Žarko Vukčević, legenda "iz hobija": Nisam vjerovao da su ljudi toliko voljeli Budućnost
Bio je jedan od najboljih napadača "plavih", u Top 10 najboljih strijelaca kluba, iako mu je škola uvijek bila prioritet
Žarko Vukčević je među najvećim napadačima Budućnosti svih vremena, sa 45 prvoligaških golova spada u Top 10 najboljih strijelaca “plavih” ikada.
Uradio je to u “ono” vrijeme, u “onoj” džavi, “onoj” ligi, iako mu fudbal, pa i igranje na takvoj sceni, kako i sam priznaje, nikada nije bilo - prioritet.
Žaro je igrao za Budućnost, pogađao mreže velike četvorke jugoslovenskog fudbala, rušio Zvezdu, Hajduk, Partizan i Dinamo istovremeno studirajući Pravni fakultet u Titogradu.
U današnjem vremenu, današnjem fudbalu, u profesionalnim okovima, kako ističe, ne bi mogao da radi dvije tako ozbiljne stvari istovremeno
Fudbal kao hobi, na visokom nivou: takve su bile "romantične" 70-te i 80-te. Stadioni puni, a igrači Budućnosti - legende grada, prava božanstva.
- Nikada nisam shvatao fudbal kao nešto što je broj jedan. Naravno, odnosio sam se profesionalno prema obavezama, išao na svaki trening, volio sam fudbal, ali škola je bila na prvom mjestu. Želio sam time na neki način i da se odužim roditeljima. Fudbal je, jasno, bio ono po čemu sam prepoznatljiv, ali mu nisam bio posvećen 100 odsto. Sa današnje distance gledano, možda mi je i malo žao zbog toga.
Debitovao je za prvi tim Budućnost kao dvadesetogodišnjak. Debi - kao iz bajke. Petnaestak hiljada gledalaca na stadionu pod Goricom i gol protiv Partizana, u pobjedi 2:0.
Godina je bila 1977, datum 17. april a Žarko Vukčević - standardni juniorski reprezentativac SFR Jugoslavije, učesnik Evropskog prvenstva. Pa ipak, šansa u Budućnosti nije se dobijala baš tako lako.
- Nisam ni znao da ću da igram. Ne bih ni igrao da me trener omladinaca Milan Rogošić slučajno nije sreo na ulici. Odmah je povikao: “Šta radiš ovdje, trk u karantin”. Odgovorio sam mu da mi niko ništa nije rekao. Odjurio sam kući po kopačke, a već sjutra se našao u prvoj ekipi. Mirko Radinović i ja u napadu, i njemu je to bio debi.
I ko zna šta bi bilo, kako bi se njegova karijera u Budućnosti dalje odvijala, ističe Vukčević, da nije pogodio na debiju, u takvom meču.
Vukčević za svoju blistavu karijeru u plavom dresu - dosta toga pripisuje i, kako ističe, “sportskoj sreći”
- I dan-danas mislim da mi je taj gol pomogao da ostanem. Mnogo se teško ulazilo u prvi tim, bilo je pravilo da u inostranstvo ne može da se ide prije 28. godine, kvalitet je bio koncentrisan, sve oko mene veliki igrači, a tek u napadu... I ko zna koliko je bilo talentovanih fudbalera koji nisu imali sportsku sreću koju sam imao ja - da dam gol Partizanu na debiju. Njih bi obično slali na pozajmice, i tako bi se gubili... Govorim to za sebe, ali i za Mirka Radinovića, koji je takođe dao gol na tom meču. Da smo izgubili 3:0, pitanje je da li bismo ikada dobili novu šansu.
Kako je izgledao taj gol - prekretnica u Vukčevićevoj karijeri:
- Duga lopta, golman Borota je malo izašao da skrati ugao, pogodio sam mrežu spoljnim dijelom stopala.
Ogromna je privilegija bila u tom periodu nositi dres Budućnosti.
- Nenormalan je bio taj odnos koji su ljudi imali prema vama - na ulici, u komšiluku. Koliko lijepih susreta, to je mnogo imponovalo. Nisam prije toga vjerovao kolika je to bila zaljubljenost u klub. Vidiš, jednostavno, da ljudima to mnogo znači. I ti ljudi nikada nisu dolazili na stadion iz dosade, da im prođe vrijeme.
Vukčević je ušao u prvi tim Budućnosti u godini najvećeg uspjeha - plasmana Budućnosti u finale Kupa Maršala Tita. Putovao je u Beograd, na megdan Hajduku, ali nije bio u zapisniku.
- Otišlo nas je 20, u zapisnik je ulazilo 16 igrača. Očekivao sam da budem među njima, ali to je bilo ipak finale i nagrada za jednu generaciju, za cijeli put koji je prešla, a ja sam bio maltene novi.
Prisjeća se Vukčević i anegdote.
- Kada su me jutro uoči meča odabrali da idem na prijem, kod Tita, pretpostavio sam da ne igram. Ali, kada sam vidio da su iz Hajduka na prijem poslali Zlatka Vujovića, vratila mi se nada. Jer, Vujović je bio veliki talenat i za njega je moralo da bude mjesta u Hajduku. Njega je, međutim, nakon prijema ispred Titove vile sačekao taksi, a mene ne. Razmišljao sam u stilu “ako ja sam uzmem taksi, i stignem na vrijeme, biću u timu”. Stigao sam, ali je trener Mako Valok već odredio drugih 16 igrača - prisjeća se Vukčević, uz osmijeh.
Šta je nedostajalo tadašnjoj, velikoj ganeraciji Budućnost, ali i onoj narednoj, sa Dejanom Savićevićem, da napravi finalni korak i osvoji trofej?
- Falilo je to što je velika četvorka bila neprikosnovena, i na terenu i van njega, i mnogo se teško dobijala prilika. Uspijevali su rijetki. Što se tiče Kupa, tu je već bilo drugačije, jedna utakmica, ako prvi daš gol... Nama je nedostajalo samo malo sreće. Da smo poveli protiv Hajduka u finalu, a mogli smo, sve bi vjerovatno bilo drugačije.
Liga je bila - prejaka, sa mnogo velikih fudbalera.
- Kasno se moglo u inostranstvo i zato je bila ogromna koncentracija kvaliteta. Sjećam se, na primjer, Slobode iz Tuzle. Igra sa nama u posljednjem kolu, osvoji bod i spase se ispadanja. Već naredne sezone ista ta ekipa izbori plasman u Kup UEFA. To je samo jedan primjer.
Vukčević je iz Budućnosti napravio internacionalni transfer, u Tursku. Bilo mu je, kako kaže, lijepo u uslovima, i ligi, koja nema mnogo dodirnih tačaka sa današnjom, ali i tu je došla do “izražaja” njegova, kako ističe, nedovoljna posvećenost.
- Žurio sam da se vratim nazad, zbog porodice, a mogao sam još da ostanem.
Žarova tri “aša” i dva najbolja tima Budućnosti
Žarko Vukčević je punu deceniju nosio dres Budućnosti (od 1975. do 1985), otprilike toliko je početkom ovog vijeka obavljao ulogu tehničkog direktora kluba.
Birajući najbolje timove, prvi i drugi, kaže da je Budućnost imala "aševe”, igrače najvećeg mogućeg kalibra:
- Ante Miročević, Dejan Savićević i Peđa Mijatović. Igrali bi u svakom timu, u svakoj zemlji.
Za još trojicu, nema dilemu:
- Dragoje Leković, Slavko Vlahović, Caco Ljumović.
Sve ostalo su, kako kaže, nijanse - stvar ličnih afiniteta, procjene...
- Biram igrače koje sam gledao, koje pamtim. Uz veliko izvinjenje za nekadašnje asove koje nisam gledao.
Dakle, Leković na golu Vukčevićevog prvog tima, desni bek - Mišo Folić.
- Njega sam gledao najmanje, zapravo samo jednom. Ali, ono što sam vidio, i po onome što su mi pričali, kako je igrao za Budućnost, kako je igrao za Hajduk, dileme nema.
Štoperski tandem Vukčevićevog prvog tima čine Vlahović i Branislav Drobnjak, lijevi bek je Dragoljub Brnović.
- Brnović stariji je toliko bio svestran fudbaler da je to bilo nevjerovatno. I bio bi još bolji da nije igrao kao “sa digitronom” - proračunato, kao da je znao koliko treba da se potroši - ističe Vukčević.
Dakle, Petar-Caco Ljumović, a uz njega u veznom redu Dejan Savićević i Ante Miročević.
U napadu, Peđa Mijatović desno, Anto Drobnjak centralno, a lijevo Vujović. Ne, međutim, Guzo Vujović. Žarko Vukčević “ispaljuje” iznenađenje:
- Nikola Vujović! Takav talenat, takve predispozicije. I imao bi veliku karijeru da nije napravljen neki pogrešan korak.
Vukčević čita u drugu ekipu:
- Branislav Đukanović na golu, Duško Vlaisavljević i Zoran Vorotović bekovi, štoperi Vojo Vukčević i Grof Božović. Na sredini Branko Brnović, Janko Miročević i Igor Burzanović, u napadu po krilima Zoran Batrović i Mirko Radinović, u napadu Željko Janović.
( Danilo Mitrović )