Trampove Sjedinjene Američke Države

Strategije nacionalne bezbjednosti, koje s vremena na vrijeme objavljuje svaka američka administracija, često ne govore mnogo i brzo padaju u zaborav. Ipak, najnovija, koju je Trampova administracija objavila prošle sedmice, predstavlja izuzetak. Obavezno je treba pročitati, jer nagovještava najveći zaokret spoljne politike SAD od početka Hladnog rata prije 80 godina.

Ono što odmah upada u oči jeste stavljanje ekonomskih i trgovinskih interesa u prvi plan. Dokument govori o smanjenju američkih trgovinskih disbalansa, povećanju razmjene, obezbjeđivanju lanaca snabdijevanja i reindustrijalizaciji zemlje. Saveznici se smatraju saveznicima samo dok preuzimaju mnogo veći dio odbrambenog tereta. Geoekonomija je potisnula geopolitiku. Investicije su "u igri", a pomoć "van igre". Fosilna goriva i nuklearna energija su prioritet; vjetar, solarna i druge obnovljive energije - zajedno sa brigom o klimatskim promjenama - potisnuti su u drugi plan.

Najveća promjena je to što je zapadna hemisfera, dugo uglavnom zanemarivana, sada u samom centru američke politike nacionalne bezbjednosti. Ona se prva pojavljuje na listi onoga što Sjedinjene Države žele u svijetu i od svijeta; o njoj se govori opširno, prije svih drugih regiona.

Novi prioritet najbolje se može razumjeti kao posljedica pojačane zabrinutosti za bezbjednost teritorije SAD, što je produžetak domaćih napora da se suzbiju trgovina drogom i ilegalna imigracija. Američko vojno prisustvo će se, shodno tome, preusmjeriti. Ukratko, "Trampov korolar" sada stupa rame uz rame sa Monroovom doktrinom i korolarom Ruzvelta, iako se čini da je politika zasnovana podjednako na ideji da SAD prodube svoje ekonomsko i strateško prisustvo u ostatku Amerike, koliko i na tome da druge drže podalje.

Indo-pacifički region po udijeljenoj pažnji ima "srebrnu medalju". Nije iznenađenje što je veliki dio fokusa na ekonomskim aspektima politike, na " ponovnom uspostavljanju ravnoteže američikih ekonomskih odnosa sa Kinom, uz prioritet reciprociteta i pravičnosti kako bi se obnovila američka ekonomska nezavisnost". Uz to, u dokumentu se navodi i da je odvraćanje sukoba oko Tajvana prioritet.

Sjeverna Koreja se, međutim, ne pominje. Kako administracija planira da uravnoteži svoje ekonomske i strateške ciljeve u ovom dijelu svijeta nije poznato, što Trampovu planiranu posjetu Kini sljedećeg proljeća čini veoma važnom.

Nasuprot tome, administracija želi da umanji ulogu Amerike na Bliskom istoku, koji je dominirao spoljnom politikom SAD tokom posljednjih 35 godina. Ostaje da se vidi da li će se to pokazati mogućim: strategija, može se reći, preuveličava ono što je postignuto u pogledu podsticanja mira i slabljenja Irana. Afrika je zanemarena, uprkos tome što je to region koji će doživjeti najveći rast stanovništva.

Evropa je naišla na najoštriji tretman. Nakon što su opisani očigledni ekonomski problemi kontinenta, u dokumentu se tvrdi da je "taj ekonomski pad zasjenjen stvarnom i još sumornijom perspektivom civilizacijskog iščeznuća."

Evropska unija je predstavljena kao struktura koja podriva slobodu i suverenitet. Strategija dalje kaže: "Ako se aktuelni trendovi nastave, kontinent će za 20 godina ili manje biti neprepoznatljiv. Shodno tome, nije ni najmanje izvjesno da će pojedine evropske države imati dovoljno snažne ekonomije i vojske da ostanu pouzdani saveznici".

Zanimljivo je da se tekst završava razmatranjem Evrope u donekle pozitivnijem tonu. "Naš cilj bi trebalo da bude da pomognemo Evropi da ispravi svoju trenutnu putanju. Potrebna nam je jaka Evropa ako želimo da budemo konkurentni, Evropa sposobna da sarađuje sa nama kako bi spriječila bilo kog protivnika da u njoj dominira". Ipak, cjelokupni prikaz Evrope je negativan, pokroviteljski i zloslutan.

Rusija je prošla prilično dobro. Ne tretira se kao protivnik. Sjedinjene Države bezuslovno žele mir u Ukrajini. Ruski predsjednik Vladimir Putin može naći utjehu u tekstu navedenom cilju da se ponovno uspostavi "strateška stabilnost sa Rusijom", kao i u onome što se kaže o NATO-u, da je došlo vrijeme da se okonča "percepcija NATO-a kao saveza koji se stalno širi", što se mora "spriječiti".

Strateški dokument bi se stoga lako mogao protumačiti kao implicitno prihvatanje sfera uticaja. Sjedinjene Države će imati vodeću ulogu na zapadnoj hemisferi, Rusija i Evropska unija će morati same da se snalaze u Evropi, a Kina će imati značajan uticaj na budućnost Azije, pod uslovom da ne prekorači svoje granice. Dokument je nedvosmislen: "Neproporcionalni uticaj većih, bogatijih i jačih zemalja je vječna realnost međunarodnih odnosa".

Ova strategija nije izolacionistička, ali svakako odražava suženu, restriktivnu viziju američkih interesa i angažmana. "Dani kada su Sjedinjene Države podupirale cio svjetski poredak poput Atlasa su prošli". Unilateralizam je veoma prisutan, zajedno sa snažnim predrasudama prema međunarodnim institucijama koje se uglavnom opisuju kao inherentno antiameričke i kao prijetnja nacionalnom suverenitetu.

Nova spoljna politika nije toliko nemoralna koliko je amoralna. Osim kad je riječ o Evropi, preovlađujuće stav o nemiješanju u unutrašnje poslove drugih zemalja. "Težimo dobrim odnosima i mirnoj trgovinskoj saradnji sa zemljama svijeta, bez nametanja demokratskih ili drugih društvenih promjena koje se značajno razlikuju od njihovih tradicija i istorije".

Ovaj hiperrealizam istaknut je u odjeljku koji zagovara saradnju sa vladama Bliskog istoka. "To će zahtijevati odustajanje od američkog pogrešnog eksperimenta da se ove zemlje - posebno zalivske monarhije - prisile da napuste svoje tradicije i istorijske oblike vladavine."

Šta iz svega ovoga slijedi? Era u kojoj su SAD bile oslonac saveza i međunarodnih institucija, zauzimale se za demokratiju i ljudska prava i bile spremne da se žrtvuju za vladavinu prava i ravnotežu moći u svijetu, završena je. Na njeno mjesto dolazi svijet u kojem se akcije SAD određuju prvenstveno prema tome šta donosi neposrednu korist američkoj ekonomiji, pojedinačnim američkim kompanijama i bezbjednosti zemlje.

Nije nemoguće da sljedeći američki predsjednik ponovo razmotriti i promijeni neke elemente ovog pogleda na svijet (posebno naglasak koji se stavlja na američki kontinent), ali do tada bi trebalo da očekujemo haotičniji, manje slobodan i manje prosperitetan svijet, u nemaloj mjeri i zato što će ova administracija biti na vlasti još tri godine. Mogućnosti se otvaraju za Rusiju i Kinu, dok će se tradicionalni evropski i azijski prijatelji i saveznici suočiti sa povećanim rizicima i teškim izborima. Ali jedno je sigurno: jedan period istorije se završava, a drugi počinje.

Budući predsjednik svakako može promijeniti pojedine aspekte ovog pristupa svijetu - prije svega naglasak koji se stavlja na američki kontinent - ali u međuvremenu bi trebalo da očekujemo haotičniji, manje slobodan i manje prosperitetan svijet, dijelom i zato što ovoj administraciji preostaje više od tri godine mandata. Rusija i Kina će ovdje vidjeti prilike, dok će tradicionalni prijatelji i saveznici u Evropi i Aziji biti izloženi većem riziku i suočeni sa teškim izborima. Ali jedno je sigurno: jedna istorijska era se završava, a druga počinje.

Autor je predsjednik emeritus Savjeta za međunarodne odnose SAD; bio je direktor Odjeljenja za planiranje politike u Stejt departmentu (2001-2003)

Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)

( Richard Haass )