Realnost ravnodušnosti: Cinizam kao pokazatelj krize kritike

Sa nešto prilježnijim analitičkim pristupom sadašnjoj kritici usljed akumuliranog nezadovoljstva u kulturi - toj, inače, ideologiji kasnog kapitalizma koji frenetično ubrzava stvari u sveopštoj ispraznosti - reklo bi se, dakle, kako je - sâm resantiman naselio kritiku, ogorčio i potamnio njen ton, neraskidivo je vezao sa cinisanjem i sarkastičnim opservacijama, što, ipak, uveliko već uneozbiljuje predmet problema sa kojim se, kako lokalno, tako ništa manje i globalno suočavamo. Zapravo, direktnije govoreći, to bi, otprilike, bila - kritička potražnja izuzetog mjesta odakle će se plasirati propovijed i pridika. Pa ipak, usled, doista, frustrirajućeg izostanka rješenja, s druge strane narastaju antagonizmi, neoliberalni sistem okončava nešto što se sa sve nečujnim prizvukom nostalgije još naziva ‘društvo’, iako se ponajprije radi o - artificijelnoj atomizaciji jedinki imerzovanih u tehnoinficirani svijet, u kojem razlećeni znakovi doprinose rastu usamljenog univerzuma.

Zahvaćen ciničnom kritikom, predmet se pokazuje kao dostojan prezrenja (počesto se ravnodušnim komentarom pravi osvrt na događaj koji je u samom sebi destruktivan spram sebe, tako, Tramp nije izazov za političku analizu, već poziv na kampanju karikiranja, itd.), dok kritičar sebe već postavlja na pijedestal i proklamuje za glas razuma u ovim sumračnim vremenima. Dakle: ako kritika ravnodušno obuhavata predmet kritikovanja, očekivano je da se prema kritici zauzme ravnodušan odnos.

Cinik, svakako, nije mudrac niti glupak, ali se ne libi moralisati u besjedi koja je prepuna posprdnosti; cinizam, u kritici, ne teži predlogu no odbija svaki ponuđeni, to je rad koji je sam sebi cilj, vježba iz doskočica i ležernosti, nastojanje da se ostane neuhvatljiv, poput, dakle, nedostižnog Oskara Vajlda koji veli - Uopšte nisam ciničan, samo sam iskusan, to je prilično ista stvar.

U potpunosti uvažamo da je kritika prvenstveno stvar pravilno uspostavljene distance, međutim, djelovati sa distance, držati se po strani, biti kritičar zvanično prihvaćene kritike stvari, šta je, dakle, naposljetku tako nešto? Nije uopšte nemoguće da je problem kritike u samoj kritici, jer, zbilja, ubrzano utrkivanje za prevlast između - događaja i propratne kritike, za posljedicu ima dominaciju nečeg kao što je realnost ravnodušnosti, naprosto: popularna kultura, društvo spektakla, konformizam i konzumerizam, fundamentalizam zabave, uporedo teku sa ratovima, genocidom u Gazi u XXI vijeku, sa politikama koje su pale u sjenku moći, i već zbog toga dolazi do obrta kojeg nije teško primjetiti: sve više smo, u stvari, cinični prema samoj kritici!

Jedan skeptik je rekao kako nije dovoljno pošten da bi se upustio u građu filozofskog sistema, sve što, pak, zauzvrat može ponuditi jesu, dakle, kontradiktornosti, trenutne reakcije formulisane u fragmentu ili sporadičnom zapisu (Milorad Mida Belančić, u nas najistaknutiji filozof dekonstrukcije i ponajbolji tumač Filosofije palanke, jednu od svojih knjiga će nasloviti Beleškarije), i, sad, ukoliko bismo se bliže primakli banalnosti ovog doba, zar bismo mu mogli suprostaviti alternativu u pozamašnoj, sistemskoj kritici postojećeg poretka koji, zbilja, nema ni glavu ni rep? Tu treba razaznati kako se javlja potreba za - spekulativnim realizmom, za kreativnom investicijom u imaginarnost, za, najzad, zarad sugestivnog primicanja Drugom, miješanja katastrofičnih naučnih statistika i umjetničkih intervecija sa ciljem stvaranja zajednice utemeljenje na razlici - jezičkoj, vjerskoj, seksualnoj, uvijek već političkoj, koja će razbiti ili dekonstruisati na doski podignute zajednice koje i sada umnogome nastoje i u tome uspijevaju, da, dakle, uguše svaki kontrapokret sa namjerom da prokrče nove prostore za upliv drukčije kritičke metode od ove koja je poodavno odslužila svoje.

Parafrazirajmo Ničea (u pitanju je njegova prevratnička knjiga Ljudsko suviše ljudsko), koji veli kako ono što treba kritički preispitati, neko vrijeme treba držati na daljini. Neće li utoliko prije Valter Benjamin primjetiti i reći: Nemoguće je zauzeti “stanovište” jer su nam stvari postale isuvše bliske (v. knj. Kritika ciničkog uma).

Nesumnjivo - kultura trpi usljed krize kritike! Ideologija kapitalizma uspjeva u onome što joj je svakako primarno: u podjednakoj mjeri ostaje bez efekta kritički obrađivati postmodernističke fenomene (kad kupac umjetničkog rada Banana Mauricia Katelana, isti kupi za 6,24 miliona dolara i pojede ga u galeriji gdje je i nastao, kome, zapravo, treba odati priznanje: kontroverznom umjetniku ili konzumentu njegovog rada kojeg je naposletku posrao?), i ustremljivati se na neophodnu osudu Izraela i genocida u Gazi i na Zapadnoj obali, pa ipak, nastavimo li dalje, šta nam pokazuje rat u Ukrajini, ako ne da su svi s početka filozofski angažovani tekstovi sada iz ove perspektive smiješni, uz to, Evropa (za aferu “fajzergejt” vezuje se ime Ursule fon der Lajen koja je nedavno izjavila kako - Zapad kojeg smo poznavali više ne postoji) je isključena iz pregovora na realciji Vašington - Kremlj, zahvaljujući tome (da se ne varamo), jer njeni visoki politički izaslanici mahom su kompromitovani nekom aferom što ih u startu diskvalifikuje.

Čovjek na mjesecu

Moje divljenje prema Endiju Kaufmanu (film, Man on the Moon), poprima nešto od ludosti, obzirom da je njegov umjetnički poduhvat u svakom smislu izvanredan, toliko da se upitamo: da li se on među nama osjeća kao da je čovjek na mjesecu, i braneći se od toga pribjegava direktnoj upotrebi beskompromisnog humora kao pokazatelja naše ogromne gluposti? Ili: njegov humor se bazira na ismijavanju onoga što nas zabavlja, i u toj performativnoj izvedbi njegova kritika je nemjerljiv doprinos u ogoljavanju naše gluposti.

Čudno je, istovremeno smiješno i žalosno, da je upravo kritičar najmanje imun na kritiku, i ukoliko je u svojoj analizi aktuelnih događa kao i onih iz bliske ili daleke prošlosti, uopšte uzev neodmjereni u jeziku (Kant je za metu kritike u polemičko-satiričnom tonu napao tzv. ‘mistagoge’, kvaziproroke i one koji se rastrubljuju o apokalipsi, pojave obuzete ekstazom ili epifanijom, sumnjive talente uplekane u transcendenciju, one koji imaju dar ali ne i obrazovanje(sic!), koji su, u krajnjem, cinični prema svakoj metodologiji u poređenju sa padom u ozvjezdani zanos), utoliko mu teže pada svako sistemsko seciranje njegovog izlaganja.

U nastojanju da lukavo izbjegne biti prepoznat kao davalac lekcija iz stila i morala, ukusa i obrazovanja, kritičar je nerijetko autoironičan, to je strateški otklon od mogućeg, nesmotrenog izbijanja na čisti prostor gdje bi bio suviše upadljiv i kao takav pogodan za analitički odastrijel. Međutim: treba, doista, biti krajnje oprezan te napraviti neophodnu distinckiju između - kritike otvorene za preispitivanje šta, u stvari, kritika zagovara, u čije ime, iz kojih perspektiva, i “kritike” koja parazitira na cinisanju, malodušnosti, u kombinaciji sa skepticizmom koji bi trebalo da dâ doznanja kako se woke pojava ne daju prevariti, itd.

Nedavno sam smogao snage, sjeo i odgledao film The Notebook, zaključak: drugi nas može prihvatiti i, ko zna, možda zavoljeti, tek kad oboli od alchajmera. Nekako tako stoji i sa kritikom: kako bismo izbjegli da budemo iskritikovani kao kritičari trebamo da se rasplinemo u osporavanju svega i svačega, što je besmislen poduhvat a ne doprinos rješavanju akutno aktuelnih problema s kojim se na svim nivoima nosimo.

( Vuk Vuković )