urednici su se otimali za njene lirske radove. Bilo je to jedno od tadašnjih berlinskih čuda – poezija je zanimala narodne mase. Mnoštvo ljudi je kupovalo novine da bi pročitalo novu pjesmu Maše Kaleko. Jedna od tih popularnih pjesama zvala se „Nažvrljano na stolu kafea“: „U ovom gradu sa četiri miliona duša/ izgleda da je jedna izuzetno rijetka“. Njena popularnost bi mogla da se uporediti sa današnjim statusom pop zvijezda ili influensera.

Godina 1933. je godina njenog konačnog trijumfa. Prva pjesnička knjiga „Lirska stenogramska sveska“ dočekana je sa opštim pohvalama, a izdavač je stalno morao da je doštampava. Više od dvije decenije kasnije Martin Hajdeger joj je napisao: „Vaša Stenogramska sveska pokazuje da vi znate sve što je smrtniku dato da zna“.

Muzičari na bini proizvode tešku, sjetnu melodiju. Kao da prate biografiju Maše Kaleko. Jer odmah poslije njenog književnog trijumfa Njemačku prekriva ideološki mrak.

To je godina kada Hitler dolazi na vlast. Jevrejski udio u njemačkoj kulturi počeo je nasilno da se potiskuje. Maša Kaleko je toliko popularna, da se njen izdavač usuđuje da štampa i drugu knjigu. Ali nju nacisti zapljenjuju još u štampariji. Uslijedilo je izbacivanje iz asocijacije pisaca koju su pod kontrolu stavile nove vlasti. Od 1935. Maša Kaleko ima potpunu zabranu objavljivanja. Mada je svjesna okolnosti, teško se odvaja od Berlina. Zavoljela ga je makar onoliko koliko je on zavolio nju. Ipak, 1938. je morala da ode. I to sa drugim mužem, Hemjom Vinaverom, kompozitorom i dirigentom. Od prvog muža se razvela, ali je zadržala prezime. Novi bračni par je sa njenim dvogodišnjim sinom pobjegao u Njujork. Zanimljivo je da je njen drugi muž, Vinaver, u sklopu evropske turneje svog jevrejskog hora gostovao i u Jugoslaviji.

PONOVO TUĐINKA

Kako je Maša Kaleko doživljavala nov život u Njujorku? Ni traga od stare slave. Bila je poznata samo u uskim emigrantskim krugovima. Pokušala je da radi za reklamne agencije, usvaja engleski. Ali jezik njene lirike, baš kao kod Brehta, ostaće isključivo njemački. O svemu tome najbolje govori pjesma „Mala razlika“:

Njemački emigrant se obratio

Gospodinu Goodwill:

„Svakako, ostaje isto,

ako kažem land umjesto zemlja,

ako za zavičaj kažem homeland

a poem za pjesmu.

Svakako, veoma sam happy:

Ali srećan nisam“.

I ova pjesma je u interpretaciji berlinske glumice u Kelnu pobrala aplauze i smijeh. To je Maša Kaleko kakvom je njemački ljubitelji poezije pamte – gorko i slatko su vješto isprepleteni, tuga se igra sa smijehom. I u tome pjesnikinja nalazi pravu mjeru. Kritičari su je svrstali u umjetnički pravac „nova objektivnost“, ali Kaleko baš i nije marila za to.

Melodija koju potom izvode muzičari zvuči mi poznato. Ervin Šulhof, avangardni kompozitor prve polovine prošlog vijeka, njegova „Hot sonata“. Tu muziku sam prvi put čuo prije više od tri decenije u Regenzburgu. Ne mogu a da ponovo ne osjetim divljenje prema jednoj epohi čiji je biser i Maša Kaleko.

PONOVO BERLIN

Ta epoha nije bila milosrdna prema svojoj najboljoj djeci. U egzilu se Mašinoj poeziji dive Albert Ajnštajn i Tomas Man. Ali nema široke publike za njemački. Poslije rata Mašin predratni izdavač pokušava da je nagovori da dozvoli objavljivanje svojih djela u Zapadnoj Njemačkoj. Ona odbija. Ali pedesetih odlazi da posjeti roditelje koji su se još prije rata iselili u Tel Aviv. Potom putuje u Evropu – zaobilazeći Njemačku. Kada se vratila u Njujork, njena čežnja postaje skoro nepodnošljiva. Pristaje da joj u Njemačkoj ponovo štampaju „Lirsku stenogramsku svesku“. Odlazi 1956. na promotivnu turneju. Prva stanica je Hamburg – luka iz koje je 17 godina ranije isplovila u nepoznato.

Publika širom Zapadne Njemačke dočekuje pjesnikinju sa oduševljenjem. To je ohrabruje da posjeti i svoj voljeni Berlin. Susret je bio i srećan i bolan. Jer njenog Berlina zapravo više nije bilo.

Osjećanje, da je ona jedna od rijetkih koja u sebi nosi nekadašnji grad, koji nije istovjetan sa potpuno unakaženim i preobraženim Berlinom, koji je ipak ponovo voljan da živi, uspjela je da izrazi pjesmom „Ponovno viđenje sa Berlinom“. Maša Kaleko opisuje grad iz kojeg je morala da bježi „prije hiljadu godina“. I onda se dešava poznati emigrantski paradoks. Kao hipnotisana, pjesnikinja hoda gradom koji više nije njen. Na jednom mjestu kaže: „U meni, tuđinki, živi stara slika/ grada koji su hiljade njih zaboravili./ Hodam kao u snu/ kroz te predjele, vrijeme i prostor“.

Dok glumica čita ove stihove sjetim se da je cijelo muzičko-pjesničko veče nazvano po ovom stihu: „Hodam kao u snu“.

LJUBAV KAO ZAVIČAJ

Ali sudbina nije namjeravala da joj dodijeli hepiend. U Njemačkoj su 1960. htjeli da joj dodijele Fontaneovu nagradu. Saznala je da je jedan član žirija bio bivši nacista. To budi stare strahove. Odbija nagradu. To je naljutilo zapadnoberlinsku elitu iz Akademije umjetnosti. Uprkos tome, do kraja života dolazi na predavanja i književne večeri u zemlje njemačkog govornog područja. Njeni čitaoci su brojni i naprosto je – vole.

Sa mužem, na njegovo insistiranje, preselila se 1967. u Tel Aviv. Tu je potpuno usamljena, jezički izolovana. Daleko od svoje publike. A već sljedeće godine u Njujorku umire njen sin, talentovani muzičar. Majčino srce je prokrvarilo i u pjesmu:

„Sve dok mi srce kuca, u njemu je tvoj grob.

Podižem ti biljeg od čistog ćutanja“.

Pet godina kasnije umire joj i muž. Samoća je opkoljava. Planirala je da pored stana u kojem je sa njim živjela u Jerusalemu, uzme i mali stan u Berlinu, kako bi provela što više vremena u jedinom gradu koji je zaista voljela. Posljednje predavanje održala je u Berlinu 1974. Na povratku u Jerusalim, njeno zdravlje se toliko pogoršalo, da je morala da se zaustavi u Cirihu i potraži pomoć. Tamo su je hitno operisali. Umrla je 21. januara 1975. i sahranjena je na tamošnjem jevrejskom groblju.

Povremeno moderator Jerg Mašenbek čita na bini ove izvode iz biografije. Tako uz muziku i stihove nastaje mozaik jednog života koji se ugasio prije 50 godina, ali koji na bitan način još uvijek postoji u stihovima. Jedan rani stih Maše Kaleko, iz vremena kada je kao doseljenica iz Galicije – danas bi rekli migrantkinja – stigla u Berlin, sada okuplja njen izlomljen, težak i veličanstven život u cjelinu: „Kao zavičaj izabrala sam ljubav“.

Osjetio sam, kao i svi prisutni, tu ljubav prema životu ove večeri. Mašina poruka – budi pametan i drži se čuda – stigla je i do mene.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )