Podgorica je prigrlila fudbal
BUDUĆNOST U MEĐURATNOM PERIODU (4): Prenosimo djelove monografije posvećene stogodišnjici Fudbalskog kluba Budućnost
U naporednoj istoriji ere rađanja fudbala u Podgorici, raniji istraživači su izdvajali imena nekoliko “izvanjaca”, koji su preuzeli uloge učitelja, motivatora i inspiratora.
Na prvom mjestu, to su bili rođeni Cetinjanin Ilija Ivanović, “osnivač podgoričkih nogometnih klubova i dobar trener”, i Nikšićanin Mićko Pajović, koji su po povratku sa školovanja iz Čehoslovačke, u Podgoricu donijeli suvenir - loptu.
Kao već umješni u novoj igri, okupljali su đake i zanatlije i podučavali ih fudbalskim osnovama.
Uz njih, vidljiv trag su ostavili i Beograđanin Đorđe Medo Kešeljević, i stolarski radnik Vlado Rus Kirsanov, bjelogardejac iz ruskog Voronježa, koji je u Crnoj Gori pronašao utočište poslije Oktobarske revolucije, i igrao i u Nikšiću i na Cetinju.
Podgorica je prigrlila fudbal. Jedan za drugim, nicali su timovi - upotrijebljeni izraz nije nasumičan, jer ih je do ranga klubova dijelio niz organizacionih stepenica.
Još 1919. godine učenici Gimnazije su osnovali Đački sport klub Njegoš, za koji je Arsenije Simović ostavio podatak da je stariji i od Balšića. Godinu kasnije, omladina islamske vjeroispovijesti okupila se u Muslimanskom sportskom društvu Balkan (1923. preimenovano u Gajret), za koje su nastupali i Kešeljević i Kirsanov.
Pored njih, u ondašnjoj splitskoj štampi nalazimo i pomen “Rapresantativnog odbora športskih klubova” (ROŠK), ponegdje u našoj sportskoj publicistici, moguće pogrešno, prepoznatim kao “Radnički omladinski športski klub”, koji je, makar bi se reklo po imenu, djelovao kao natklupska, ad hok organizacija, okupljana povodom odigravanja pojedinih mečeva.
Ipak, nije isključeno ni da je u pitanju bio poseban kolektiv. Jer, u julu 1922. godine, gotovo istovremeno kad i Njegoš, ROŠK se dopisom “javio” Splitskom nogometnom savezu, čiji punopravni članovi ni jedan ni drugi sastav nisu postali.
Prvi mečevi koje je zabilježila crnogorska štampa odigrani su sredinom 1921. godine.
Crna Gora od 10. maja 1921. godine piše o susretu između “loptačkog kluba sa Cetinja i loptačkog kluba iz Podgorice” upriličenom 8. maja na Cetinju, koji je završen neriješeno (1:1). Cetinjani su se, dalje se navodi, revanširali Podgoričanima koji su ih prošlog ljeta pobijedili.
“Revanš” je upotpunjen trijumfom reprezentacije Cetinja 2:1 u gostima, u duelu sa odgovarajućim timom Podgorice, odigranim 8. juna 1921. godine. U izvještaju sa meča, Crna Gora pominje da su se od Podgoričana istakli “Đ.[orđe] Kešeljević (Medo), I.[lija] Ivanović... zatim V. Spajić i V.[ladimir] Kaluđerović”.
Na razinu kvaliteta crnogorskog fudbala tih godina slikovito upućuje gostovanje podmlatka Hajduka od 27. jula do 6. avgusta 1922. godine.
Splitski “bili” su na otvaranju turneje remizirali sa kombinovanim timom Tivta (2:2), sačinjenim od igrača iz Zagreba, Splita, Beograda i sa Cetinja, a zatim su odigrali dva meča u središtu Zetske oblasti sa Crnogorce (3:1 i 1:1). Reprezentacija Podgorice - ponegdje u splitskim glasilima se navodi ROŠK - suprotstavila im se 1. i 2. avgusta, pretrpjevši dva poraza (3:0 i 2:1).
“U Podgorici nas je dočekalo nešto sasvim neubičajeno za nas Dalmatince, naišli smo na drukčiju arhitekturu o kojoj smo malo znali. Vijugave simpatične ulice, kulturno-istorijske znamenitosti kao što su Sahat-kula, stari grad, crkve i džamije i vrlo lijepo urbanistički oblikovane kuće, budili su u nama osjećaj pravog zadovoljstva. A rijeke Ribnica i Morača plijenile su našu pažnju”, prisjećao se tadašnji igrač Hajdukovog podmlatka, a potom golgeter prvog tima “bilih” i jugoslovenski reprezentativac Ljubo Benčić, u razgovoru sa Huseinom Tuzovićem.
“Na terenu, podgorička publika je s oduševljenjem prihvatila naš nastup, toplo i srdačno prihvatila svaku našu akciju, dočekala i ispratila prijateljski i sportski.”
Gosti su bili posebno nadahnuti pred povratak kući u susretima sa Lovćenom 5. i 6. avgusta 1922. godine (5:0 i 6:0).
Za genezu Budućnosti najbitnija je bila Zeta, klub pokrenut 1924. godine na inicijativu - po sjećanju kapitena i trenera međuratne Budućnosti Šefketa Šabanadžovića - obućarskih radnika Vasa Kulića, Vuka Vuksanovića, Milovana Radulovića i Novice Radovića, koji su prvi u Podgorici počeli da prave fudbalsku obuću sa kramponima.
Šabanadžović je naveo i imena nekoliko igrača: Milovana Radulovića, Vasa Kulića, Vuka Vuksanovića, Novice Radovića, Mila Pajovića, Duja Džaferadžovića i Mahmuta Bata Krkanovića.
(Iz monografije “Ponosna prošlost, jedna je Budućnost”, koja će se uskoro naći u prodaji)
( FK Budućnost )