Fantastika i smijeh visokog registra

Satira je rijetka vrsta proze. Kad nju napišete dobro, ona ostaje za sva vremena, a nije je nimalo lako dobro napisati.

To je konstatovao jedan od najznačajnijih savremenih pisaca sa prostora bivše Jugoslavije, književnik svjetskog ugleda, prof. dr Zoran Živković na promociji knjige “Novo nebo” autora Svetozara Savića. Upravo je takva i Savićeva knjiga, zapazio je Živković, koji je ujedno i urednik romana. Isto se, pak, može reći i za njega...

Promocija romana “Novo nebo” upriličena je u srijedu veče u Podgorici, u Narodnoj biblioteci “Radosav Ljumović” u okviru “Večeri fantastike”. Književni događaj je podijeljen na dva dijela - predstavljanje Savićevog romana i Živkovićeve proze, naglasio je na početku moderator Vladimir Karadžić.

“Čitajući knjigu koju odlično znam, jer sam je čitao i u rukopisu, ja sam se cerekao, glasno se smijao, ponekad se i zacenjivao od smijeha. Ovo je knjiga koju je mogao da napiše samo istinski majstor umjetnosti i proze. To nije onaj trivijalni, banalni smijeh na neku glupu dosjetku, to je smijeh visokog registra. Da biste pronikli u taj smijeh, morate biti načitani i morate imati sluh za književnost - da biste razumjeli nijanse tog smijeha”, istakao je Živković govoreći o romanu “Novo nebo”, a što se, opet, može primijeniti i za njegovo stvaralaštvo.

Živković je primijetio da se Crna Gora nigdje direktno ne spominje u romanu, ali je nije teško prepoznati, što je potvrdio i autor Savić.

“Ovim romanom, kroz jednu prijateljsku gravitaciju, htio sam da prenesem pozitivne stavove u smislu samih događaja u njemu. Želio sam da predstavim te imaginarne gradiće koji postoje u romanu, Crnionik i Virpazar, ali sam želio i da na metaforičan način prikažem sve slabosti nekog društva. Da li sam u tome uspio, kroz strast i mogućnosti pisanja, ne znam”, dodao je Savić uz obrazloženje da mu je potrebna vremenska distanca da bi govorio o svom radu.

On je izrazio zahvalnost izdavačkoj kući “Ouroboros” na čelu sa urednicom Natalijom Đaletić, a posebno profesoru Živkoviću. Rekao je i da ne može govoriti o romanu, jer ne može “na životnu logiku svesti nešto što je tek tanana refleksija logike”, ali i da ne može “prenositi iskustva sinoptičkog sagledavanja svijeta, jer je to kao da pitate mjesečara kako mjesečari i koji mu je cilj”.

Odgovarajući na pitanje moderatora Karadžića o tome kako je nastala ideja za “Novo nebo”, Savić je istakao da je jedno imati ideju, a drugo realizovati je u literaturi.

“Mislim, bar za mene kao autora, da ne postoji spoznaja korijena sopstvenog stvaralaštva, i čini mi se da postoji veliki broj sila koje vas nadvladavaju. Čini mi se da se ja oslanjam na psihički automatizam, ne u onom obimu kao što to rade nadrealisti, njihovi glavni teoretičari, međutim ja smatram da u svakom čoveku, u svakom piscu postoji jedan kulturni substrat od njegovog rođenja do smrti”, naveo je Savić.

Rekao je i da nerijetko osjeća kako tekst počinje da djeluje na autora.

“Vi formirate te likove, formirate taj hronotop, i odjednom osjetite da svi ti likovi utiču na vas. Kao i u životu... Otprilike, taj odnos, čini mi se, možemo nazvati metaprozom, ili, možda da sam ja postao predmet sopstvenog rukopisa. Ono što je, čini mi se, najvažnije prilikom realizacije ideje o kojoj smo govorili, jeste umjetnost, da se ideja realizuje kroz umjetnost i njene alate za šta prije svega, treba otkloniti ljudske simbole, logiku i društvene opštosti koje nas ometaju da sagledamo svijet na pravi način”, istakao je Savić.

Živković je primijetio i da roman “Novo nebo” ima “izvanrednu početnu situaciju”.

“U njoj vidite kako se autor Savić približava jednoj matrici koja je vrlo moderna, a to je da priču sve vrijeme pripovijeda neko ko je upravo upokojen. Čujemo zagrobni glas, glas nekoga koga više nema”, rekao je on i otkrio dalje samu radnju, njeno mjesto dešavanja i karakterističnosti.

U nastavku večeri, publika je imala priliku da čuje više o Živkovićevom stvaralaštvu, ali i jednu od priča iz njegove knjige “Četiri smrti i jedno vaskrsenje F.M. Dostojevskog” koju je autor i pročitao, a svi prisutni našli su se i pred izazovom da pokušaju da predvide kraj.

“Ono što učim polaznike mog kursa kreativnog pisanja jeste da kao pisac budete nepredvidljivi. Onog časa kada neko nasluti u kom pravcu ga vodite, taj više nema razloga da čita tu knjigu”, ocijenio je Živković.

Poznato je da knjiga ima četiri dijela koja nose naslove prema mjestima događanja: “Park”, “Vagon restoran”, “Psihijatrijska ordinacija” i “Tursko kupatilo”, a protagonista svakog je upravo sam Dostojevski.

“Lijepo je vidjeti kako se koristi znanje biografije jednog stvaraoca, njegove bolesti, ali i njegovog djela, a od svega toga onda pravi jedna fantastička priča”, kazao je Karadžić, ističući da je impresioniran Živkovićevim proznim djelom u kojem se vidi da je profesor vrsni poznavalac Dostojevskog - njegovog života i djela, što koristi i u svom stvaralaštvu.

Živković je za ovu priliku donio i neka od stranih izdanja svoje knjige koja je prikazao publici, a pored izdanja na srpskom, engleskom, portugalskom, japanskom, pokazao je i izdanje na jeziku koji je stariji od svih evropskih jezika, a kojim kao maternjim govori 85 miliona ljudi, istakao je, a kao drugim jezikom govori dodatnih 75 miliona ljudi.

“Jezik se zove marati i jedan je od 22 službena jezika u Indiji, a ovo je prva srpska knjiga koja se ikada pojavila na jeziku marati”, otkrio je Živković i u nastavku pročitao “Vagon restoran”.

Knjiga “Četiri smrti i jedno vaskrsenje” je zbirka pripovjedaka u kojima Živković na duhovit i maštovit način praktično i razgovara sa Dostojevskim. Autor u svojim pričama, koje odišu pronicljivošću i duhovitošću, stavlja Dostojevskog u različite kontekste i okolnosti, pa tako stiže i do savremenog, današnjeg, 21. vijeka.

( Jelena Kontić )