Balšić - u početku bješe lopta
Budućnost u međuratnom periodu (3): Donosimo djelove monografije posvećene stogodišnjici Fudbalskog kluba Budućnost
U početku bješe - lopta. Onu fudbalsku, Podgoričani su prvi put vidjeli pošto je 1909. godine donio Englez Aleksin Milner, predstavnik britanske trgovačke firme “Hamer i Tompson”.
Posijano sjeme se nije ozbiljnije primilo. Mada postoje navodi o improvizovanom terenu nedaleko od današnjeg stadiona Budućnosti, na mjestu na kome se nalazi zgrada Fonda za zdravstveno osiguranje, nema onovremenih pisanih tragova da se u Podgorici aktivnije upražnjavao fudbal u predratnom periodu. Ali, jeste - u ratnom. Milan A. Raičević, komunistički aktivista, igrač i član rukovodstava Zore Budućnosti, svjedočio je da su se za vrijeme okupacije Crne Gore (1916-1918) u Prvom svjetskom ratu, austrijski vojnici razonodili uz fudbal, na livadama nedaleko od današnjeg Trga nezavisnosti.
“Na velikom parking prostoru teretnih bising automobila sa gvozdenim točkovima i lancima za vuču, baš na tom mjestu igralo se prvom loptom u Podgorici. Austrijski vojnici su igrali u krugu i nadmašivali se ko će više u daljini i visini udariti loptu. Mi dječaci koji bi[smo] loptu dodirnuli bili smo srećni.”
Vjerodostojnost iskaza potvrđuje i činjenica da najstariji dokumentarni zapis o igranju fudbala u Podgorici potiče upravo iz perioda Prvog svjetskog rata. U toku ambiciozno zamišljene i sprovedene proslave Karlove sedmice (posljednje sedmice uoči Uskrsa), koju je organizovala austrougarska Vojna generalna uprava, 28. maja 1918. godine na prostoru kod vojnih baraka održan je meč timova Podgorice, “pod vođstvom poručnika Naday-a”, i Cetinja, “pod vođstvom civilnog komesara ‘Stare-a’”. U izvještaju u okupacijskom listu Cetinjer Zeitung odnosno njegovoj crnogorskoj verziji “Cetinjskim novinama”, opisano je da je tokom prvog dijela utakmice, u olujnim uslovima, domaćin bio bolji, postigavši dva pogotka. “U drugom poluvremenu, nastojali su Cetinjani izvrsnomi složnom igrom popraviti poraz, te su podgoričkom vrataru zadavali mnogo posla.” Na kraju, pobijedio je domaći sastav - 2:1.
“Općinstvo je burno aklamiralo cetinjsku momčad radi izvrsne kombinirane i sjajne složne igre, a podgoričku momčad radi njihove okretnosti i izvrsne igre pojedinih igrača”, zaključuje se u tekstu.
Iz napisanog, ne može se pouzdano utvrditi da li su nastupali vojnici iz jedinica smještenih u Podgorici i na Cetinju, ili, možda, mještani ova dva grada.
Ako se zna da same Cetinjske novine tokom 1917. godine pišu da su se fudbalom u crnogorskoj prijestonici počeli zanimati i lokalni mladići, nije isključeno da su u pitanju bili kombinovani timovi.
Uzgred, Raičević je ostavio i podatak da je po završetku rata, u Podgorici “prvi pribor za sport nabavio trgovac Jovo Šestić”. Do začetka organizovanog bavljenja fudbalom na gradskom prostoru, dijelio je mali korak. Ko ga je načinio? Samo jedan mjesni klub se dičio brojem u svom punom nazivu - Prvi podgorički građanski klub Balšić. Pojedini istraživači i hroničari lokalnog sporta, poput Huseina Cena Tuzovića, novinara, publiciste i autora jedine dosadašnje monografije o FK Budućnost, navode da je Balšić započeo sa radom 1919. godine, na inicijativu “intelektualaca, oficira i činovnika u opštinskoj upravi i finansijskoj direkciji”.
Na to upućuju i fragmenti autobiografskog zapisa istoričara dr Andrije Lainovića, jednog od utemeljivača i kuma novog kluba.
“Tada smo igrali loptom od krpe na poljani u podnožju brdašca Ljubović. Bio sam jedan od osnivača Balšića, sportskog loptačkog kluba. I ime sam mu dao, vezujući ga s imenom ove naše srednjovjekovne dinastije koja je vladala u ovim krajevima, jer sam se već tada isticao u znanju istorije među drugovima. Kada je klub ojačao, bio sam mu jedno vrijeme sekretar. Predsjednik je bio profesor Gimnazije Mihailo Delibašić”.
(Iz monografije “Ponosna prošlost, jedna je Budućnost”, koja će se uskoro naći u prodaji)
( FK Budućnost )