Lalićeva memoarska proza: Trag koji se ne da izbrisati

Odabrao sam da govorim o Lalićevoj memoarskoj literaturi, konkretno o knjizi EPISTOLAE SENILIS - STARAČKE POSLANICE, koja nije propraćena sa pažnjom koju zaslužuje, a pronađena je u piščevoj zaostavšini. Dva su izdanja ove knjige, prvo je objavljeno u izdanju SKZ (1995), a poklonio mi ga je Jevrem Brković 2016. i novo izdanje (PARTENON iz Beograda), naslovljeno SJEĆANJE MI JE - rukopis neobjavljen za života (2025). U pripremi je učestvovao Lalićev sin Rajko, i sam pisac nekoliko romana, koji mi je poslao primjerak knjige.

Opredijelio sam sa za izdanje SKZ, koje je priredio Branko Popović, poštovalac Lalićevog djela, koji je o tom djelu znalački pisao, duboko ga osjećao i razumio. Radi se o kritičkom izdanju, uz koje Popović piše opširniji pogovor i NAPOMENE PRIREĐIVAČA, posebno dragocjen tekst.

U NAPOMENAMA Popović opisno daje izgled rukopisa, a na početku kaže: “Epistolae senilis nije dovršen ni redigovanjima dorađen. Prekinut je na 116 stranici, takoreći na pola rečenice. Stoga bi se moglo pomisliti da je postojala (pa zaturena) bar još jedna stranica rukopisa. Tekst je pisan grafitnom olovkom, piščevom rukom, na prepolovljenom listu formata A-4 (20/14,5) samo sa jedne strane lista, i kao uvek ćiliricom”, piše priređivač i dodaje: “Autor je jedan deo rukopisa (prvu stranicu i sve stranice posle 88) pisao na poleđini služebnih “materjala” dvije političke organizacije čiji je bio član u vrijeme pisanja teksta, a to je CK SKJ i Savezna konferencija socijalitičkog saveza, konstatuje Popović.

U to sam se i lično uvjerio, prilikom jedne od posjeta, kada sam ušao u Lalićevu radnu sobu, te isto vidio. Sada detalj koji može biti zanimljiv, Lalić je pisao u uspravnom položaju na specijalno napravljenom stolu koji je ličio na slikarski štafelaj. Valjda je imao za to razloga, pa mu je taj položaj olakšavao posao. Tada sam vidio i od njega čuo da sve prvo piše grafitnom olovkom, a onda prepisuje nalivperom, pa daktilografinja prenosi na pisaću mašinu.

Prema rezultatima naučnog istraživanja, Branko Popović tvrdi da su Epistole pisane srednom osamdesetih godina, možda 1986, pet ili šest godina prije smrti ili možda i ranije, 1984. godine. Popović je u fascikli našao skice tematskih planova za nastavak autobiografskih zapisa. Prve tri skice su naslovljene: Studentski dani, Ratni dani, Komitski dani i zatvor, dok četvrta skica nema naslova, ali bi se uslovno mogla nazvat Posleratni dani. U knjizi je uveliko iskorišten dio materjala koji se odnosi na studentske dane. Posebno su opisani dani djetinjstva i dani u beranskoj gimnaziji, uslovi života, ljudi i vrijeme u kome je bio učenik te škole. Gorke godine odrastanja i formiranja budućeg velikog pisca.

Može se izvesti zaključak da je Lalić planirao nastavak pisanja memoara, nazovemo tako ovaj naknadno nađeni rukopis, iako tako nije tretiran od strane autora.

I prirodno i logično se nameće pitanje: zašto je Lalić stao sa pisanjem Staračkih poslanica? Do smrti je preostalo nekoliko godina, a to znači da je imao vremena ili se latio nečeg drugog? Teško je dati precizan odgovor. Poslanice su, kao što sam rekao, prvi put objavljene 1995. godine. Da je planirao da nastavi bilješke i sjećanja na prošle godine, svedoči činjenica da je u fascikli na kojoj je pisalo Epistolae senilis - nađene skica za buduće pisanje, dodaje Popović.

Knjiga počinje sa trenutkom, koji se izdvaja u Lalićevm sjećaju - susret s majkom koja se nenadano pojavila dok se on igrao sa djecom, možda je imao tri ili tri i po po godine: bila je zabrinuta u licu, ali će se kada ga je vidjela u igri sa djecom, osmijehnuti i taj osmijeh će ga, kako je zapisao, pratiti kroz život, iako se brzo ugasio i nestao. Drugi trenutak, koji je na mene ostavio posebno dubok i bolan utisak, a koji ću ovdje citirati u cjelini, takođe se odnosi na majku i jedan proljećni dan, nakon kojeg je kasnije neće više vidjeti. Umrla je od španjolske groznice, u vrijeme kad živi nijesu stizali da sahrane mrtve, vrijeme tužbalica i leleka. Evo toga zapisa:

RAZGOVOR S MAJKOM

“U sjećanju mi se zadržao jedan jedini razgovor s mjakom, pa i taj je bio opterećen raspravom o riječima.

Bilo je proljeće, ali ja tada nijesam znao da se taj suncem obasjani prostor tako zove. Bio je rat, ali je meni to strašno vrijeme izgledalo sasvim normalno - pošto sam u njemu rođen. Imao sam tri godine, i nešto više, ali se nijesam uznosio tim imanjem koje će se neprestano uvećavati dok dostigne do izvjesne završne tačke. Otac mi je bio u zarobljeništvu i dva strica u logoru, ali ja tada nijesam znao šta znače riječi otac, stričevi, zarobljeništvo.

Sjećam se samo da je majka kopala u bašti. Kasnije iskustvo mi došaptava da je to činila sa namjerom da tu zasadi luk, paprike ili neke slične biljke. Naokolo su stajala visoka stabla ranih šljiva kao neki radoznali i ćutljivi posmatrači. Tamo gdje majka motikom udari i odsiječe grudvu zemlje stvarao se glatak zasjek kao poliran. Odnekud mi je došla misao da je taj zasjek ono što odrasli nazivaju “stopa”. Htio sam ipak da provjerim, te upitah majku:

“Je li to stopa?”

“Ne, stopa je nešto drugo.”

“Kako može da bude drugo, kad je ovo?”

Htio sam da kažem, a možda sam na neki način i iskazao, da raspored glasova “stopa” ponajbolje odgovara slici zasjeka što ostaje iza motike. Majka mi je objašnjavala kakva sve značenja ima riječ stopa, ali ja sam ostao pri svome i čini mi se da sam se nadao da će moje tumačenje biti kasnije opšteprihvaćeno.

Bilo je, kasnije, između proljeća i jeseni, među nama razgovora, vjerovatno i značajniijih od ovoga, koji bi se zadržali u sjećanju da nijesu izgorjeli u temperaturi epidemije španskog gripa. Kad sam se najzad probudio iz nesvjestice s košmarima, vidio sam da je moja majka sasvim nestala iz svijeta.

Ponekad se i sad pitam kako sam se pomirio s tim gubitkom, i vidim da me ni godine, ni iskustvo, ni mnoge knjige pročitane, s tim nijesu pomirile. Prije tri godine, sijed, umoran, kad sam se opet prisjetio onog kratkog razgovora, učinilo mi se da je u bašti, gdje je majka tada kopala, ostao trag, stopa ili ulegnuće koje bi moglo pomoći da odredim tačno mjesto gdje smo stajali, da obnovim uspomenu, da je proširim i produbim, te da dokučim šta smo dalje razgovarali, da odatle nastavim razgovor.

Znao sam da je nemoguće, a ipak sam otputovao i stigao. Našao sam zapuštenu baštu, u njoj stabla ranih šljiva prorijeđena, zapuštena, podivljala i već neplodna. Gledala su me kao ćutljivi posmatrači. Ništa više nijesu znala reći - ni ta stabla, ni zemlja, ni trava. Uzalud sam putovao.”

Tu je kraj priče.

Dva sjećanja na majku su dva neizbrisiva ožiljka na Lalićevoj duši, dvije žive otvorene rane koje ništa nije moglo zacijeliti. Ni naknadna prisjećanja, a ni odlazak... Stope nije bilo osim u sjećanju! Trag koji se ne da izbrisati!

Interesanttni su mnogi detalji iz djetinjstva, pisani rukom velikog pisca. Imate utisak da čitajući knjigu sa konkretnim imenima, prezimenima i doađajima, čtate veliko literarno djelo. Stvarnost dignuta na nivo literature. To mogu samo veliki pisci! Navešću još jedan od mnogih koji bude tugu, u kome on govori šta je prethodilo njegovom kasnijem pisanju - usmeno pripovijedanje, kaže. Naime, njegovom drugu Vladu Jočiću, umrla je majka i sahranjena kada i Lalićeva u isti dan.

Bio je tužan, pokunjen, žalost je zračila sa njegovog lica, da bi ga otrgao iz te situacije, Lalić mu priča izmišljene priče. U jednom odjeljku piše i o knjigama koje su ga obilježile u ranom životnom periodu, a među njima posebno Defoov roman Robinzon Kruso, koji je kupio od jednog druga za očevu britvu za brijanje. To je i moja najbolja trgovina, kaže pisac, pokazujući šta je za njega značio i koliko uticao taj roman.

Mnogo je upečatljivih situacija. Kao što je ona o gradnji kuće, kada bolesni otac hita, sa saznanjem da će umrijeti, da prije smrti završi kuću, da ne ostavi pod vedrim nebom dvije makanje, nezbrinute, kako je govorio, dok je s posljednjim naporima na dva nejaka vola izvlačio iz šume građu za buduću kuću, koju je sanjao dječak koliko i otac. No najbolje je knjigu pročitati. To što u zaostavšini velikog pisca bude nađeno, uvijek bude i posebno intrigantno!

Laliću prvo umire majka Stana, rodom Bojić, tri godine poslije otac Todor. Lalić ostaje kod maćehe Jaglike i strica Milutina, koji će o njemu brinuti i pomagati u odastanju i školovanju. Imao je brata po ocu Dušana. Nemaštinu i siromaštinu i malu baštinu. To nije smetalo da izraste u velikog pisca i stvori grandiozno književno djelo. A možda je pomoglo!

Pitao sam se: šta je bilo sa Jaglikom, Dušanom i Milutinom? Interesovale su me njihove životne sudbime. O tome nije ostalo zapisano u ovoj a, koliko znam, ni u nekoj drugoj knjizi. Stric Milutin je od skromne plate opštinskog pisara svakog mjeseca odvajao i slao Mihailu u Beograd pristojnu svotu novca, zakidajući svojoj djeci. Takva su crnogorska braća bila! Valja ih se sjetiti, valja ih pomenuti!

( Miraš Martinović )