“Igraju fudbal i agituju za komunizam”

Pravni princip audiatur et altera pars (čujmo i drugu stranu), morao bi da važi i za publicistiku. Izvori do kojih se može doći vijek nakon nastanka i djelovanja Zore, preteče Budućnosti, ako se izuzmu izvještaji sa utakmica, ograničeni su samo na jednu stranu: onu potlačenu. Svjedočanstva su da se radilo pod neprekidnom prismotrom i pritiscima vlasti, bilo mekšim, rafiniranijim, bilo brutalnijim. Uostalom, slična je bila priča radničkih sportskih društava iz svih krajeva zajedničke države.

“Utakmice između klubova koje su kontrolisali komunisti i režimske fudbalske ekipe dobijale su potpuno politički karakter... Mnoge utakmice pretvarane su u demonstracije protiv vlasti”, pisao je B. Jovanović za Borbu, tekst pod naslovom ”Na igralištu - dve čete vojnika: Rad komunista u predratnim sportskim klubovima Crne Gore”.

Dešavalo se da se sastanci uprave Zore, održavani (polu)konspirativno u kafani komunističkog simpatizera Gruja Mandića, rasture, a da članovi rukovodstva budu privedeni, saslušavani i maltretirani u policiji.

“Postavljali su im ista pitanja i zahtijevali od njih da priznaju da su komunisti koji se kriju iza tog kluba Zora. Igraju fudbal i agituju za komunizam. Hule na državu, kralja i boga”, piše u Reviji FK Budućnost 1980, “Skice za monografiju Budućnosti: Radničko sportsko društvo Zora”.

Pri tom, nosioci vlasti nisu se mnogo trudili da svoje akcije zamagle i opravdaju zakonskim propisima. Primjer je zabrana zabave - mogućeg izvora dragocjenog prihoda - koju je Zora planirala da održi 12. januara 1928. godine.

“Drugovi sportisti zvali su policiju da prisustvuje zabavi i pazi na sadržinu programa, pa nije ni to pomagalo. Ovakav postupak policijskih organa može se samo u Crnoj Gori dogoditi, da se zabranjuje radničkoj klasi da se ne smije sastati ni radi jedne obične igranke i razonode koja nema ničega zajedničkog sa politikom”, pisao je Radni narod.

Pritisci su ojačavali međuradničku solidarnost i volju da se ne posustane. Zora je vremenom stekla odanu navijačku bazu.

Radni narod, glasilo KPJ u Crnoj Gori, u junu 1927. godine pisao je o “radničkim institucijama”, Kulturno-prosvjetnom društvu Abrašević i Radničkom sportskom društvu Zora, koje iz dana u dan napreduje.

“Tom brzom napredovanju ima se pripisati sadašnjoj upravi i članovima igračima, koji i poslije zamornog rada stalno idu na trening, noseći iz radionica, u kojima su cio dan radili, nečist vazduh da izađu na svjež zrak. Drugovi: svestrano pomažimo i dižimo svoje ustanove.”

Ne čudi zato što je većinu prijateljskih mečeva, makar onih koji su dokumentovani, Zora odigrala sa komšijskim ideološki srodnim klubovima: Lovćenom, Hajdukom (Nikšić), Slogom (Danilovgrad).

Posebnu pažnju vlasti su izazivali oni sa Hajdukom, osnovanim, simbolično, 1. maja 1927. godine.

Tako su 30. avgusta 1928. godine Nikšićani posjetili Zoru, što je bilo njihovo prvo gostovanje od postojanja kluba. Znajući političku pozadinu, podgorički sreski načelnik je zabranio da se meč dva “crvena tima” odigra na gradskom stadionu, na kome je rivale dočekivao Balšić. Iz ugla klubova, nije bilo riječi o tome da se utakmica ne održi. Domaćini su se snašli: duel je organizovan na Ćemovskom polju, tako što je poljana obilježena i na njoj postavljene stative. Da bi se animirali građani Podgorice, igrači su u dresovima, sa bleh-muzikom, prošli kroz varoš, pjevajući radničke pjesme.

Sedmicu kasnije, Zora je uzvratila posjetu Hajduku. U Nikšiću je, po kazivanju Milana Raičevića, vladala zategnuta atmosfera.

Meč je započeo skandiranjima “Naprijed, crveni”, a grupa radnika iz oba grada zapjevala je “I mašina koju para kreće, pa ni ona bez radnika neće”.

Sredinom prvog dijela, sreski načelnik je sa grupom žandara upao na teren.

“Tako je bajonetima počela hajka na goloruke igrače i publiku koja ih je branila. Ćelije zatvora pod Bedemom bile su prepune”, pisao je M. A. Raičević u knjizi “Lijeva obala”, objavljenoj 1971.

O tom događaju pisala je i beogradska Politika iz pera nikšićkog novinara Gavrila Samardžića.

“Policija [je], bez ikakve motivacije, zabranila utakmicu u Nikšiću između Zore iz Podgorice i Hajduka iz Nikšića. Ovo se, zaista, ne dešava nigdje više nego samo kod nas. Na svaki način da bi se za razloge trebalo zainteresovati i Ministarstvo unutrašnjih djela, te ispitati kakva je to viša državna potreba da sportisti ne igraju utakmice i bave se sportom”.

Neće proteći puno vode Moračom i Bistricom, a zabrana će biti potpuna.

(Iz monografije “Ponosna prošlost, jedna je Budućnost”, koja će se uskoro naći u prodaji)

( FK Budućnost )