Djeca preslikavaju ono što vide u društvu, zato nije iznenađenje da je za mnoge od njih nasilje rješenje
Prema riječima Anđelije Lučić iz NVO Forum MNE, mladi potpuno realistično procjenjuju sistem u kojem odrastaju: "Kažemo jedno, a radimo drugo. Mladi ne svjedoče tome da se pošten rad i trud isplate."
Novo istraživanje Foruma MNE, sprovedeno među više od 7.000 učenika uzrasta 13–18 godina, otkriva da čak 46% mladih u Crnoj Gori smatra da je nasilje prihvatljiv način rješavanja problema. Podaci pokazuju i rast socijalne distance, nepovjerenja u institucije, konzervativnih stavova i sklonosti ka ekstremizmu.
Gošće emisije Boja jutra na TV Vijesti, Anđelija Lučić iz Foruma MNE, Kristina Mihailović iz Udruženja "Roditelji" i socijalna radnica Violeta Golubović, saglasne su da rezultati nijesu iznenađenje, jer mladi samo preslikavaju ono što vide u društvu.
Golubović upozorava da je manjak empatije među djecom postao ozbiljan problem:
„Čak je i 46% možda malo, jer djeca često prikriju stavove za koje znaju da nijesu prihvatljivi. To nam govori da apsolutno nemaju odnos empatije i tolerancije.“
Navodi da se o emocijama, nenasilnoj komunikaciji i odnosima mora učiti već u najranijem djetinjstvu: „O emocionalnoj i socijalnoj inteligenciji moramo početi da učimo već u obdaništu.“
Kristina Mihailović iz Udruženja "Roditelji" ističe da podaci pokazuju ono što živimo svakodnevno:
„Nije problem u djeci – oni samo ispoljavaju ono što žive u našem društvu.“
Ona podsjeća da se porodici stalno upućuju kritike, dok joj država ne pruža gotovo nikakvu podršku. Posebno naglašava problem fizičkog kažnjavanja: „Oko 70% roditelja svakodnevno koristi fizičko kažnjavanje. To nema veze sa pričom da ’djeca imaju previše prava’.“
Prema riječima Anđelije Lučić iz NVO Forum MNE, mladi potpuno realistično procjenjuju sistem u kojem odrastaju:
„Kažemo jedno, a radimo drugo. Mladi ne svjedoče tome da se pošten rad i trud isplate.“ Zato nije iznenađenje što gimnazijalci navode da su kriminal i šverc isplativiji od poštenog rada: „Kad nemate povjerenja u institucije i ne vidite perspektivu, okrećete se onome što je vidljivo.“
Istraživanje bilježi i zabrinjavajući rast netolerancije: mladi sve češće odbijaju različitost i dijalog, pažljivo biraju društvo prema nacionalnoj, vjerskoj i čak političkoj pripadnosti.
Mihailović kaže da je to posljedica okruženja.
„Mi apsolutno ne njegujemo kulturu dijaloga, ni u porodici ni u školama.“
Lučić dodaje da je pritisak sredine snažan „Mladi kažu: ako se drugačije obučemo ili ponašamo, odmah nas kritikuju. Kod nas se svaka različitost osuđuje.“
Sve tri sagovornice ističu da institucije najčešće reaguju prekasno – kada je šteta već načinjena i kada su djeca već formirala obrasce ponašanja koje je teško mijenjati.
Mihailović smatra da je prvi korak jednostavan, ali ključan:
„Za početak – da shvatimo u kojem smo problemu. Da porodicu stavimo kao prioritet i konačno pružimo pravu podršku.“
Lučić ocjenjuje da je nužno vratiti povjerenje mladih u institucije i unaprijediti obrazovni sistem, dok Golubović zaključuje da mladima treba ponuditi alternative i zdrave modele:
„Ako im društvo ne ponudi put, oni će izabrati onaj koji vide kao najisplativiji.“
Sagovornice upozoravaju da današnji tinejdžeri za nekoliko godina postaju punoljetni građani, te da je djelovanje hitno, ozbiljno i dugoročno, ukoliko želimo društvo sa manje nasilja, podjela i nepovjerenja.
( Suzana Ćetković )