Neljudi

Pet godina kasnije, iz priče prvosveštenika ispada da je bilo “sedam Juda” u tzv. apostolskoj vladi. Očito nije znao što radi - jer, riječ je o natpolovičnoj većini “juda” među “apostolima” koje je on birao. To je impresivan procenat neuspješnosti, čak i po novozavjetnim mjerilima - nešto više od 58 posto.

Danas kaže da bi više vodio računa o - moralnim vrijednostima. Ne razumijem što mu je moral tada smetao. Neobično da se toga nije sjetio kada je imao stvarnu i simboličku moć. Tada mu je izgleda nešto drugo bilo važnije od morala... To jeste zanimljivo: naši ljudi što imaju više moći, manje im je stalo do morala.

Ovo je samo jedna od aktuelnih bizarnosti, kojih je mnogo - bilo bi previše i za mnogo veću državu od Crne Gore.

Tu je i nastavak rastakanje države, partijsko cijeđenje oko Ustavnog suda i svega i svačega. Pa spektakularna jurnjava za spomenikom, tek je to - veselje. Koji je neuhvatljiv - kao ona Andrićeva Jelena, žena koje nema...

Ipak, možda to nekome zvuči pretjerano, ali jedna “sitna” vijest ima mnogo veću težinu od pobrojanih stvari.

Vijest koja je stigla iz Nikšića o forenzičkoj identifikaciji pobijene porodice Klapuh podsjetila je na jednu od namučnijih i najsramnijih ratnih epizoda iz devedesetih.

Riječ je o familiji - otac Hasan, majka Ferida i kćerka Sena - koja je 1992. pokušala da se skloni u Crnu Goru. Bjegunci od pakla u Bosni, platili su lokalnim srpskim vojnicima, dojučerašnjim komšijama, da ih prebace u Crnu Goru, a ovi su to uradili i onda ih - zvjerski pobili.

Sve prdnjave o crnogorskom “čojstvu i junaštvu”, o moralnoj posebnosti i viteštvu, u koje su vjerovatno povjerovali i nesrećni članovi porodice Klapuh, u crnu prašinu i blato padaju pred ovim događajem.

Koliko god bilo gigantsko nečovještvo ubica - tek je malo manje nečovječno onih koji su ih sačuvali od kazne. Država Srbija ih je odbila izručiti, te oni nisu odgovarali za ovaj zločin izvršen u Plužinama, u Crnoj Gori.

Prođe to kao, kako rekoh, obična vijest. A nije.

To je komadić stvarnosti koji bolje od svih izložbi i tribina objašnjava ono što se dešavalo. Strašni odjek koji nikad neće stati.

Sve bi, zapravo, priče trebale biti smješne i suvišne pri ovoj i sličnim pričama iz naše (ne)davne prošlosti. U kakve god riječi da sve to zaodjenete suština je jača: smrt, zbog imena, nacije, vjere, ali prije svega zbog - neljudi.

Dok god te stvari ne objasnimo kako treba, dešavaće nam se - isto, na ovaj ili onaj način.

To je strašna suština devedesetih. Taj jezivi nauk koliko malo je potrebno da ljudi postanu zvijeri bez trunke saosjećanja i časti. Neljudi.

Ko zna koliko je još sličnih stradanja upisano u ovaj “divlja ljepota” pejzaž. Dok ne buda napisana ta Crnogorska knjiga mrtvih, nema ni sreće ni napretkla ovome društvu.

Zato su važne izložbe, paneli, omaži i sva podsjećanja na devedesete i ono što je tada rađeno.

Brojni nedavni događaji pokaziju da bi se, bojim se, opet lako mobilisala slična svijest... Neki u tome svojski prednjače.

Poput medijski vrlo prisutnog pljevaljskog jadonačelnika, koji je, očekivano neviteški, uvrijedio Milku Tadić.

Odabirom citata iz Njegoša prije svega pokazuje svoju političku zrelost - pravi ambijent za njega očito bi bio Lov na vještice. Znači, kaska za stvarnošću nekih četri stotine godina. Taman tako i izgleda.

Zlosrećni jadonačelnik Pljevalja, pokazao je zašto mu je potreban Njegoš: kao način da se drugi ponizi. Perverzni ideal: od najvećeg pjesnika napraviti spravu za mučenje.

Sve to jasno, da ne može jasnije, pokazuje gdje je ovaj pljevaljski mračnjak. Ali i svi oni koji ga podržavaju i čine politički mogućim. Vraneš i vrane.

Naravno, i za Vraneša ima Njegoš. Ne vjerujem da je čitao Luču, ali ovaj stih mu je precizno ogledalo: “Bez budalah tupoga pogleda, bi l umovi mogli blistat svjetli”.

( Balša Brković )