Željko Janović - klasična devetka: Voljeli smo i davali sve za Budućnost

Željko Janović je jedan od onih igrača koji je “povezao” vjerovatno najveće generacije u istoriji Budućnosti.

Dijelio je teren i svlačionicu i sa Antem i Jankom Miročevićem, Mojašem Radonjićem, Slavkom Vlahovićem... a zatim sa Dejanom Savićevićem, Peđom Mijatovićem, Dragoljubom i Brankom Brnovićem, Željkom Petrovićem...

Od nekih je učio (“sjećam se kada nam je Mojaš Radonjić, dok je još igrao, na treninzima objašnjavao kako da se namjestimo i šutiramo glavom”), sa drugima stvarao igračka partnerstva i životna prijateljstva.

Zbog toga je odlučio da u konkurenciji za izbor njegovog idealnog tima budu samo fudbaleri sa kojima je igrao.

“Da olakšam sebi”, priznaje.

“Jer, zaista je teško odbrati prvih 11 svih vremena, posebno kada pamtim mnoge velike igrače, istinske legende, koji su svima nama bili fudbalski uzori”.

Janović je dijete Budućnosti, a koliko je u to vrijeme put od talentovanog dječaka i mladića do prvotimca bio težak, potkrepljuje primjerom:

“Moja generacija omladinaca bila je 1981. finalista Kupa SFRJ i izgubila od Crvene zvezde, a godinu kasnije i osvajač tog takmičenja - pobjedom u finalu nad Partizanom, u kome su igrali Mance, Čava Dimitrijević, Vermezović... I iz tog tima Budućnosti samo smo Dragoljub Brnović i ja došli do prve ekipe”.

Janović je, bez dileme, jedan od najvećih golgetera koje je Budućnost imala - klasična devetka, pravi centarfor.

“Broj devet sam nosio od početka do kraja karijere. Nijedan drugi, gdje god da sam igrao”.

Taj broj je oduvijek bio simbol za golove, a Janović ih je u Budućnosti dao preko 50 prvoligaških, za sedam godina koliko je bio standardni igrač prvog tima...

“Drago mi je ako sam opravdao plavo-bijelu devetku, jer su prije mene, a i poslije mene, taj broj nosili veliki napadači - Bajica Martinović, Mojaš Radonjić, Žaro Vukčević, Vasko Jovanović...”, ističe Janović.

Toliko sjajnih igrača, ali uvijek je falilo nešto da bi Budućnost kao tim, i kao klub, izašla iz statusa neugodnog rivala, mine za favorite - falili su trofeji, evropska scena. Zašto?

“Mislim da su uslovi za trening i igru bili naš najveći problem”, ističe Janović.

“Trenirali smo uglavnom iza golova na stadionu pod Goricom, kod Gimnazije... Nikada se nismo žalili, niko nikada nije prigovorio zbog toga - nama je bila čast što smo fudbaleri Budućnosti, svi smo voljeli Budućnost, imali ogroman motiv da igramo za Budućnost i davali sve što smo imali. Ali, motiv često nije dovoljan u fudbalu, nažalost”.

Treninzi su bili jedan od dva problema - drugi je bio teren.

“Samo na prva dva-tri meča u sezoni, teren je bio ravan i zelen. Padnu prve kiše i pretvore ga u blato, onda ‘pukne’ sjever i nije bilo te mašine koja je mogla da ga popravi. A imali smo sjajne igrače, tehnički prefinjene, jednostavno nismo mogli da pokažemo sve što možemo”, kaže Janović i zaključuje:

“I to je dio Budućnosti, dio naše mladosti i period života koji nam je donio mnogo lijepih uspomena. Ponosan sam što sam bio dio te priče”.

Željko Janović je davao golove svim klubovima “velike četvorke”, pamte se njegova dva pogotka Crvenoj zvezdi u Beogradu (Zvezdi je “zabio” tri pod Goricom), ali u posebnom sjećanju mu je prvi - i to na debiju, protiv Dinama u Titogradu, u sezoni 1982/83.

“Bio je to moj debi u prvom timu Budućnosti. Dinamo je bio aktuelni šampion, sjajan tim sa Ćirom Blaževićem na klupi, a ja debitant. I dobijem snažan udarac, sjećam se da mi ga je zadao Srećko Bogdan, čvrst štoper, kao i svi u to vrijeme. Tražio sam zamjenu, ali lopta nikako da izađe van terena, čini mi se 5-6 minuta. Odjednom, centaršut, a ja sa jedne noge u skok i glavom u mrežu. Jedan od ljepših golova u karijeri, i to prvi. Odmah nakon gola sam izašao iz igre”, sjeća se Janović.

Od Tonka do “Čileanaca”, Dejo u rangu najvećih svih vremena

U Janovićevom idealnom timu mjesto na golu zauzeo je Dragoje Leković.

“Vrhunski golman, a takođe i veliki profesionalac. Vrijedan, posvećen fudbalu. Imali smo mnogo sjajnih golmana, ali Leković je bio ‘Čileanac’, reprezentativac SFRJ i SRJ na svjetskim prvenstvima”.

Tandem bekova - desno Željko Petrović, lijevo Dragoljub Brnović.

“Obojica su bili moderni igrači, mogli su da igraju na više pozicija - fudbaleri njihovih karakteristika su aktuelni i danas, iako se fudbal mnogo promijenio. I Petrović i Brnović mogli su, bez problema, da budu i najboljem timu na pozicijama veznih igrača”.

U centralnom dijelu odbrane - Miodrag Božović.

“Markantna figura na terenu, i igrom i stavom”.

A uz njega Niša Saveljić.

“Plijenio je čvrstinom, imao je odličnu igru glavom, hrabar igrač. Nije ni čudo što je napravio dobru karijeru u Francuskoj”.

U veznom redu, kao nekadašnja “četvorka”, Branko Brnović.

“Pouzdan igrač, pravi vezni koji igra i sa loptom i bez lopte. Svaki veliki tim bi trebalo da ima takav profil. O karijeri je suvišno pričati - svjetsko zlato u Čileu, seniorski reprezentativac, Espanjol”.

I onda tandem sa početka Janovićeve karijere u prvom timu.

“Petar Caco Ljumović - veliki znalac, sa pravim rješenjima na malom prostoru. Ante Miročević - posebno sam bio impresioniran time što je ogromne kvalitete pokazivao i po blatu i na idealnom terenu. Veliki majstor i velika zvijezda”.

A u napadu - centralno mjesto ide Predragu Mijatoviću.

“Šta reći o Peđi - briljantan igrač, veliki talenat, ali i veliki ‘radnik’. Prirodni talenat je nadogradio zaista napornim radom i dostigao visine”.

Ali, u idealnom timu - klasičnog centarfora.

“Tačno. Peđa nije bio devetka, ali bio je napadač, i to kakav”, kaže Janović, ali ističe jednog napadača koji nije bio u konkurenciji za njegov izbor, zbog “ograničenja” da u naj-tim izabere samo one sa kojim je igrao.

“Anto Drobnjak je bio vrhunski špic i od svih klasičnih napadača Budućnosti napravio je najbolju karijeru. Potpuno mi je jasno zašto. Ali, spletom okolnosti nismo u isto vrijeme bili u timu. Kada je on došao u Budućnost, ja sam otišao u vojsku. Kada sam se ja vratio, otišao je on i zatim su nam se putevi razdvojili. Anto je bio i ostao napadač koga izuzetno cijenim”.

Ostala su još dva mjesta.

“Dragan Vujović. Vratio se iz SAD i odmah se uklopio sa nama mlađim igračima. Poštovali smo ga, donio nam je kvalitet više u sezoni u kojoj smo igrali možda i najljepši fudbal u Jugoslaviji, sa Živadinovićem kao trenerom. Nezaboravni dani”.

I na kraju - naravno, Dejan Savićević.

“Reći o njemu nešto novo i što niko nije - zaista je teško. Bio je neobjašnjivo spektakularan igrač. Imao je nešto što imaju samo posebni - poput Mesija, Maradone... Nešto što se ne opisuje riječima, već se samo uživa gledajući”.

Dva Janovićeva tima igrača sa kojima je igrao

Željko Janović je odlučio da u konkurenciji za izbor njegovog idealnog tima budu samo fudbaleri sa kojima je igrao.

Prvi tim: Dragoje Leković - Željko Petrović, Miodrag Božović, Niša Saveljić, Dragoljub Brnović - Branko Brnović, Petar Ljumović, Ante Miročević - Dragan Vujović, Dejan Savićević, Predrag Mijatović.

Drugi tim: Branislav Đukanović - Duško Vlaisavljević, Branislav Drobnjak, Slavko Vlahović, Zoran Vorotović - Janko Miročević, Momir Bakrač, Zoran Batrović - Mirko Radinović, Darko Mugoša - Mojaš Radonjić.

( Aleksandar Radović )