Hamnet: Čija je tragedija vrednija - genijeva ili majčina?

Prije Hamleta, postojao je Hamnet. Ta činjenica je istorijska fusnota, ali i emocionalna mina. Sin Vilijama Šekspira, jedanaestogodišnji dječak koji je umro prije nego što je njegov otac napisao tragediju koja će definisati zapadnu književnost. O Hamnetu se zna vrlo malo, tek da je postojao i da je nestao. Sve ostalo je tišina.

Film “Hamnet”, u režiji Kloi Džao i prema romanu Megi O’Farel, pokušava da uđe upravo u tu tišinu. Ne da bi je ispunio objašnjenjima, nego da bi pokazao kako izgleda život kada se ogromni gubitak ne može ni izgovoriti, a kamoli razumjeti. I u tome je, za mene, njegova najveća snaga, ali i izvor njegovih ograničenja.

Knjiga Megi O’Farel objavljena je 31. marta 2020. godine, u trenutku kada se naš svijet suočavao s vlastitom kugom. Film dolazi nekoliko godina kasnije, kada se o pandemiji više ne govori rado, ali se njene posljedice i dalje osjećaju u tijelu. “Hamnet” je, svjesno ili ne, film tog postpandemijskog vremena: o gubitku koji nije odbolovan, o žalosti koja je ostala neispoljena do kraja.

Ono što gledaoca odmah privlači, ali i zadržava, jeste odluka da priča ne pripada Šekspiru, već njegovoj supruzi, Agnes Šekspir ili En Hatavej, koju Džesi Bakli igra s gotovo zastrašujućom otvorenošću i žestinom. Ovo nije žena iz fusnote, nije “supruga genija”, već centralna figura filma. Agnes je tijelo koje pamti, intuicija koja zna, ali ne zna dovoljno. Žena povezana s prirodom, s biljkama, s predosjećanjima i s krivicom što je jedno od njih pogrešno protumačila.

Bakli nosi film na način koji me je više puta natjerao da se zapitam da li uopšte gledam glumu ili svjedočim nečemu sirovijem, konkretnijem. Njena tuga nije lijepa. Nije ni prijatna. Nije čak ni uvijek razumljiva. Ona je često bijesna, nepravedna, zatvorena. I baš zato djeluje istinito.

Ipak, moram priznati da sam, gledajući film, osjetila i određenu distancu. Iako je “Hamnet” ukorijenjen u Agnesinoj perspektivi, njena unutrašnja vizija ostaje uglavnom nevidljiva. Njena predosjećanja - toliko važna za priču - prepričavaju se, ali se rijetko vizuelno doživljavaju. Kao gledateljka, često sam imala osjećaj da posmatram Agnesinu tugu, umjesto da je proživljavam zajedno s njom. To nije mala zamjerka za film koji želi da bude intiman.

Suprotno tome, unutrašnji svijet Vila (Pol Meskal) dobija jasniju formu. Njegova tuga je pokretna, nervozna, artikulisana kroz rad i bijeg. Meskal igra Šekspira ne kao genija, već kao čovjeka koji ne zna šta će i gdje će sa vlastitom boli. Njegove najbolje scene nisu one u kojima govori velike riječi, već one u kojima jedva progovara išta.

Najrazorniji trenutak filma, za mene, dolazi prije nego što Vil sazna da mu je sin mrtav. Ulazi u kuću misleći da umire kćerka, nalazi je živu, i tek onda vidi tijelo prekriveno čaršavom. Njegovo tiho, gotovo šapatom izgovoreno pitanje: “Gdje je on?” pogađa snažnije od bilo kojeg Šekspirovog stiha. Tako zvuči stvarna bol. Bez poze. Bez muzike koja te vodi za ruku.

A onda dolazi pozornica. Pozorište Gloub. Hamnet postaje Hamlet. Ta transformacija, koju bi neki filmovi iskoristili kao trijumfalni trenutak umjetnosti, ovdje djeluje gotovo nasilno. Umjetnost ne liječi. Ona samo daje oblik onome što ne može da se izbriše. Taj segment filma, posebno uz odluku da Hamleta igra Noa Džup, stariji brat dječaka koji je tumačio Hamneta, duboko uznemirava, jer pozorište postaje mjesto gdje se tuga ponavlja, ne razrješava.

Džesi Bakli nosi film na način koji me je više puta natjerao da se zapitam da li uopšte gledam glumu ili svjedočim nečemu sirovijem, konkretnijem. Njena tuga nije lijepa. Nije ni prijatna. Nije čak ni uvijek razumljiva. Ona je često bijesna, nepravedna, zatvorena. I baš zato djeluje istinito.

“Hamnet” nije savršen film. Povremeno je previše samodopadan i blagonaklon prema sebi. Korištenje filmski i serijski maksimalno izrabljene kompozicije “On the Nature of Daylight” Maksa Rihtera u ključnom trenutku djeluje kao emotivna prečica koja više odmaže nego što pomaže i oduzima ono što je film dotad strpljivo gradio. Takođe, odsustvo šire slike kuge ostavlja film pomalo zatvorenim u sopstvenu intimu, razumljivo, ali ne i bez gubitka.

“Hamnet” je imao sve predispozicije da bude izvanredan: snažan književni predložak, talentovane autore i glumce, univerzalnu temu roditeljske ljubavi i gubitka. Ipak, u procesu prevođenja poetskog u vizuelno, nešto se izgubilo. Trenuci ljepote postoje, ali nisu dovoljni da nose film.

U želji da ispriča intimnu priču jedne porodice i istovremeno nagovijesti nastanak Hamleta, film ponekad ostaje rastrzan između Agnesine zelene magije iz romana i kostimirane tradicije koje se ne uspijeva osloboditi.

“Hamnet” je, ironično, najjači u trenucima kada se osloni na tišinu, kada glumci i priroda učine ono što scenario ne pokušava da objasni. Da je film češće imao hrabrosti da ćuti, možda bi bio dostojniji romana po kojem je nastao.

Ali uprkos svemu, “Hamnet” je film koji poštujem više nego što ga volim. Jer odbija da mi ponudi katarzu. Odbija da tugu pretvori u lekciju. Odbija da Šekspira uzdigne na pijedestal. Umjesto toga, pokazuje nešto teže: da se s nekim gubicima ne izlazi na kraj. Da se s njima samo nauči živjeti.

Možda je zato “Hamnet” film kojem se ne prilazi direktno. Kao ni tuzi. Mora mu se prići sa strane, okolo naokolo: kroz šumu, kroz tišinu, kroz priču o dječaku čije ime znamo samo zato što je kasnije postalo nešto drugo. I možda je to, na kraju, najpoštenija stvar koju jedan film može da uradi.

( Nina Vujačić )