Sve je vrijeme, i ono što pamtimo i ono što tek gradimo

O vremenu koje pamtimo, onom koje živimo i onom koje tek dolazi, o bremenu i ljepoti svakog od tih vremena, o pozorišnoj umjetnosti i o čovjeku u njima, o borbi i izazovima... O svemu tome za “Vijesti” govori glumac Rade Marjanović, jedan od najistaknutijih i najprepoznatljivijih pozorišnih glasova regiona, umjetnik čija karijera traje decenijama i oblikovana je raznolikošću uloga, nepogrešivim osjećajem za ritam i dubokom strašću prema teatru.

Sa kabareom “Dobra stara vremena” Rade Marjanović je posjetio Crnu Goru, a komad koji traje godinama izveo je zajedno sa Tanjom Bošković i Stevanom Pialeom na zatvaranju ovogodišnjeg, 21. izdanja Međunarodnog festivala glumca u Nikšiću.

Referišući na sami naslov kabarea, Marjanović za “Vijesti” dijeli svoje doživljaje prošlog, ali i sadašnjeg, podsjećajući sve na dragocjenost trenutka koji živimo, ali i na njegovu važnost. Nikšićka publika je kabare ispratila aplauzima, pjesmom, osmjesima, ali i nostalgijom čija se atmosfera prelivala, te nadom u neka bolja vremena koja dolaze i koja su na nama da ih oblikujemo. Kroz humor, priču i muziku, Marjanović podsjeća na, naizgled jednostavne, a nepresušne vrijednosti koje su oblikovale generacije, koje povremeno blijede, usljed gušenja sa raznih instanci, prvenstveno političkih.

Kao dugogodišnji član ansambla Pozorišta na Terazijama, Marjanović je danas na njegovom čelu, kao vršilac dužnost (v. d.) direktora. Čini se, u nikad težem trenutku, ali je odabrao da bude uz (svoje) pozorište. U intervjuu za “Vijesti”, Marjanović otvara teme koje nadilaze vrijeme i umjetnost, od pozorišta, preko nostalgije, do društvenih podjela i uticaja politike na kulturu, ubijeđen u svijetlu budućnost za koju se bori(mo)...

Na zatvaranju Festivala glumca u Nikšiću izveli ste kabare “Dobra stara vremena”, na oduševljenje publike. Kakve su Vaše impresije?

Uvijek je tako - mi zatvaramo festivale, ispada kao da smo mi dežurni za zatvaranje festivala, još od Sterijinog pozorja pa dalje. Tanja i ja smo tako nastavili sa kabareom da nastupamo u čast nagrađenih ili na zatvaranju, a ovo nam je otprilike peti festival na kojem smo tim povodom nastupili. Samim tim, takav nastup je specifičniji. Uvijek je atmosfera na zatvaranjima festivala nekako drugačija. Ljudi često dolaze iz profesionalnih razloga, a publika dođe da ispoštuje dodjelu nagrada. Kada nakon tog zvaničnog, takozvanog protokolarnog dijela mi pokrenemo naš mehanizam, sa ciljem da ljude opustimo i zabavimo, iako to ide malo teže, uvijek bude lijepo i mi smo vrlo zadovoljni. Tanja i ja smo zadovoljni i prijemom u Nikšićkom pozorištu, zato što je sve bilo onako kako i dolikuje i samoj večeri i teatru. Svakako, mislim da predstava, odnosno kabare, mnogo zavisi i od raspoloženja publike, a publika je očigledno bila vrlo raspoložena, ako je suditi po njihovim reakcijama.

Razmišljajući o Jugoslaviji danas, u meni se ne budi nikakvo drugo osjećanje, do osjećanje poštovanja prema jednom vremenu u kome sam vodio i provodio jedan sasvim pristojan i, mogu reći pametan, životni period. To je period kad se poštovalo i znanje i obrazovanje i sve ono što danas, nažalost, među svima nama već počinje da se gubi...

Sami naziv kabarea “Dobra stara vremena” je nekako prilično simboličan i sugestivan naslov, govori nam nešto što često i sami čujemo. Ako se udaljimo od ovog komada, šta za Vas znači ta sintagma “dobra stara vremena”?

Govoreći o tome, ja uvijek pominjem tu priču da svako vrijeme postoje ljudi, situacije i razlozi, koji i zbog kojih se evociraju neka “dobra stara vremena”. Na primjer, ja znam da su i moji roditelji u vrijeme moje mladosti govorili “nikad gore” i prisjećali se onih vremena kada je bilo bolje. I onda je poslije toga, kada je to vrijeme prošlo, opet i ono samo bilo “dobro staro vrijeme”. Mislim da je prisjećanje na neko ranije vrijeme, na vrijeme koje je prošlo, uglavnom uvijek takvo - mi ga idealizujemo i pravimo nešto mnogo bolje. To je lako, jer sad, u ovom trenutku imamo sve probleme koje imamo i oni se dešavaju u ovim trenucima, a neki koji su se dešavali ranije, prošli su, i svakako više volimo da se sjetimo lijepih stvari. Upravo je u tome i razlika - što je svako vrijeme na neki način dobro, kao što se kaže: “I ovo vreme, teško danas, sutra će za nekoga biti dobro staro vreme”. To je taj životni krug koji mi imamo, ali u svakom slučaju nije na odmet prisjetiti se lijepih stvari kroz koje smo u životu prošli i uljepšati i ovo vrijeme ovakvo kakvo je, pa makar i sjećanjima...

U kabareu, u svom tekstu imate neke lijepe i nježne pripovjedačke momente. Upravo putem njih budite neku vrstu nostalgije i melanholije među svima prisutnima. To uspijevate jednako i kod onih koji ne pamte vrijeme i okolnosti o kojima govorite, poput mene na primjer (ali kao da nije tako), a jednako vraćate uspomene i onima koji su sve to proživjeli. Kroz duhovite priče ispunjene emocijom, imamo priliku da (u)vidimo da nije sve bilo savršeno i raskošno, već da su mogućnosti bile skromne ili ograničene, ali upućenost jednih na druge mnogo snažnija. Uživanje u običnim, malim stvarima, dijeljenje, zajedništvo i ljubav, doprinijeli su cjelokupnom osjećaju ljepote, zahvalnosti, nostalgije... Koliko su se stvari u međuvremenu promijenile, te da li danas jednako lako pronalazimo sreću i njegujemo prave vrijednosti? Jesmo li uopšte svjesni trenutka kada ga živimo ili tek kada prođe?

Ja apsolutno mislim da čovjek danas živi takvom brzinom da će se tek malo sjutra sjetiti onoga lijepog što je u ovom trenutku. Što se desilo, ali što se nije proživjelo i istinski osjetilo. Vrlo malo ljudi živi jedan život, onako normalan kakav i jeste. Ali to i ne možemo nekako. Kao da ovo vrijeme to ne dozvoljava, ovo brzo i ludo vrijeme. Očigledno da nam je potrebna ta mala zadrška da se nekako vratimo u ono dobro vrijeme, pa makar to bilo i juče i prekjuče, jer nije dobro vrijeme samo ono koje je daleko iza nas, nego svakog dana mi možemo da izvučemo ono lijepo što je u nama i što nam se dogodilo u toku jučerašnjeg dana, a što nam može donijeti mnogo više nego tog dana, jer taj dan treba preživjeti. U svakom slučaju, lijepo je. Zato su i moje priče upravo okrenute ka tome.

Kabare je jedan od najtežih žanrova u našoj profesiji, ali je jako osjetljiv. Vrlo brzo i lako može da se sklizne u neke malo banalne, pa čak i patetične, ili skeč varijante, što svakako nismo željeli ni Tanja ni ja. Prvo što sam želio kada sam ulazio u tu priču jeste da skupim priče naših najboljih pisaca, jer mislim da kabare bez kvalitetnog teksta i kvalitetne priče ne može da uspije, i naravno da odaberem adekvatne pjesme koje će nadograditi tu priču. Bez toga, nema ni dobrog kabarea. Mislim da smo to postigli i da je to razlog zašto je ovaj kabare tako uspješan i zašto izaziva pažnju i dostiže i hiljadito izvođenje. Mi smo još poslije 550. puta prestali da brojimo. Ali, prevashodno je ključ u tome što su priče kvalitetne i što su to priče u kojima se svi mi pronalazimo. Svako u nekoj od njih nađe sebe i svoj dio života, a upravo je to kvalitetno.

Danas ta “dobra stara vremena” vežemo najčešće za period nekadašnje Jugoslavije, čiji se praznik, kao Dan Republike, obilježavao 29. novembra... Iako ni zemlja ni praznik odavno ne postoje, da li Vi danas ipak imate neku emociju prema tome?

Znate šta, ja sam čovjek koji je prošao taj životni ciklus u Jugoslaviji. Uvijek nekako iznesem neslaganje, naročito s mojim vršnjacima, kada se o tom vremenu govori kao o nekom strašnom, u kojem su ljudi bili maltretirani i imali velike probleme. Mislim da svako vrijeme donosi svoje breme i svoje probleme, ali i lijepe stvari. Gledajući na taj period Jugoslavije, iz ovog sadašnjeg vremena koje vidim kao vrijeme ludila i vrijeme gdje jedni druge apsolutno ne poštujemo na onaj način na koji smo poštovali nekada svoje i prijatelje i saradnike, pa i porodicu, sasvim sigurno da je to bilo nekako vrijeme lagodnije i ljepše od ovoga. Svakako, živjeti u lagodnim vremenima ima i svojih prednosti, ali ima i svojih mana, ali jednostavno, vaše i naše je da se sjećamo i pitamo. Razmišljajući o Jugoslaviji danas, u meni se ne budi nikakvo drugo osjećanje, do osjećanje poštovanja prema jednom vremenu u kome sam vodio i provodio jedan sasvim pristojan i, mogu reći pametan, životni period. To je period kad se poštovalo i znanje i obrazovanje i sve ono što danas, nažalost, među svima nama već počinje da se gubi...

Pored poštovanja, znanja, obrazovanja i kulture, gubi se i solidarnost. Uz to, podjele su snažno i strašno izražene, kao i netrpeljivost prema drugom i drugačijem, bilo da je to po osnovu vjere, nacije, ili čak finansijskog, statusa u društvu i slično. Na koji način se to može prevazići ili čak zaliječiti? Može li kultura, u ovom slučaju, pozorište da bude jedan vid emancipacije?

Ja mislim da, dokle god politika ima ovoliki upliv u naše živote, vrlo je teško i pozorištu i umjetnosti uopšte i bilo kojoj priči koja bi trebalo da bude ispred politike, da to i bude. Nažalost, ti činioci nas i našeg društva ne mogu da se probiju, jer zavise od politike. Jako su zavisni i u materijalnom i u svim ostalim segmentima, od politike, odnosno političara. Kad bi napravili paralelu između dobrih starih vremena, nazovimo takvim ono vrijeme o kojem smo govorili, a u kome je politika svakako bila jako izražena, ja svejedno mislim da je to bilo jako lijepo i stabilno vrijeme u odnosu na ovo današnje. Današnje vrijeme je vrlo opasno, po umjetnost posebno, a to se nažalost vidi na svakom koraku, barem ovdje kod nas. Mi smo u velikoj borbi da očuvamo barem ovo što smo do sada gradili.

Pored Vaše velike glumačke karijere, sada ste i v. d. direktor Pozorišta na Terazijama za koje Vas i vezujemo. Kako sa te pozicije ocjenjujete aktuelnu situaciju u Srbiji koja je možda i najretrogradnija, gdje se represija jasno vidi, ali i svjetlost i snaga borbe protiv toga?

Činjenica je sve to, ali i da upravo ta borba i dovodi do ovakve eskalacije prema umjetnicima i te želje da se to što više amortizuje i obeznači, odnosno da se minimalizuje ili u potpunosti ugasi značaj koji kultura treba da ima u jednom društvu. Ta borba je kod nas stvarno dostigla vrhunac i mislim da se ne može ugasiti sve ovo što se dešava, jer je to jednostavno borba za spas kulture i umjetnosti i uopšte. Pozorište mora živjeti. Znate šta, pozorište je živjelo i preživjelo tolike hiljade godina, ono i dalje postoji, pa ga neće ni ovo mnogo oštetiti. Možda će oštetiti generacije ljudi koji se njime bave, e to je tragedija - što ljudi koji se trenutno bave kulturom, umjesto da se bave uzvišenim činom, moraju da se bave politikom i tim drugim, sporednim stvarima. Bore se nekim drugim sredstvima umjesto da se bore onim sredstvima koja imaju i koja im je Bog dao.

Koliko je izazovno i teško biti na čelu teatra u takvim okolnostima, usljed svega što se dešava, ali i usljed nedostatka budžeta?

Svakako da jeste, a naročito ljudima koji nijesu u tom sistemu. Ja sam došao na to mjesto v. d. direktora upravo u trenutku kada je trebalo pomoći. Kao čovjek koji je skoro cijeli svoj radni vijek proveo ovdje, sa svojim širim iskustvom, ja sam prvi put prihvatio ovako nešto, iako su do sada nekoliko puta vršili pritisak na mene, ali nikada nisam želio da se u te stvari miješam. Međutim, ovo je bio trenutak, evo već ima tri godine, kad je Pozorištu na Terazijama trebalo da se neke stvari dese. Ja sam u sve to ušao na godinu dana, ali, nažalost, sve ovo traje mnogo duže, ko zna do kada će trajati, pa se i sam nekada pitam što mi je sve ovo trebalo... Ali, trebalo mi je, u svakom slučaju, da budem uz pozorište baš sada kada mu je najteže.

Sami ste rekli, pozorište je prevazišlo razne krize, ali svako vrijeme donosi neke nove. Kako vidite budućnost pozorišta, i u našem regionu, ali i globalno, kada se ono suočava sa brojnim izazovima, od budžeta, preko hiperprodukcije, politike i pritiska, nerijetko i cenzure, pa sve do vještačke inteligencije?

Sve zavisi od nas. Upravo je to nešto što je i držalo pozorište kroz sve vrijeme. Ni pozorište ni umjetnost sama po sebi nikada se nije uklapala u sisteme. Uvijek je umjetnost imala svoj put i ja mislim da ne postoji ta sila koja može učiniti da se skrene sa tog viševjekovnog puta umjetnosti koja postoji i snažno stoji vjekovima. Ta priča je pitanje vremena, a ja se nadam da će to vrijeme izazova i problema biti što kraće. Nadam se i da će ove generacije uspjeti da se vrate onome za šta su se školovale i da svoj talent arče u sasvim drugom pravcu. Ja vjerujem u budućnost. Ne da vjerujem, nego sam ubijeđen da je budućnost pozorišta svijetla, jer ništa ga nije moglo uništiti do danas. Iako ovdje govorimo o pozorištu, isto važi i za svaku drugu vrstu umjetnosti, jer umjetnost traje vjekovima i siguran sam da će i dalje trajati, za vijek i vjekova.

Pozorište na Terazijama u rangu Brodveja ili Vest End teatra

S obzirom na to da je Pozorište na Terazijama žanrovski specijalizovano i određeno, za naš region specifično i autentično, koliko je važno njegovati tu formu i možda je širiti dalje? Na koji način nam je važan mjuzikl kao forma danas?

Za mjuzikl, znamo svi da je u svijetu postala negdje i prilično popularna umjetnost koja je istinski dostigla izvanredne visine. Mogu vam reći da Pozorište na Terazijama sa svojim komadima nimalo ne zaostaje za svjetskim produkcijama. Mi trenutno obnavljamo i vraćamo na repertoar “Fantoma iz opere”, a mi kao pozorište ovdje igramo sve te vrhunske svjetske naslove, kao što su “Čikago kabare”, pa “Flešdens”, “Briljantin”, “Mamma Mia”... To su sve naslovi koji se igraju po svijetu, a i ovdje kod nas. Mi smo jedno od rijetkih pozorišta uopšte na Balkanu i u ovom dijelu Evrope koje se bavi tim repertoarom. Mislim da to radimo na izvanredan način, ne zaostajemo uopšte za svjetskim produkcijama, niti se stidimo ijedne predstave, a za svaku našu predstavu koju odgledaju i ljudi sa strane i naši koji prate događanja tog tipa, kažu isto što i ja - da mi ni u jednom segmentu ne zaostajemo za predstavama sa Brodveja (Broadway) i Vest End teatra (West End). Tome svjedoči i interesovanje publike koje se ogleda u tome da se karte za naše predstave rasprodaju za dva dana od izlaska mjesečnog repertoara. To je pokazatelj koliko ljudi vole pozorište i kolika je njegova popularnost. Dobro je da postoji Pozorište na Terazijama.

Skupa priča za kojom publika vapi

Može li se u budućnosti očekivati neka možda još jača razmjena i gostovanja u Crnoj Gori?

Svakako da može, mada mi svake godine dolazimo na primorje, igramo na festivalima u Tivtu, Budvi, Baru, pa i šire. Nema razloga da se ta dosadašnja saradnja ne nastavi, to je samo pitanje sredstava. Ja i to razumijem, jer smo mi jako skupa priča, počevši od toga da treba negdje smjestiti 120 ljudi koji dođu, pa dalje. Ipak, često gostujemo po regionu. Pored festivala u Crnoj Gori, tu je i festival u Opatiji gdje smo svake godine, dalje i u Makedoniji i slično... Nažalost, redovna gostovanja su preskupa, tako i ostatak Srbije nerijetko vapi za Pozorištem na Terazijama.

Da li biste još nešto dodali?

Želim samo da kažem da mi je bilo divno u Crnoj Gori, kao i uvijek. Nema mjesta u Crnoj Gori gdje nijesmo bili i imamo jako lijepe uspomene iz Crne Gore, a naša je želja i nada da ćemo imati još ovakvih susreta i uživanja na obostrano uživanje.

( Jelena Kontić )