Vojo Vukčević - nebeski skakač

Mogao je toliko da se vine u vazduh i udari loptu glavom da je “nebeski skakač” možda i preblag opis. Dolje, na zemlji, s loptom u nogama, tepali su mu “titogradski Bekenbauer” - ne samo zato što su igrali u istom klubu, njujorškom Kosmosu.

Godine 1979. potpisao je za Crvenu zvezdu, ali nikada nije zaigrao za tim koji je baš te godine igrao finale Uefinog Kupa Kupova: vratio se u Budućnosti, kako i sam kaže, iz porodičnih razloga o kojima ne bi da govori.

Bio je blizu da debituje za reprezentaciju velike Jugoslavije - spriječila ga je povreda u revanšu polufinala Balkanskog kupa, protiv Panatinaikosa u Titogradu. “Plavi” su na Marakani izgubili od Španije, a Huanito dobio flašu u glavu.

Karijera ga je iz Titograda vodila zapadno - u Ameriku, u Njujork Kosmos, gdje je na debiju u MLS ligi postigao gol na čuvenom “Džajant stadionu” u Njujorku. Preko sjevera Evrope, Švedske (Malme), do krajnjeg zapada (Melburn, Australija) gdje ga je odveo Dragoslav Šekularac lično, pa sve do Čelika iz Zenice gdje je, kako i sam priznaje, u 35. godini odigrao najbolju polusezonu.

Živopisna je karijera Vojislava Vukčevića, još jedne autentične legende Budućnosti i tadašnjeg Titograda. Kao što je živopisna i njegova pojava, van terena - i dan-danas...

O deceniji u dresu Budućnosti, usponima, padovima, anegdotama, mogla bi da se napiše knjiga. Srećom - napisana je, napisao je baš on. “Rapsodija u plavo-bijelom”, uskoro će, napokon, izaći iz štampe.

Zato u ovom intervjuu, samo “kratke” sekvence - iz Budućnosti, ali i Amerike, Australije.

Govoreći o svojoj karijeri u drugoligaškoj (1971-1975), a onda i velikoj, prvoligaškoj Budućnosti (1975-1982) Vukčević izdvaja dva “hajlajta”, dva velika poglavlja - finale Kupa Maršala Tita 1977. i osvajanje Rapan kupa, preteče Intertoto kupa, 1981.

- Debitovao sam za Budućnost kao 17-godišnjak, 1971, u Drugoj ligi. Bili smo drugoligaši sve do 1975, kada smo napokon ušli u Prvu ligu - počinje nagli uzlet kluba, uzlet igrača, pa i moj lični - prisjeća se Vukčević.

Nije prvoligaška, velika Budućnost, dugo čekala na velike uspjehe - proljeće i ljeto 1977, za nezaborav. Finale Kupa Maršala Tita imalo je predigru iz ugla titogradskog kluba, koji za veliki meč sa Hajdukom spremao kroz utakmice Balkanskog kupa.

- Stigli smo do polufinala, gdje nas je dobio Panatinaikos - maltene u istom sastavu koji je nekoliko sezona ranije izgubio od Ajaksa finale Kupa Evropskih šampiona na Vembliju, a još pojačan robusnim Argentincem Alvaresom i sjajnim Borišom Đorđevićem. Govorim to da bi mlađim čitaocima bile jasne te razmjere kvaliteta.

Vukčević je u nezaboravnom, i nikad prežaljenom finalu Kupa Jugoslavije maja 1977, bio najbolje ocijenjeni igrač Budućnosti, uz Ivicu Šurjaka iz Hajduka najbolje ocijenjeni na utakmici.

- Ne znam je li mi se posrećilo, ili je to bila inspiracija - izašli smo u grotlo, pred 70 hiljada navijača na Marakani, nikad više nije ponovljena tolika brojka u finalu Kupa, koje je ubrzo prebačeno na manji stadion JNA. Nije nam se, ipak, posrećilo na kraju. Isprsili smo se izuzetno jakom Hajduku, igračima koji su presingom mljeli sve u Jugoslaviji, koji su u meču za titulu dobili Partizan u Beogradu 6:1. Ne samo da smo bili ravnopravni, već smo imali 2-3 dobre šanse, a oni su tek u produžecima demonstrirali tu fizičku premoć po kojoj su bili poznati - prisjeća se Vojo Vukčević.

Druga sekvenca - Rapan kup. Budućnost nema veliki trofej u bivšoj Jugoslaviji, ali zato ima - evropski.

- Ko kaže da Budućnost nije osvojila ništa - pita se Vukčević.

Rapan kup je osnovan 1961. godine, kasnije se naziv promijenio u Intertoto kup, svakog ljeta je imao nekoliko pobjednika - Budućnost je te 1981. osvojila jednu od četiri grupe. I dobila pehar...

- Mlađim čitaocima ću samo predstaviti naše protivnike: Vaker Tirol iz Insbruka, višestruki prvak Austrije, danski Odenze - jedan od tri najtrofejnija danska kluba svih vremena, zatim švedski Esters, tadašnja Kafe Opera: tog ljeta uoči meča sa nama su bili prvi u Švedskoj sa 14 pobjeda na 14 utakmica. Uspjeli smo da osvojimo prvo mjesto u grupi, da osvojimo evropski trofej.

Još dvije godine ranije, 1979, karijera Voja Vukčevića bila je na “piku” - potpisao je za Crvenu zvezdu.

- Bio je to period kada sam stvarno najbolje igrao, na rang-listama štampe koja je bila mnogo praćena i čitana u to vrijeme, bio sam među najbolje ocijenjenim centarhalfovima. Nije to promaklo Zvezdi, ali ja sam se iz porodičnih razloga vratio u Titograd i nastavio da igram sve do 28. godine.

Stekao je uslov za odlazak u inostranstvo, i odmah - interkontinentalni transfer.

- MLS liga je bila u povoju, a za Kosmos su nekoliko godina ranije igrali Pele i Bekenbauer. Iskazao sam se golovima, jedan od njih sam dao na debiju - sjećam se ‘Džajant stadiona’ i lopte koja nakon mog udarca glavom ulazi u same raklje. Imao sam peh da igrajući za Kosmos na prijateljskoj utakmici sa Laciom slomim ruku. Zapravo, mislio sam da će to biti prijateljska utakmica, a bila je sve osim to! Njihov napad su predvodili Bruno Đordano i Mihael Laudrup, eto koliko su bili jaki.

Preko Švedske i IFK Malmea, gdje se oporavljao od loma ruke igrajući fudbal u Skandinaviji, Vukčević je stigao do Australije.

- Šekularac je poveo golmana Zorana Nikitovića, Vladu Stošića i mene. Ekipu koja se borila za opstanak doveli smo do polufinala plej-ofa. Još jedno kratko, ali nezaboravno iskustvo - ističe Vukčević koji je imao i jednu, plodnu godinu u dresu Sutjeske, sa kojom je ušao u Prvu ligu.

I onda, već kao veteran, 35-godišnjak, sa internacionalnim iskustvom, odigrao je sjajnu polusezonu u zeničkom Čeliku.

- Nema tog kompjutera i računice koja je mogla da nas spasi! A mi smo pobijedili Zvezdu, Dinamo, Sarajevo 2:0 koje je bilo šampion. I izborili smo opstanak - stavlja Vukčević tačku na karijeru, i ovaj intervju.

Njegova knjiga “Rapsodija u plavo-bijelom” donijeće i brojne druge, nezaboravne priče.

Podgorički “fakin” i gorostas sa Lovćena

Dva najbolja tima Budućnosti koja je sastavio Vojo Vukčević - većinom njegovih saigrača, savremenika, iz najbolje ere Budućnosti - autentična su, baš kao i opisi kvaliteta tih fudbalera.

- Golman Momčilo Vujačić. Došao je pod stare dane, ali je pružio maksimum - započinje izbor najboljeg tima.

- Desni bek Dragoljub Brnović. Igrao je i to, i po lijevoj strani, na više pozicija. Bio je svestran, dovoljno je reći da je Maradonu stavio u džep na Svjetskom prvenstvu. Lijevi bek Zoja Vorotović - nepokolebljiv, modernih karakteristika.

“Moderan” je i Vukčevićev štoperski par - sastavljen od igrača koji su mogli da igraju, i igrali su, u veznom redu.

- Mićo Bakrač - beskompromisan borac, često i strijelac. Njegovi klizeći startovi “sa dvije noge” i danas se pamte i prepričavaju. Zajedno sa njim Janko Miročević - atipični, tanani centarhalf koji je bio veliki fudbalski znalac.

Vukčević je izabrao formaciju 4-4-2 i bira četiri igrača u veznom redu: Željko Petrović desno, Dejan Savićević, Ante Miročević i Dragan Vujović lijevo.

- Željo je bio podgorički ‘fakin’ od 170 centimetara koji je znao da zaludi i Zagreb, i Beograd, i Evropu. Za Tonka je mnogo toga rečeno i napisano, ja mogu samo da pogriješim, ali takvog znalca još nisam vidio. A šta reći za Genija? Imali smo sreću što smo ga imali, što je ime Crne Gore proslavio u svijetu. Guzo je bio nenadmašan dribler, zabavljač narodnih masa - opisuje Vukčević.

U napad stavlja Predraga Mijatovića i Anta Drobnjaka.

- Peđa je bio terminator Juventusa u finalu Lige šampiona, čime je Realu nakon 32 godine vratio evropsku krunu. Drobnjak je kod nas počeo sa uspjesima, nastavio u Zvezdi, a u prvoligaškoj Bastiji i Lansu ostavio je trag kao vrhunski strijelac.

“Čileanac” Dragoje Leković je na golu Vukčevićevog drugog idealnog tima Budućnosti.

- Bio je predstavnik novog, modernog vala evropskih golmana. Desni bek Slavko Vlahović: pouzdani Vojvođanin širokog osmjeha i prevelike dobrote za jednog beka. Zato je bio i kapiten, zato su tog kapitena svi voljeli. Lijevi bek Rajko Folić: još jedan od kapitena, izuzetno inteligentan, fenomenalnog centaršuta.

Vukčević bira “noviji” par štopera - Miodrag Božović Grof i Niša Saveljić.

- Par centarhalfova modernog kova od kojih bi Niša vršio korekcije dok bi Božo snagom i korpusom razbijao protivnički napad.

Četvorka u veznom redu: Branko Brnović, Petar Caco Ljumović, Rade Šaković i Viktor Trenevski.

- Branko je bio fenomenalni defanzivni vezni, član čuvenih Čileanaca, a Caco šarmantni vezista koji je mogao da igra na više pozicija u veznom redu. Rade Šaković je za mene bio Platini prije Platinija i ‘spiritus movens’ moje Budućnosti kada sam ušao u prvi tim. A Viktor je bio osam godina kapiten Budućnosti, od pjetlića do prvog tima, kapiten Partizana, igrao sjajno i u Meksiku.

Birajući par napadača, Vojo je imao dileme:

- Milan Ćalasan je bio ozbiljan evropski napadač koji je igrao izvanredno u Olimpiji i Dinamu, potom i u Belgiji i Francuskoj. Ipak biram Žarka Vukčevića, koji je uz Radonjića i Vujovića dao najviše golova u tom periodu.

Druga dilema: Mojaš Radonjić ili Željko Pipi Božović. Vojo Vukčević se odlučuje za Radonjića:

- Gorostas sa Lovćena koji nam je držao napad, a mnogo puta i odbranu igrajući centarhalfa uz mene.

( Danilo Mitrović )