Gorka istina iza slatkog užitka
Industrija, čiji se profit mjeri milijardama, zavisi od dječjeg rada i odbija da plati poštenu cijenu farmerima dok vlade izbjegavaju odgovornost
Ropstvo je i dalje živo i buja – samo što je umotano u sjajne čokoladice na kojima piše da su “fer trgovina”, “bez dječjeg rada” i “održive”.
U Zapadnoj Africi, koja proizvodi više od 60 odsto svjetskog kakaoa, više od 1,5 miliona djece i dalje radi u opasnim uslovima. Djeca, neka stara svega pet godina, koriste mačete da bi razdvojila mahune u rukama, nose teret teži od njih samih i prskaju toksične pesticide bez ikakve zaštite.
U međuvremenu, od oko dva miliona tona kakaoa koje Obala Slonovače proizvede svake godine, između 20 i 30 odsto uzgaja se ilegalno u zaštićenim šumama. A satelitski podaci organizacije “Global Forest Watch” pokazuju rastuće krčenje šuma u ključnim regionima u kojima se proizvodi kakao, dok farmeri, očajni za prihodima, sve dublje ulaze u šumske rezerve.
Gorka istina je da, uprkos decenijama obećanja, sertifikacionih šema i ambalaže koja blista od vrlina - o šumama koje su “spašene”, farmerima koji su “osnaženi” i savjesti koje su “umirene” - većina proizvođača čokolade nije uspjela da iskorijeni eksploataciju iz svojih lanaca snabdijevanja.
Danas mnogi proizvođači kakaoa u Obali Slonovače i Gani i dalje zarađuju manje od jednog dolara dnevno, daleko ispod linije siromaštva. Prema izvještaju Međunarodne inicijative za kakao iz 2024, prosječan farmer prima samo 40 odsto plate dovoljne za život.
U kratkim crtama: dok globalno tržište čokolade u 2025. raste ka 150 milijardi dolara, prosječni farmer sada dobija manje od šest odsto vrijednosti jedne čokoladice, dok je 1970-ih dobijao više od 50 odsto.
Zatim tu je i pitanje dječjeg rada, koji je suštinski utkan u tkivo ove ekonomije, dok nam se godinama prodaje iluzija napretka. Od Harkin-Engel protokola iz 2001, dobrovoljnog sporazuma čokoladnih giganata da okončaju dječji rad, pa do današnjih sjajnih izvještaja o životnoj sredini, društvenoj odgovornosti i upravljanju (ESG), svaka inicijativa je obećavala napredak, a isporučila odlaganje.
Industrija je 2007. godine tiho redefinisala “javnu sertifikaciju”, pretvarajući je iz obaveze prema potrošačima u neodređeno obećanje da će prikupljati statistike o radnim uslovima. Propustila je prvobitni rok iz 2010. da iskorijeni dječji rad, kao i novi cilj - smanjenje dječjeg rada za 70 odsto do 2020. A iste godine, studija Nacionalnog istraživačkog centra Univerziteta u Čikagu pokazala je da je opasni dječji rad u proizvodnji kakaoa porastao od 2008. do 2019.
“Radili smo priču o brodu koji je prevozio trafikovanu djecu”, prisjetio se novinar Hamfri Hoksli, koji je prvi otkrio ovaj problem u BBC-jevom dokumentarcu “Slavery: A Global Investigation”. “Kompanije koje prave čokoladu odbile su da komentarišu. To im je bilo pravilo. Čak i sada, nijedna od njih nije oslobođena ropskog rada”, dodao je.
Danas je veliki dio od više od 1,5 miliona djece u Zapadnoj Africi koja rade na plantažama kakaoa zapravo trafikovano preko granice iz susjednih Burkine Faso i Malija. Trgovci ih mame lažnim obećanjima ili ih bukvalno otimaju, nudeći djeci od deset godina bicikle ili male svote kako bi otputovala u Obalu Slonovače. Tamo ih prodaju farmerima za svega 34 dolara po djetetu.
A kada jednom stignu na te farme, djeca su zarobljena. Rade i do 14 sati dnevno, spavaju u barakama bez prozora, bez čiste vode i toaleta i većina nikada ne vidi unutrašnjost učionice.
Na kraju, dolazimo do krčenja šuma: od sticanja nezavisnosti, više od 90 odsto šuma Obale Slonovače nestalo je zbog uzgoja kakaoa. U 2024. krčenje šuma se ubrzalo uprkos korporativnim obećanjima da će ga zaustaviti do 2025, jer su pad plodnosti zemljišta i stagnirajuće cijene tjerali farmere sve dublje u šumu da sade nove zasade kakaoa.
Sertifikacione oznake poput “Rainforest Alliance” i “Fairtrade” navodno bi trebalo da spriječe ovakvu praksu. Ali kako ih je opisao Rojtersov dopisnik za Zapadnu i Centralnu Afriku Anž Aboa, te oznake su “prevara vijeka!”
Saučesnici u svemu tome su i finansijeri i investitori koji profitiraju. Na primjer, norveški državni investicioni fond najveći je investitor na svijetu, a Norges Bank Investment Management (NBIM) je akcionar u 9.000 kompanija, uključujući Nestle, Mondelez, Hershey, Barry Callebaut i Lindt, sve u direktnom klasteru čokoladne industrije. NBIM ima i udjele u McDonald’su, Starbucksu, Unileveru, matičnoj firmi Dunkina i Tim Hortonsu, dakle u indirektnom klasteru velikih kupaca.
“Najbogatije porodice u kakao industriji - Marsovi, Fererovi, Kargilovi, Jakobsovi - milijarderi su zahvaljujući eksploataciji najsiromašnije djece na svijetu”, rekao je novinar i aktivista za ljudska prava Fernando Morales de la Kruz, osnivač inicijative “Cacao for Change”. “A zemlje poput Norveške, koje tvrde da su etičke, profitiraju od ropstva i dječjeg rada.”
Problem je u tome što malo ko pita ko bere kakao. A iako direktiva EU o korporativnoj održivosti i dužnoj pažnji, usvojena prošle godine, obavezuje velike kompanije da se pozabave kršenjem ljudskih prava i ekološkim štetama u svojim lancima snabdijevanja, kritičari upozoravaju da će njene slabosti, rupe i odložena primjena ublažiti njen učinak.
Ipak, sve ovo još uvijek bi se moglo popraviti. Trenutno se tona kakaa na svjetskom tržištu prodaje za oko 5.000 dolara, ali De la Krus procjenjuje da bi poštena otkupna cijena na farmi trebalo da iznosi oko 7.500 dolara po toni. U tom smislu on se zalaže za obavezujuće međunarodne trgovinske standarde koji bi garantovali plate dovoljne za život i transparentno formiranje cijena, po uzoru na mehanizme usklađenosti Svjetske trgovinske organizacije. “Ljudska prava trebalo bi da budu obavezujuća u trgovini isto kao i carine”, naglasio je.
Rješenje nije da kupujemo više “etičkih” čokoladica, već da zahtijevamo odgovornost i podržimo zakone koji čine eksploataciju neisplativom. “Pravdu ne možemo kupiti u prodavnici”, rekao je.
Tako, dok drveće u šumama Obale Slonovače pada, profiti u Evropi i Sjevernoj Americi nastavljaju da rastu. A dvije decenije nakon što se industrija zaklela da će okončati dječji rad, lanac snabdijevanja kakaom i dalje je jedan od najeksploatativnijih i najmanje odgovornih na svijetu.
Štaviše, glasanje Evropskog parlamenta prošlog mjeseca o paketu Omnibus, koji navodno pojednostavljuje procedure, razotkrilo je korporativnu kontrolu i moralnu sljepoću koje i dalje prožimaju kreiranje politika u EU - sve iza priče o “smanjenju birokratije”. “A evropski mediji i nevladine organizacije koje finansira EU ćute, govore o konkurentnosti i zelenim tranzicijama, dok ignorišu djecu koja beru njen kakao, kafu i pamuk”, rekao je De la Krus.
“Evropa ne može tvrditi da brani ljudska prava dok profitira od eksploatacije.”
Sve dok industrija ne počne da plaća poštenu cijenu, a vlade ne uvedu stvarnu odgovornost, svaka čokoladica ostaje neplaćen moralni dug.
Prevod: N. B.
( Politiko )