Satovi

Formulacija da Đukanović skriva svoje vrijedne satove ne stoji - sudeći po fotografijama, onim autentičnim, ne dorađenim, ako je takvih bilo - on ne samo da ne skriva svoje satove već se iznimno ponosi njima.

I neće biti da su ti satovi najvažnije/najveće Đukanovićevo ogrešenje o zakon i moral. Takođe, malo je vjerovatno da je većina njegovog bogatstva “sakrivena” u satovima. U te lavirinte se izgleda nikome ne ulazi. Boje se Zvijeri iz središta.

Kao što treba priznati njegove političke zasluge iz jednog dijela karijere za emancipaciju CG - od raskola sa Miloševićem do Referenduma - ali, ne po cijenu skrivanja onoga gdje je bio i što činio u najsramnije vrijeme - početkom devedesetih, tako treba učiniti javnim sve što je radio. Od švercerskih početaka i besramne pohlepe koju je promovisao mnogo intenzivnije nego tzv. evropske vrijednosti, do navodnog postojanja “užeg kabineta smrti”. Kada reflektori osvijetle i te (zamagljene, izbjegavane) zone, imaćemo pravu i jasnu sliku najvažnije političke ličnosti jedne epohe. Tu je i odgovor na slavno Kilibardino pitanje - “ličnost magistralnog toka crnogorske istorije ili švercer duvana”?

Vjerujem da će tada satovi biti nevažni, ili samo djelić jednog mnogo složenijeg mozaika...

Ali, ostanimo kod satova.

Zašto bi neko nosio na ruci sat vrijedan više desetina hiljada eura? Vulgarno razmetanje bogatstvom? Svakako. Ali, nije samo to. Mora da to “liječi” neke rane, ovakve ili onakve. Tako okićen čovjek mora samom sebi djelovati još značajnije, važnije. Ali, to je već psihologija.

Da razjasnim - ovaj koji ovo piše izuzetno voli satove. Čudesna sprava, ako mene pitate. Ujedinjuje tri uzbudljive discipline: filozofiju (vrijeme se bez nje ne može misliti), matematiku (niti bez nje mjeriti) i mehaniku, koja svemu daje ključni sastojak vremena: kretanje... (Ipak, sumnjam da su ovi razlozi presudni kod Đukanovića.)

Istorija satova (i mjerenja vremena) bila bi jedna od najzanimljivijih istorija ljudskog duha. (Moje kolekcionarstvo svodi se na skupljanje literature, časopisa i kataloga mnogo više nego samih satova.) Takođe, uvredljivo djeluje nekome ko išta zna o satovima kada Đukanović pokušava, isto kao i Vesna Medenica svojevremeno, da sat predstavi kao automobil, koji vremenom gubi na vrijednosti, pričom - to je nekada bila cijena, danas nije više tako. To se sa satovima, stručnjaci, ne dešava. Cijene nerijetko i rastu. Zato su satovi, kao i umjetnine, popularan način čuvanja bogatstva.

Ali, ovdje ne pričamo o satovima, već povodom njih.

Sa platom premijera i predsjednika izvjesno nije mogao kupiti ovakve satove - i kad odbijete ove koje je osporio da ima. Čovjek se bavi biznisom, ali, ipak je vjerovatnije da su to pokloni.

Jer, niti na jednom dvoru nije nevažno pitanje - kako gospodar mjeri vrijeme. I dvorjani to dobro znaju.

Pokloni, kaže. Ali što to mijenja?

Vjerujem da bi se dobra komedija mogla napraviti od nadmetanja da se “gazdi” pokloni što ljepši (i skuplji) sat. Tu je bilo dovoljno samo “puštiti glas” da voli satove. Ostalo je sve klasična udvorička gravitacija. Samo se zakotrlja. U pravcu kazaljke na satu.

Ti satovi (koji se ne skrivaju) pored vremena savršeno precizno mjere i pohlepu. Koja je obilježila jednu epohu u Crnoj Gori i Đukanovića kao prvosveštenika te i takve epohe.

Đukanović nije ni prvi ni posljednji ljubitelj raznih oblika raskoši u istoriji crnogorskih vlasti/vladara, ali problem je što je dobar dio crnogorskog biračkog tijela u ovom trenutku isključen iz zone odlučivanja/javnog djelovanja zahvaljujući tome što su taoci jednog pohlepnog egomana.

I, srećan Dan Republike - ko slavi.

Danas je izgleda Republika nemoguća. Doba je “kraljeva”. A to uvijek znači i doba - prevaranata. Raskošno ukrašenih, kao što vidimo.

( Balša Brković )