Njegoševa antropološka ideja: Sto osamdeset godina od objavljivanja “Luče mikrokozma”

Prošlo je sto osamdeset godina od objavljivanja metafizičkog spjeva Luča mikrokozma kada je Njegoš poslao svom učitelju Simu Milutinoviću Sarajliji da mu pečati ovaj spis, koji je po svemu jedna od filozofski i misaono najdubljih tvorevina južnoslovenske kulture, povezujući nas sa velikim teogonijskim spjevovima svijeta. Luča mikrokozma je nastala u proljeće 1845, a 6. jula te iste godine obavijestio je srpskog pjesnika da mu šalje “malo djelce Luču mikrokozmu” pripremljeno za štampu. Ovo djelo, neobično je tematski, jezički, po strukturi i predstavlja izvanredan spis u okviru evropske književnosti, oživljavajući platonističku, neoplatonističku i hrišćansku tradiciju, u dijaloškom odnosu sa Miltonom i Danteom, te romantičarskim pjesnicima francuskim i ruskim, Lamartinom, Puškinom, Igoom. Njegoš je na ruskom čitao prevod Miltonovog Izgubljenog raja i u četiri nedjelje vaskršnjeg posta ispisao svoje grandiozno pjesničko djelo. Međutim, koliko su odgovori Njegoševe književne antropologije aktuelni do danas, i koliko su proučavanja njegovog književnog djela važna za naš kulturni identitet. Tumačenje ovog spjeva tek u XX vijeku dobija svoju pravu mjeru kod Slobodana Tomovića, Mirona Flašara, Anice Savić-Rebac, koji ukazuju na njegovu originalnost, pa je ovo po svemu izuzetno pjesničko ostvarenje misaono i jezički cjelovita pjesnička sinteza različita od poezije na koju se naš pjesnik ugledao praveći vlastitu koncepciju u kojoj je izražavao svoj filozofski pogled na značenje egzistencije.

Luča je pjesnički opis unutrašnjeg doživljaja ličnosti, njeno prosvjetljenje, otklon od empirijskog znanja, putovanje duševne luče kojim se dolazi do razumijevanja bića svijeta, ali i antropološkog (samo)razumijevanja naše dvojnosti satkane od tjelesnog i duhovnog, pripadnosti zemaljskoj katedri i duhovnom središtu nebeskih sfera: Ustav polet iskro boženstvena, krug smo davno prošli vozmožnosti. U ovom stihu se potvrđuje da duševna luča prelazi u kosmičku dimenziju, iza granica mogućeg i seže svojom metafizičkom čežnjom prema otkrovenju tajne postojanja: Sini kaže ognjem Stvoritelja, ti si iskra za nebo stvorena, što znači da je teogonijska slika usaglašavanje onog vječnog u čovjeku i onog nepromjenljivo vječnog u vječnosti: Nekakvo me svojstvo diglo tamo, nekakav me sveti magnet tegli. Ovo je opis privlačnosti duše nadahnute nebeskim magnetizmom koji je vuče (tegli) uvis, prema metafizičkom iskonu.

Poetskim jezikom Njegoš saopštava bitnu istinu o čovjeku, nedostupnu za procedure našeg racionalnog uma. On nastoji da svoju antropološku ideju izvede do kraja, objasni ko je čovjek, kakva je ljudska priroda i šta se može podrazumijevati pod odnosima koje čovjek gradi prema drugom čovjeku i Bogu. U Luči mikrokozmi ima mnogo načina na koji se prepliću ovi različiti planovi intelektualnog promišljanja, no postoji jedinstvena poruka sadržana u najdubljim slojevima pjesničkog kazivanja. Pjesnik zastupa od početka do kraja dualnu koncepciju prema kojoj je materija kao propadljiva situirana u carstvu gnjilosti, a duhovnom životu pripadaju nebesa. Pa ipak, i pored ovog, Njegoš dosljedno brani monoteističko načelo univerzuma, namjeran da pokaže da postoji samo jedan princip vjenčan sa svemogućstvom, personalni Tvorac koji za sebe kaže: Ja sam jedan koji stvarat mogu ili Ja sam kaže sam po sebi bio, bit po sebi već ništa ne može, nako da je protivno prirodi. U tom smislu stvaralačkoj sili kosmosa pripada ontološko prvenstvo jer je Tvorac, suprotno gledištima antičkih filozofa, ex nihilo stvorio svijet.

Elementi Njegoševe antropološke misli prisutni su i u Posveti spjeva Luča mikrokozma, tako da se već tu susrećemo sa glavnim tokovima njegovog suptilnog načina mišljenja. Čovjek je mikrokosmos, složena pojava, sazdana od materije i neuništivog duha kome priliči postojanje u beskraju vasione. Takođe, ovdje je naglašena pesimistička vizija, data paralelno sa uzvišenim poimanjem ljudske sudbine.

U Posveti Njegoš pojašnjava svoju primarnu definiciju čovjeka koja glasi: Čovjek je tragično biće, što je navodilo mnoge istraživače da ga proglase tragičkim pjesnikom, sa nesumnjivim uvidima u beznadežnost ljudskog života. Za takav zaključak imamo obilje dokaza. Pjesnik u romantičarskom zanosu opisuje uzaludnost, besmislenost, promašenost i tragizam ljudskog postojanja. Čovjek je jedino biće svjesno svoga kraja, smrtnosti i konačnosti. Ta činjenica ima snažno psihološko dejstvo, sociološke, antropološke i ontološke implikacije. Svijest o smrti pogubna je za duhovnu ravnotežu, utiče na melanholično raspoloženje, osjećanje ništavila, i nihilističko poricanje života: Nema dana koji mi želimo, nit blaženstva za kojim čeznemo. Pjesnik rezonuje da je u burnom žilištu čovjeku sreća nepoznata, uspjeh na društvenoj ljestvici, udaljavanje od mira i spokoja pa je sreća nedostižan cilj u svakom čovjekovom položaju. Na zemlji ni jedan ljudski stvor ne može biti vjenčan srećom, doživjeti ispunjenje i radost, izbjeći neumitnu tragičnu sudbinu. Čak i najsrećniji iz ništa stvaraju razloge za samodestrukciju radi smrtne tužne armonije, kako bi cijelo kolo života dobilo nesrećan ritam, priličan zemaljskom udesu: U vremenu i burnom žilištu čovjeku je sreća nepoznata, prava sreća za kom vječno trči, on joj ne zna mjere ni granice. To korespondira sa riječima igumana Stefana u Gorskom vijencu: Svijet je ovaj tiran tiraninu, a kamoli duši blagorodnoj. U društvenim odnosima vlada haos, što se prema pjesnikovom senzibilitetu proširuje u misao o nasilju koje se permanentno obnavlja na istorijskom planu. Despotski oblik vladavine - tirjanstvo skopčano je sa glupošću, apsurdom, jer autoritarna moć počiva na nezakonitom i samovoljnom ponašanju koje ljudsko stvorenje čini umasovljenom gomilom.

Čovjek je nesavršeno biće. On želi da postigne ono što nikad ne može da dobije, pa su njegove neostvarene ambicije uzrok neurotičnim frustracijama i poremećajima: Volje mu je osnov položena na krilima nepostojanosti. Voljni mehanizam ličnosti je nepouzdan i promjenljiv, čovjek luta u svojim osjećanjima, mišljenjima, pojmovima, idejama o svijetu, nemoćan da prosudi šta je realnost a šta iluzija, da se opredijeli između sna i jave, budnog stanja i snijevanog sadržaja: I jedva se opredijelit može da mu biće u njima ne spada. Čovjek je tragično raspolućen između duha i tijela, i dok ga duh upućuje na metafizički iskon koji je neuništiv, tijelo ga vezuje za zemaljsku ništavnost i konačnost. Njegoš izlaže uvjerenje da se čovjek samo smrću može osloboditi zemaljskog sužanjstva - tamnice u kojoj obitava njegova besmrtna luča, prosvijetljeni dio duše, čime pokazuje svoj intelektualni dug prema piscima neoplatonskim i hrišćanskim.

Dodatne varijacije na ovu temu proširuju polje pjesnikove refleksije upitanošću o dvostrukoj kolijevci, čime se nagovještava postojanje idealnog svijeta u kome se nužno nalazi porijeklo duševne luče, osnov njene besmrtnosti. Zemlja je nastala kao dio retributivne Božje pravde za prestup čovjekovog pra-pretka Adama u prije-egzistenciji i nije konačna izvjesnost, već prolazno pročišćenje, katarza na putu do povratka duhovne iskre pankosmičkom - ognjenom središtu. Izvjesno je da se drama ljudskog postojanja kao patnja, snoviđenje, čulnost i tjelesnost ne može razriješiti osim u ponovnom prisajedinjenju izgubljenom duhovnom središtu. Zato se na ovom nivou pjesničkog promišljanja uvodi ono što egzistencijalni prostor otvara prema višim sferama postojanja. Naime, očigledno je da ova isuviše eksplicitna konstatacija koja liči na dijagnozu sveukupnog posrnuća života, u svim njegovim domenima, ne može biti čovjekov dobrovoljan izbor: Ko bi igda dobre volje htio, bezumnoga poželjet meteža. Na “nesmisleni sajam zemaljskog života” nijedan pojedinac ne bi pristao slobodnom voljom, čime se aludira da je riječ o kazni, ročnom sužanjstvu, kaznenoj politici koja ima za cilj popravljanje iskvarene ljudske prirode. Najviši oblik kazne ogleda se u neispunjenoj čežnji duše u kojem postoji samo trag, sjećanje na viši sistem postojanja, misao o izgubljenom blaženstvu: On se sjeća prve svoje slave, on snijeva presretnje blaženstvo. Mit o savršenom obliku postojanja utisnut je u duši, slično Platonovim urođenim idejama: da mu ropstvo gorči i koleba. Ta nejasna slika prvobitnog raja, simbolički rečeno presretnjeg blaženstva je sjećanje onog postojanja u kome se duša prije utjelovljenja naslađivala prelestima sveštenoga raja.

Sada vidimo da je ideja o metafizičkoj realnosti dobila primat, utoliko što se samo izvan-čulima dostupnog svijeta može pronalaziti ono što je istinito po sebi: Zloća, zavist, adsko nasledije, ovo čojka niže skota stavlja, um ga opet s besmrtnima ravni. Pjesnik je privučen platonističkim učenjem koje se proteže kroz cijeli period antike, da ljudsku prirodu podijeli na nižu - životinjsku i višu - umnu, odnosno božansku. Očito, adski spomen sveze sa Satanom koji se desio u pretpostojanju odraziće se na ljudsku psihu pa će jednim dijelom ona biti ophrvana nagonima i instinktima, te nečovječnim ponašanjem, a drugim dijelom biće poklonik duhovnih vrijednosti. To je ujedno i temeljna ideja za formulisanje Njegoševe nove definicije: Čovjek je umno biće.

Bez obzira što se posvuda insistira da važi pravilo: Um je samo jedan bez granice, svi su drugi kratkovidi umi, i upozorava da kosmički sve-um nema pandan u ljudskoj osobi, činjenica da čovjek posjeduje umnost ravni ga sa besmrtnima. Tome u prilog valja pridružiti stihove da je čovjek luča tamom obuzeta, duhovnost uronjena u supstrat tamne materije, svjetlost svjetlosti, s ciljem da se oslobođenjem balasta fizičkog tijela vinemo u prvo-svjetlosnu harmoniju: Sad nas evo u carstvo svjetlosti, na valove tihe beskonačne.

Od značaja za naše proučavanje antropološke ideje Njegoševe je upravo shvatanje o umnoj strani ljudske prirode, njenoj vezi sa intelektualnom energijom vasionskog ustrojstva koja uslovljava svjetlosnu harmoniju, zakon, red i pravičnost cijeloga poretka: Red svešteni na svemu caruje, ili: I svi ovi besporeci po poretku nekome šljeduju, što upućuje na krucijalni stav: Nad svom ovom grdnom mješavinom, opet umna sila toržestvuje, ne pušta se da je zlo pobijedi. Njegoš je počeo kao pesimistički mislilac, da bi lagano odškrinuo vrata svoje optimističke vizije, idejom da umna sila svagda toržestvuje nad svim oblicima zla, ne dozvoljavajući da zlo u konačnom smislu može da trijumfuje. Time je upotpunio svoju misao o čovjeku vezujući našu umnost, prosvijetljeni dio duše, unutrašnji logos sa fundamentalnim principom preovlađujućim u kosmičkim visinama. Zbog toga i kaže u prvom pjevanju Luče: Istrgni se iskro božestvena iz naručja mračne vladalice, skini meni sa očiju mojijeh neprozirnu smrtnosti zavjesu. U ovom času sve je jasnija pjesnikova namjera da ukaže na besmrtnu iskru u duši koja treba da doživi iskustvo koje najbolje opisuje stih: Raspali se plamom besmrtnosti kako bi se uputila na gore, jer je to zraka sjajna ognja besmrtnoga. Pjesnik je opaža kao da je istovremeno transcendentna i imanentna, ukazuje na njenu primarnu povezanost sa ontologijom božjeg stvaranja, vrelom besmrtnog ognja iz kojeg se nekim zagonetnim načinom iskopčala i uselila u skotsko mrtvilo kao prebivanje u tjelesnosti. Sa umnom prirodom nesporno je povezana i treća definicija o čovjeku: Čovjek je stvaralačko biće. Sudeći po filozofskim idejama i kreacionizmu koji se nesumnjivo zastupa, stvaralaštvo je nužno skopčano sa duhovnom energijom. S tim u vezi postavlja se problem granica racionalnog mišljenja, utoliko što se pretpostavlja da umna sposobnost najvišeg ranga nadilazi pojmove nauke i filozofije i bliža je poetskim vizijama i simbolima. Pjesnik rafinirano razlaže svoju epistemičku poziciju, pokušavajući da razori povjerenje u empirijsko znanje, zbog toga slikovito predočava da je njegov misaoni put imao različite etape: Koliko sam i koliko putah, dubokijem zauzet mislima, u cvjetno lono prirodino, mater štedru zapitava smjelo, rad česa je Tvorac satvorio. Prvi korak u napregnutom ispitivanju je neposredan čulni doživljaj ljepote prirode. Njen sklad mora pretpostaviti umni uzrok u kauzalnom smislu, no istovremeno postaviti čovjeka pred enigmom svrhovitog uzroka i cilja stvaranja. Na svo žarko ljubopitstvo, nesumnjivi eros saznanja koji posjeduje pjesnik i koji je po intenzitetu sličan čežnji u Platonovoj Gozbi, završava se neuspjehom. Slijedi pogled u nebeske visine: Koliko sam i koliko putah, svod plavetni neba sveštenoga, brilijantnim zasijat sjemenom, zaklinjao dušom zapaljenom, da mi svetu otkrije tajnu. Savršenstvo zvjezdanog svoda i planetarna harmonija ne otkrivaju svoju svetu tajnu, čak ni pred svevidećim okom pjesnikove duše zapaljene. Preostaje konsultacija sa zemaljskim mudracima, filozofima i naučnicima: S vnimanjem sam zemaljske mudrace vaprošava o sudbi čovjeka, i porazni zaključak da sve njih misli najedno sabrane, drugo ništa ne predstavljaju do kroz mrake žedno tumaranje. Pjesnik ima snažan otpor prema dometima filozofske misli, intelektualnim odgovorima, nauke i filozofije, bez pravog oslonca u transcendenciji: No njihove različne dokaze, nepostojnost koleba užasna. Sva suma znanja čovječanstva nudi o istom pitanju različite odgovore, pa protivrječnosti ostaju nepromostiva granica saznanja i mišljenja. Kao primjer navodi Pitagoru i Epikura: Kao zle tirjane duše besamrtne, bez utemeljenja u njihovim filozofskim učenjima, ali ipak sa snažnom osudom da oni unižavaju ljudsku prirodu do animalnog oblika postojanja.

Stvaralačko svojstvo pripisuje se poeziji, poiesisu, koji izvorno označava stvaranje. Pjesnik je poietes po ugledu na prvobitnog pjesnika opjevanog u II pjevanju Luče mikrokozma: Svemogući na tron sjedijaše, tvoritelnom zanjat poezijom. Ne bi bilo pretjerano tvrditi da Njegoš uzima poeziju za najuzvišeniju djelatnost našeg duha. Pjesnik stvara svjetove u idejama visokoletećim, baš kao što Tvorac - pjesnik u pjesničkom nadahnuću stvara svijet: Što je skupa ovo svekoliko do opštega oca poezija. U Njegoševom shvatanju simptomatičan je dodir pjesništva i transcendencije: Svemogućstvo svetom tajnom šapti, samo duši plamena poete. Naposletku, saznajni postupak završava se otkrićem dobijenim u pjesničkom traganju za istinom, sinergijom božje i ljudske volje: Bi li smjela zabunjena duša pretrć okov smrtne tjelesine, bez sveštene volje Stvoritelja. Taj šapat vasione čuju samo odabrani, oni koji imaju plamene duše, kadre da se ono što smo zaboravili prolaskom kroz materijalnost - oživi. U toj pjesničkoj reminiscenciji, po ugledu na Platona, osvjetljavaju se zaumni predjeli, budući su pjesnici povlašteni da njihov jezik bude dijalekt Tvorca. Pjesnik je tvorac mali najbliži božestvu, poezija dokaz da se može ostvariti dosluh sa metafizičkim jezgrom i nadići polje čulnog iskustva.

Premda je logosni dio naše duše snom uspavan teškijem, pjesnikova otkrivalačka putanja uzvodi do samog epicentra kosmičkog zbivanja. Taj prosvijetljeni segment duševnog života, mnom se sjećaš što si izgubio, pronicava mrake i dopire na nebeska vrata, ali samo ukoliko se plamena duša pjesnika usudi na ovaj iskorak. Zbunjena duša ne može samoinicijativno otkloniti okov naše tjelesne prirode, bez participacije Stvoriteljeve volje, saglasnošću dvaju volja, ljudske i božanske, kako bi se pružila osveštanim poljem nebeskog hrama i iskusila najviši doživljaj. Duševna luča besmrtnim Bogom pomazana prirodno je usmjerena nebeskoj a ne zemaljskoj kolijevci. Zbog toga Njegoš smatra da je poezija slatka pišta duše, veza sa onim što prevazilazi stvarnost, mogućnost znanja koje nema korelaciju ni u jednom drugom umijeću, tačnije to je moć da se skine neprozirna smrtnosti zavjesa.

U svom misaonom poduhvatu iskazanom izvanrednim pjesničkim slikama, predstavom i simbolima pjesnik osmišljava svoju filozofiju čovjeka, temeljeći je na promišljenim antropološkim nalazima. On određuje ljestvice čovjekovog duhovnog usavršavanja u trijadi: estetsko-etičko-religiozno. Budući da je čovjek u isti mah homo estheticus, homo ethicus i homo religiosus postoje tri stadijuma egzistencije kretanja od estetskog prema etičkom do konačnog uranjanja u religiozni oblik postojanja.

(Nastavak u narednom broju)

( Sonja Tomović-Šundić )