„Punoljetstvo” CG fudbala i Cetinjski nogometni podsavez
BUDUĆNOST U MEĐURATNOM PERIODU (18): Prenosimo djelove monografije posvećene stogodišnjici Fudbalskog kluba Budućnost
Osamnaest godina nakon utemeljenja najstarijeg kluba na ovom prostoru, crnogorski fudbal je postao punoljetan i osamostalio se.
Osmog marta 1931. godine, u sali Doma slobode (Vladinog doma) na Cetinju - nedaleko od Jasika podno Orlova krša, livada na kojima je Lovćen, rođen 1913, igrao mečeve - a tri mjeseca nakon dobijenog odobrenja Jugoslovenskog nogometnog saveza, održana je osnivačka skupština Cetinjskog nogometnog podsaveza.
“Osnivanjem CNP dobili su mnogo svi”, izvijestila je beogradska Politika.
“Današnji dan predstavlja novu eru u nogometnom sportu u Crnoj Gori.”
Time su konačno ispunjene želje crnogorskih klubova, čitavu deceniju zaturenih na periferiji splitskog podsaveza: da budu svoji na svome, uređuju i određuju vlastiti razvoj, dobijaju direktnu pomoć od Jugoslovenskog nogometnog saveza i imaju (lakšu) prohodnost ka saveznoj ligi.
“Svakako će to mnogo doprinijeti poboljšavanju kvaliteta nogometa u Crnoj Gori, još većoj interesantnosti utakmica i interesovanju publike.
“Jer Splitski podsavez nije baš tako revnosno vodio brigu o našim klubovima”, pisao je u Slobodnoj misli Đorđe Kešeljević.
Za prvog predsjednika Cetinjskog podsaveza izabran je Nikola Latković, fudbalski sudija, profesor cetinjske Gimnazije i čelnik Crnogorca. Upravni odbor činilo je 20 fudbalskih radnika sa Cetinja, iz Podgorice, Nikšića, Tivta, Bara i Herceg Novog. Širokog profesionalnog raspona: od “vlasnika knjižare” (Aleksandar Rajnvajn), preko “kafedžije” (Jakov Kontić), “obućara” (Jakov Dožić), “šofera” (Aco Čejović), do “studenta” (Vojin Cerović) i “vlasnika i urednika lista Zeta” (Jovan Vukčević). Uz Vukčevića, Podgorica je dobila još jedno mjesto u rukovodećem tijelu: Budućnost je zastupao Sergije Stanić. Pored predsjednika, oba potpredsjednika i oba sekretara Podsaveza bili su sa Cetinja.
“Na njima je da dokažu da smo zaista zaslužili povjerenje Skupštine JNS-a, da smo zreli i sposobni da vodimo o sebi brigu i da nam je napredak nogometa zajednički cilj”, stajalo je u Slobodnoj misli.
“Ne budu li se oni držali toga, no budu li ubacili klubaštvo i razmirice, ne bude li uprava cijelog Podsaveza, već samo cetinjskih klubova, ponoviće se stara priča i šta smo dobili - ništa.”
Ispostaviće se da je tekst pogodio suštinu.
Mada je nizom propisa i pravilnika uskoro uredio svoje nadležnosti, i već krajem marta 1931. godine organizovao prvenstvo, u temeljima Podsaveza zadesila se konstrukciona greška.
Poslije Latkovića, i naredna tri predsjednika Cetinjskog nogometnog saveza (Aleksandar Rajnvajn, Srećko Jun i Niko Bokan) bili su sa Cetinja - “ime im ga daje”, reklo bi se. Posljednji čelnik crnogorskog fudbalskog foruma bio je Baranin Đuro Čejović, jedan od osnivača Crnojevića, kratko vrijeme (od februara do kraja avgusta 1939. godine) i ministar fizičkog vaspitanja u Vladi Kraljevine Jugoslavije
Od početka je razjedan trzavicama, sukobima i podjelama, prije svega klupskim, geografskim (“samovolji” Cetinja opirali su se Podgorica i Kotor kao jaki regionalni centri), političkim (na jednoj strani radnički klubovi, poput Lovćena, Budućnosti, Hercegovca, na drugoj građanski, Crnogorac i Balšić). Problem je komplikovala činjenica da se JNS nije puno osvrtao ka Podsavezu, izolujući crnogorske klubove time što ih dugo - i predugo - nije priključivao saveznim nadmetanjima. Tek, nije prošlo ni dvije godine od osnivanja, a na području CNP-a svako je igrao svoju igru: podgorički timovi tražil su da se sjedište premjesti kod njih, Barani da se vrate pod upravu Splita, bokeljski klubovi obustavili su kontakte sa Cetinjem i igrali mečeve među sobom, a cetinjski se međusobno prepucavali oko igrališta...
Jak pritisak, CNP je pokušao da ublaži decentralizacijom: početkom oktobra 1933. godine oformljene su dvije župe - Zetska, sa središtem u Podgorici, i Bokokotorska, sa centrom u Kotoru.
No, ni to nije utišalo kritičare, tako da se u Zeti krajem 1934. apeluje na državno Ministarstvo fizičkog vaspitanja da ili raspusti Podsavez ili mu postavi komesara. A onda se kao “deus eks mahina” pojavila odluka Skupštine JNS-a iz 15. decembra 1935. godine da prvaci svih podsaveza, sa njima i cetinjski, uđu u borbu za državnu titulu. Za Budućnost, ipak, to je stiglo prekasno...
(Iz monografije “Ponosna prošlost, jedna je Budućnost”, koja će se uskoro naći u prodaji)
( FK Budućnost )