Normalnost kao nasilje

U našem društvu ne stradaju oni koji čine nasilje. Stradaju oni koji se ne uklapaju.

Ubice, kriminalci, dileri, nasilnici - često imaju status “opasnih momaka”, “jakih tipova”, ljudi kojima se pripisuje snaga, moć i harizma. Njih zajednica ne izopštava. Naprotiv, često ih štiti, relativizuje njihova djela i traži opravdava, a nerjetko i veliča poistovjećujući ih sa herojskim činjenjima.

Ali kada je neko drugačije vjere, nacije, seksualne orijentacije ili rodnog identiteta, tada se bez razmišljanja pokreće mehanizam osude. Tada nema razumijevanja, nema oprosta, nema zaštite. Tada se proglašava krivica samim postojanjem.

Palanka ne napada otvoreno. Ona napada sistematski.

Etiketama, pogledima, šapatima, tračevima, prećutnim zakonima. To je spor i organizovan linč. Meta se ne bira nasumično, bira se ono što odudara, ono što se ne može kontrolisati. U tom sistemu, žena koja ne pristaje je problem. Trans žena je još veći problem. Sloboda je najveći problem.

Feministička istina koju ovdje rijetko ko želi da čuje glasi: patrijarhat nema problem sa nasiljem, on ima problem sa autonomijom. On može da živi sa kriminalom, ali ne može sa ženom koja odlučuje o sebi.

Meni je palanka uništila ljubav.

Ne zato što je ta ljubav bila pogrešna, nego zato što nije bila dozvoljena.

Uništili su je pritiskom. Očekivanjima. Strahom. Izolacijom. Tišinom koja lomi isto kao i otvorena uvreda. Ovo je sredina u kojoj se ljudi ne ostavljaju samo zbog emocija, već i zbog kolektivne presude.

Ovdje se odnosi ne prekidaju samo između dvoje ljudi, prekidaju se pod pritiskom zajednice.

Ovo društvo ne kažnjava nasilnike. Ono kažnjava slobodne.

I to je njegova najveća sramota.

Ostavljanje boli. Napuštanje razgrađuje čovjeka.

Ali ponekad je odlazak jedini način da se sačuva dostojanstvo. Dok te “normalnost” proglasi greškom a ti i dalje opstaješ, onda problem nije u tebi.

Problem je u normalnosti.

Autorka je master psihološkinja

( Ida Marković )