Pogrešna vrsta mira vodi u novi rat

Bendžamin Frenklin je jednom prilikom napisao prijatelju: „Po mom mišljenju nikada nije postojao dobar rat, niti loš mir“. Ali bez obzira na svu njegovu mudrost, utemeljitelj američke diplomatije nije bio u pravu. Mada okrutnosti rata nikada nijesu „dobre“, upotreba sile može biti opravdana. Još važnije, u trenutku u kojem dominira samoproglašeni mirotvorac, predsjednik Donald Tramp, loši mirovni sporazumi zaista postoje. To objašnjava hitan ton saopštenja koje je 22. novembra potpisalo 15 lidera iz Kanade, Evrope i Japana, pozivajući Trampa da se založi za „pravedan i trajan mir“ za Ukrajinu.

Moralna i praktična strahovanja prepliću se u tom apelu. Saveznici Amerike strahuju od mira koji bi bio toliko nepravedno jednostran u korist Rusije da ga ukrajinski narod ne bi mogao prihvatiti, i koji bi dodatno razorio društveno tkivo njihove već krhke demokratije. Užasavaju se i primirja, kojem bi posredovao Tramp, a koje bi nagradilo predsjednika Vladimira Putina za njegovu agresiju, a da pritom ne odvrati Rusiju od budućih napada na Ukrajinu i njene evropske susjede.

Poput vjetrokaza kojim upravljaju isti dominantni vjetrovi, Trampovi stavovi jesu promjenljivi, ali nijesu nasumični. On favorizuje demonstracije vojne sile i bučne prijetnje protiv protivnika, ali kao uvod u sklapanje dogovora, ne u rat. Njegovi instinkti dosljedno naginju ka popuštanju velikim silama - kao onda kada tvrdi da Ukrajina „nikada nije trebalo da započne“ rat za svoju odbranu, već da je umjesto toga trebalo „da se dogovori“ sa svojim mnogo većim osvajačem.

Tramp, čini se, ima problem da shvati zašto bi ljudi uopšte ratovali da bi odbranili vrijednosti - pa, prema svjedočenju njegovih bivših saradnika, američke veterane stranih ratova naziva „naivcima“ i „gubitnicima“. Njegov potpredsjednik, Džej Di Vens, nedavno je, s odobravanjem, objasnio kako se Tramp pita zašto Ukrajinci i Rusi jednostavno ne „prestanu da ubijaju jedni druge i počnu da trguju jedni s drugima“, dijelom zato što je „više mira u svijetu“ navodno „dobro za američke radnike“.

Ukratko, čini se da vodeća načela trampovske mirotvorne politike uključuju sklonost blefiranju, pogled na svijet u kojem je sila iznad prava, te uvjerenje da je rat loš za biznis. Nažalost, istorija je prepuna primjera u kojima su upravo takvi principi vodili ka osuđenim, propalim mirovnim sporazumima.

Godinama je među istoričarima dominirao stav da je Versajski sporazum, koji su Njemačkoj poslije Prvog svjetskog rata nametnule Amerika, Britanija, Francuska i ostale sile pobjednice, bio previše surov, čime je otvorio put Adolfu Hitleru i drugom globalnom sukobu. Taj pogled snažno je oblikovala knjiga „Ekonomske posljedice mira“, polemičan i neprijateljski prikaz versajske mirovne konferencije čiji je autor bio britanski delegat Džon Mejnard Kejnz. Kasnija istraživanja donijela su uvjerljive kontra-argumente. Kejnzu se spočitava da je ignorisao ekonomske činjenice, počevši od relativnog blagostanja Njemačke na kraju rata 1918. godine, naročito u poređenju sa ekonomskom devastacijom koju je njena vojska nanijela Belgiji, Francuskoj i Poljskoj.

Još relevantnije za Trampovu eru jeste to što su velike sile blefirale dok su sastavljale Versajski sporazum. Zažmurile su kada su njemački lideri uvjeravali sopstvene građane da su njihovim trupama izdajnički političari „zabili nož u leđa“ i da na frontu, zapravo, uopšte nijesu poražene. Amerika i Britanija nijesu reagovale ni kada je Njemačka prestala da plaća ratne reparacije i počela da se ponovo naoružava.

Iskrenost je važna za mirovne sporazume, kao i dugoročna posvećenost velikih sila. Margaret Makmilan, autorka monumentalnog djela „Pariz 1919: Šest mjeseci koji su promijenili svijet“, u jednom intervjuu tvrdi da politička volja da se mirovni sporazum sprovede može biti važnija od drugih često pominjanih faktora - poput strogoće ugovora koji okončava rat ili prisustva poražene strane u pregovorima o primirju. Na kraju krajeva, podsjeća ona, 1945. godine Njemačka i Japan prihvatili su izuzetno stroge mirovne sporazume, nametnute bez ikakvog uticaja na ishod. „Velika razlika bio je početak hladnog rata“, koji je održao američku angažovanost u Aziji i Evropi. Dok je nastojala da obuzda globalni komunizam, američka pomoć u obnovi tih kontinenata „bila je ključna da ubijedi mnoge Evropljane, uključujući i one na poraženoj strani, da su Sjedinjene Države dobronamjerna sila“, navodi profesorka Makmilan.

Istorija nudi lekcije o tome šta znači popuštati agresorima i slijediti princip da je sila u pravu. Kako bi umirile Hitlera, Britanija i Francuska su 1938. u Minhenu izdale Čehoslovačku. Nažalost, nacistički vođa želio je rat, a ne „mir za naše vrijeme“, kako je to formulisao britanski premijer Nevil Čembrlen (koji, uzgred, ni sam nije vjerovao u sopstvene riječi i požurio je da ponovo naoruža Britaniju).

Novac ne može kupiti ljubav

Što se tiče stavljanja profita ispred principa - tog trećeg stuba Trampovog poimanja mirotvorstva - istorijski zapisi ne ulivaju nadu. Prije deceniju, Johanes Regenbreht bio je njemački diplomata koji je radio na Sporazumu iz MInska, na propast osuđenom pokušaju da se zaustavi sporo rasparčavanje Ukrajine od strane Rusije. Pregovore su 2015. vodile Francuska i Njemačka, uz podršku drugih zapadnih sila. Predskazujući današnje Trampove stavove, Njemačka je Ukrajinu vidjela kao slabu državu koja se ne može vojno odbraniti, i nadala se da će proširiti svoje trgovinske veze s Rusijom. Tadašnja kancelarka, Angela Merkel, „nije imala iluzija“ o Putinovoj sklonosti ka obmanama, prisjeća se penzionisani diplomata. Njena vlada se nadala „zamrznutom miru“ koji bi ograničio ukrajinske gubitke i spriječio dalji ruski prodor ka Moldaviji ili teritoriji NATO-a. Njemačka je čak povećala kupovinu jeftinog ruskog gasa, tvrdeći da bi veze uzajamne zavisnosti mogle smiriti Rusiju. Intelektualno, njemački lideri su razumjeli rizike, kaže Regenbreht. Ali nijesu bili spremni da se suoče s posljedicama sopstvene analize.

Danas velike evropske sile svoju vjeru polažu u snažna savezništva, u obavezujuće sporazume potkrijepljene sankcijama i u moćnije oružane snage -mada je naoružavanje sporo. One strahuju da je Amerika na drugom putu, koji ne vodi ka trajnom miru.

Prevod: N.B.

( Ekonomist )