Društvo koje sve dijagnostikuje i pisac koji mu se smije

Poznat po romanima koji sažimaju ironiju, nježnost i društvenu kritiku u jedinstven, lako prepoznatljiv stil, nepogrešivo prožet humorom, španski pisac Rodrigo Munjos Avia izgradio je reputaciju autora koji kroz intimne priče propituje najšire društvene teme.

Romanima “Psihijatri, psiholozi i drugi bolesnici”, te “Prodavnica sreće”, godinama već privlači čitaoce širom Evrope, čime dokazuje da njegova djela, reklo bi se posve nepretenciozna, ipak odjekuju, možda tiho, ali snažno i trajno. Munjos Avia pronalazi autentičan i originalan način da govori o stvarima, pojavama i dešavanjima koja se mogu smatrati univerzalnim i svakodnevim, kao što su odnosi unutar porodice, neizrečene emocije, razni paradoksi, digitalno doba i život u njemu...

Forma i stil španskog pisca su jedinstveni, privlačni i zanimljivi, a poseban faktor u svemu tome igra i humor... I kada govori o najintimnijim stvarima, zajedničkim strahovima, usamljenosti, porodičnim odnosima, svim onim pukotinama koje godinama živimo ali nekada ne primjećujemo, o krizi identiteta ili života generalno, humor i smijeh su tu - kao terapija za svakojake dijagnoze koje uvijek možemo dobiti.

Rodrigo Munjos Avia početkom decembra je posjetio i Crnu Goru, prvi, ali ne i posljednji put, ističe on u razgovoru za “Vijesti”. Na otvaranju ovogodišnjeg, 17. izdanja književnog festivala “Booka” u podgoričkoj knjižari “Kosmos”, predstavljeni su njegovi romani “Psihijatri, psiholozi i drugi bolesnici” i “Prodavnica sreće” koji su prevedeni i objavljeni u izdanju “Nove knjige” i “Kosmos izdavaštva”.

Tom prilikom je Rodrigo Munjos Avia i govorio za “Vijesti”, o svojim djelima, novom rukopisu, književnosti i životu uopšte, a nije krio ni oduševljenje Crnom Gorom, toplom dobrodošlicom, ali i mentalitetom u kojem vidi mnogo sličnosti sa španskim.

Da li ste prvi put u Crnoj Gori i kakvi su utisci? Koliko ste bili ili ste se u međuvremenu upoznali sa našom književnom scenom?

Ovdje sam prvi put ali uvjeravam te, ne i posljednji. Oduševljen sam vašom zemljom! Priznajem da nisam poznavao vašu književnu scenu, samo sam znao da su moje knjige veoma dobro prihvaćene kod vas, zbog toga sam i želio da dođem. Zahvaljujući toplom dočeku izdavačke knjige “Nova knjiga” i načina na koji rade, otkrio sam da u vašoj zemlji postoji velika ljubav prema književnosti, što sam vidio i na književnom događaju “Booka”, s obzirom na učešće čitalaca i prisustvo značajnih ličnosti iz književnog svijeta.

Takođe me je impresionirao i veliki doprinos podršci kulture koji u Nikšiću pruža gradonačelnik Marko Kovačević. Imao sam zadovoljstvo da budem srdačno primljen i da od njega lično čujem više o lijepim vijestima povodom izbora grada za Evropsku prijestonicu kulture, kao i o planovima za 2030. godinu. Ovakav događaj omogućiće međunarodnim umjetnicima i piscima da bolje upoznaju kulturu Crne Gore - baš kao što ja to sada činim.

Kako različiti kulturni konteksti (Španija i Balkan, na primjer, iako imaju i dosta sličnosti) utiču na prijem Vaših knjiga, ali i na Vas kao autora?

Kad pišem, uvijek zamišljam španskog čitaoca, ne čitaoca iz neke druge zemlje. Iznova me iznenađuje kako su moje knjige, koje imaju dosta referenci i smisao za humor koji su, bar sam tako mislio, tipično španski, tako dobro prihvaćeni i shvaćeni i u zemljama poput Crne Gore i Srbije. Zbog toga bih veoma volio da bolje upoznam vašu kulturu i vaš smisao za humor, koji nesumnjivo ima mnogo više toga zajedničkog sa našim nego što sam mislio.

Vaš roman “Psihijatri, psiholozi i drugi bolesnici” kroz humor i karikaturu problematizuje naš odnos prema mentalnom zdravlju. Kako doživljavate odnos prema mentalnom zdravlju danas, nakon skoro 20 godina od objavljivanja romana?

Moj roman je parodija o svijetu profesionalaca koji se bave ljudskom psihom i pretjeranom posvećivanju pažnje našem unutrašnjem blagostanju. Ali, posljednjih godina svijet se promijenio (između ostalog, preživjeli smo i pandemiju), i ja sam se promijenio. Mislim da bih sada više iznijansirao neka sarkastična zapažanja u romanu kada je riječ o ovoj temi, ali suština problema je i dalje prilično aktuelna.

Živimo u vremenu u kojem se “normalnost” često dijagnostikuje, propisuje i nadzire. Da li je Vaš roman “Psihijatri, psiholozi i drugi bolesnici” i kritika društva ili upozorenje na ono što nam vrijeme i trendovi donose, a što prihvatamo?

Upravo tako, sve si rekla! Problem je u tome što težimo konceptima kao što su “normalnost” ili “sreća” koji zapravo ne postoje, neopipljivi su. Hoću da kažem da kada usmjeriš lupu prema unutrašnjosti svoje psihe i svojih osjećanja, uvijek ćeš pronaći nešto i tom nečemu nadjenuti ime, dijagnozu. Moj roman to ističe i ismijava, ali upakovano u humor s kojim sam se mnogo zabavio dok sam pisao, a vjerujem da se i čitalac zabavlja dok čita.

Tu je i “Prodavnica sreće” kao epistolarni/imejl roman... Zašto ste i kako zapravo izabrali formu e-mailova i digitalne korespondencije da ispričate priču o usamljenosti i odnosima? Kako je bilo raditi unutar “digitalnog” narativnog oblika?

U prethodnoj knjizi, “Kuća slikara”, s mnogo osjećanja sam pripovijedao o tome kakvi su bili moji roditelji i život u našoj porodici. Poslije toga mi je bilo teško da se vratim fikciji, posebno da se vratim u ulogu naratora. Zbog toga me je privukao model epistolarnog romana u kome ne postoji narator. Veoma sam uživao dok sam ga pisao, iako je to bio vrlo zahtjevan i tehnički posao. Ali, fascinantno je stvarati priču punu događaja i zapleta samo kroz mejlove koje jedna osoba šalje i prima u periodu od nekoliko nedelja.

“Prodavnica sreće” govori o ljubavi koja počinje kroz grešku u onlajn porudžbini... Šta Vam je danas fascinantnije: kako tehnologija stvara veze ili udaljenost? I kakav uticaj internet i društvene mreže imaju na oblikovanje književnih likova?

Ponekad živjeti sa nekim ili izaći na ulicu ne znači da ćeš stvarno imati društvo i da nećeš biti sam. Moj glavni lik živi prilično izolovano u svom stanu, ali posjeduje veliki kapacitet za komunikaciju i snažan osećaj za humor sa kojim privlači svoje sagovornike. Zapravo je ponekad samo fizički sam, jer njegova sposobnost komunikacije odnosi pobjedu. On je sam, ali je i te kako u društvu drugih. Mom junaku tehnologija pomaže, ali moramo istaći da je on veoma nekonvencionalna ličnost sa dosta sredstava za zaštitu od pretjerane digitalizacije.

Spomenuli ste “Kuću slikara” koja je roman o roditeljima-umjetnicima. Kako je biti sin umjetnika i obraćati se tom ličnom, porodičnom materijalu? Koliko su Vam lične i porodične teme bitne kao (polazni) materijal u pisanju, a koliko je pisanje sredstvo da ih ovjekovječite i sačuvate?

“Kuća slikara” je za mene veoma posebna knjiga koju sam oduvijek želio da napišem. U suštini, ona je napisana prilično narativno, u naraciji je najvažnije da postoje dobri likovi, a ja sam imao likove kojima sam se divio i za koje sam znao da će ih i čitaoci tako doživjeti - bračni život slikara, njihov rad, a u isto vrijeme oni u ulozi roditelja u intimnom porodičnom životu - tu otkrivamo jedan veoma interesantan koktel. Stidljiv sam kad treba da govorim o svom ličnom životu, i u ostalim knjigama rijetko se oslikava moj porodični život, ali sada sam srećan što sam napisao knjigu toliko punu osjećanja.

Vaši likovi često djeluju kao ljudi koji pokušavaju da prežive apsurd i haos. Da li savremeni društveni ambijent, ubrzan, nervozan, digitalizovan, diktira takve junake, a pritom i nas same kreira kao ljude?

Haos, buka ili anomalije me oduvijek veoma privlače, kao što me privlače i neobične ličnosti koje taj haos stvaraju. Na primjer, protagonista iz “Prodavnice sreće” divi se spamovima, pa i sam počinje da ih piše. Digitalno okruženje i društvene mreže nastoje da nas uniformišu, ali meni se dopadaju ljudi sa margine koji su zahvaljujući svojoj originalnosti sposobni da razbiju takve obrasce.

Imate snažne citate o smrti. Na koji način Vam je bitan i fascinantan taj pojam, ali i odnos prema smrti? Sa druge strane, djeluje kao da svjedočimo lakoći i poletnosti postojanja?

Kada ponovo čitam svoje knjige iznenađuje me koliko spominjem smrt. Naravno, to jeste nešto o čemu dosta razmišljam, i s čime se teško nosim. Ali nisam bio svjestan koliko se pojavljuje u mojim knjigama koje su, kako si i sama rekla, tako opuštene, simpatične i pune humora. To je pokazatelj nečeg čudesnog: da pisanje neizbježno uvijek otkriva najskrivenije istine u duši pisca i zbog toga je književnost tako jedinstvena i može da dotakne čitaoca.

Vaši likovi često bježe od suočavanja sa prazninom kroz aktivnost, internet, posao... Je li savremeni čovjek u većem strahu od samoće nego što je to bio nekada, i je li književnost mjesto za ponovno suočavanje?

U pravu si. Naučeni smo da ne stajemo, da neprestano budemo produktivni, da neprestano budemo potrošači, a kada se zaustavimo, ne umijemo da budemo sami sa sobom, čak nam je to nepodnošljivo. Vjerujem da je čitanje najbolje moguće mjesto da budemo u miru sami sa sobom.

Često se ispostavlja da su institucije - porodične, profesionalne, medicinske, jednako zbunjene koliko i pojedinci, makar u Vašim knjigama, ali djeluje da je tako i u stvarnosti. Šta nam to govori?

Ironija i humor su vid desakralizacije stvari, uklanjanja autoriteta neke institucije ili dogme. I ja sam pomalo takav i očigledno sam to prenio i na moje likove. Postoji kod njih izvijesna nota cinizma koja pomaže da nastanu veoma humoristične situacije, ali isto tako oni posjeduju ljudskost i veliko srce zbog čega ih čitaoci vole.

Humor je nezaobilazan dio Vaših romana, nerijetko djeluje i kao terapija. Je li smijeh jedina posve sigurna filozofsko-emocionalna strategija protiv egzistencijalne krize ili tjeskobe?

Ne vjerujem da je to jedini način, ali svakako jeste najbolji. Ipak, treba voditi računa i sa humorom - ponekad može postati vid bijega i izbjegavanja suočavanja sa izvjesnim temama ili problemima, vid trajne zaštite koju neki ljudi koriste.

Govorili smo o značaju književnosti i čitanja... Šta su danas najveći izazovi književnosti, uopšteno ili za Vas lično? Šta smatrate dužnošću pisca u društvu koje se brzo mijenja i u kojem dominira površnost, te šta bi bila suština književnosti?

Ja sam filozof po obrazovanju i veoma sam racionalan čovjek. Ali ponekad više vjerujem u moć fikcije. Iako živimo u vremenu u kome nastaju odlična književna djela iz autofikcije, vjerujem da mi pisci treba da nastavimo da stvaramo moćnu fikciju koja osvjetljava svijet iz najneočekivanijih uglova, koji čitaocima hrani maštu i omogućava im da stvaraju nove dimenzije u svojim životima. Ako je naša stvarnost ravna i jednostavna, ako je vještačka inteligencija toliko repetitivna da čini stvarnost još jednoličnijom, molim vas, hajde da poboljšamo život sa dobrom fikcijom.

Na čemu trenutno radite i kakvi su Vaši dalji planovi?

Upravo sam završio roman koji se iznova bavi dijagnostikom određenih obilježja našeg današnjeg društva i istovremeno iznosi veoma moćan moralni konflikt. To je neka vrsta road movie-a, veoma je dinamičan, sa dosta dijaloga, i ponovo sa dosta humora. Moji izdavači u Španiji ga pripremaju i mislim da će uskoro biti objavljen. Osim toga, u životu nemam drugih planova osim da pišem, pišem i pišem. A gdje će me odvesti sljedeća knjiga, sada to ne mogu znati.

Naprijed se mora, smijeh najbolja terapija

U opisu knjige “Psihijatri, psiholozi i drugi bolesnici” ističe se da je radnja smještena u poznatoj četvrti Madrida, a da je glavni lik disleksični Rodrigo Montalvo.

“Njegova djeca, žena i njegov mačak koji laje su njegov život. Zaposlen je kod oca u gigantskoj porodičnoj kompaniji. On je srećan čovjek. Ili je barem tako vjerovao. Sve do jednog dana kada psihijatar, njegov zet, dijagnozom izazove sumnju. I svijet se odjednom okreće naglavačke. Naš junak želi da sazna šta nije u redu, i počinje konsultacije sa psiholozima, psihijatrima, hipnotizerima i iscjeliteljima koji nude urnebesna rješenja. Ali, najveće iznenađenje dolazi na kraju od onog od koga najmanje očekujete. Rodrigo Munjos Avia će vas istovremeno nasmijati, ali i zamisliti. On izuzetno duhovito i neuvijeno karikira akademsku analizu, psihijatre i psihologe, a u isto vrijeme uzdiže vrijednosti porodičnog života, ljubavi, podrške”, piše u opisu djela.

Roman šalje poruku da se uvijek mora ići naprijed, ali i da je smijeh najbolja terapija.

Najzabavnija knjiga koju ćete pročitati ove godine

Kao “najzabavnija knjiga koju ćete pročitati ove godine” opisana je knjiga “Prodavnica sreće”.

“Karmelo Duran ne traži mnogo. Njemu samo treba kompjuter prikačen za internet, online supermarket i nekoliko sagovornika sa interneta sa kojma može da se prepire. Ali, sve se mijenja kada se zbog jedne greške u porudžbini poveže sa Mari Karmen, predstavnicom korisničke podrške u supermarketu. ‘Prodavnica sreće’ je epistolarni roman sačinjen od više i-mejlova, a njegov neobičan glavni junak je beskrajno simpatično gunđalo koje neočekivano otpočinje specifičnu ljubavnu vezu i od tog trenutka se čitav njegov život mijenja. Ovo je priča u kojoj učestvuju stvarni ljudi, sa svim njihovim svakodnevnim mislima i osjećanjima, komplikovanim odnosima i skrivenim strahovima. Ovo je roman uz koji ćete se smijati, čuditi i duboko se zamisliti. Diskretno protkan analizom i kritikom ljubavnih, porodičnih, prijateljskih i susedskih odnosa, kao i društva, svijeta i tekovina modernog doba. Priča o samoći, usamljenosti i otuđenju. Ali i toplo i dirljivo putovanje u dubine ljudske duše i psihe. Jedna od knjiga koja govori više od onoga što je u njoj napisano, roman koji se čita između redova”, piše u opisu “Prodavnice sreće”.

( Jelena Kontić )