Strategija nacionalne bezbjednosti SAD: Unipolarni primat nasuprot evropskoj slabosti

Reakcije na Strategiju nacionalne sigurnosti SAD koja je objavljena novembra 2025. godine, naročito iz evropskih političkih krugova, otkrile su dubok raskorak između političkih želja i stvarne strukture moći u savremenom međunarodnom sistemu odnosa. Dokument je dočekan s primjedbama za unilateralizam i povlačenje iz savezništava, ali takva čitanja promašuju suštinu. Strategija ne označava kraj američkog liderstva, već njegov povratak realnosti - svijetu kakav jeste, a ne kakvim bi ga mnogi željeli vidjeti.

Danas mnogi analitičari međunarodnih odnosa polaze od pretpostavke da je svijet multipolaran, što često utiče na kasnija tumačenja međunarodnih odnosa. Kako su pokazali Brooks i Wohlforth, polarnost nije stvar političkog diskursa ili normativnih želja, već kombinacije realnih kapaciteta. Samo jedna država istovremeno posjeduje globalnu vojnu projekciju, tehnološku dominaciju i finansijsku dubinu - i to su i dalje SAD. Međutim, iako postoji dominantna sila mehanizmi globalne interakcije nijesu jednostavno hijerarhijski. Razlog za to su fragmentacija moći, decentralizacija informacija i tehnologije i drugi kompleksni problemi poput migracija i cyber sigurnosti koji zahtijevaju saradnju više faktora. Dakle, unipolarna sila nije "samodovoljna" već mora funkcionisati kroz mehanizme koordinacije partnerstava, a ne samo direktne dominacije.

Ovdje je važno razjasniti još jednu čestu zabludu. Ruski i kineski lideri ne zagovaraju multipolarni svijet zato što u njega iskreno vjeruju, niti zato što ga smatraju stabilnijim ili pravednijim poretkom. Naprotiv, oni vrlo dobro znaju da njihove države nemaju kapacitete da ostvare unipolarnost - taj istorijski prozor je zatvoren. Multipolarnost je, za Moskvu i Peking, prije svega narativna strategija: način da se stvori privid da su dostigli moć SAD i da se postojeća američka hegemonija relativizira, ako već ne može biti zamijenjena.

Kina je u tom smislu precijenjena, a Rusija pogrešno shvaćena. Kina jeste ekonomski gigant, ali strateški ostaje duboko zavisna od sistema koji nije sama stvorila: od pomorskih ruta koje ne kontroliše, tehnologija koje ne dominira u potpunosti i finansijske arhitekture zasnovane na dolaru. Rusija, s druge strane, nije sistemski rival, već disruptivna sila čija moć počiva na energiji i vojnoj sili.

Rat u Ukrajini u Strategiji je sigurnosni i ekonomski rizik koji treba okončati a ne sukob koji se mora dobiti radi odbrane međunarodnog poretka. Dok za Evropu rat predstavlja moralni i egzistencijalni sukob, za Washington on je i strateški i ekonomski problem koji mora imati kraj. Dugotrajan rat održava visoke cijene energije, destabilizira globalna tržišta i podstiče inflaciju. Američkoj ekonomiji, koja pokušava obuzdati inflaciju i sprovesti reindustrijalizaciju, potrebna je stabilna i predvidiva cijena nafte.

Zato SAD energično insistiraju na završetku rata u Ukrajini i koriste sve dostupne mehanizme da do njega dođe - pritiskom i na Ukrajinu i na Rusiju. Privid je da Washington podržava Moskvu, tim prije što u Strategiji nacionalne sigurnosti, Rusija predstavlja problem kojim treba upravljati i partner za "stratešku stabilnost", a ne primarni izazov kakvom je opisana u predhodnim strategijama. Realnost je dakle jasna: Trumpova Amerika djeluje isključivo u svojoj strateškoj koristi. Nikakva iluzija o "bratskoj ljubavi" ne stoji iza američkih poteza, za razliku od ruske retorike koja je puna floskula o istorijskoj bliskosti naroda iza čega se gotovo uvijek krije ruski interes. Kod SAD postoji samo otvoreni interes - "America First" i on diktira sve odluke, bez skrivanja i okolišenja.

Istovremeno, rat u Ukrajini pokazao je da "ne pada snijeg da pokrije brijeg već da zvijeri ostave trag". Jasno je da ruska agresija pogoduje kineskim interesima, te da ona koristi situaciju da kupuje rusku naftu po sniženim cijenama i istovremeno sprečava Ukrajinu da razvija svoja bogata rudna nalazišta rijetkih i strateških metala, koja bi dugoročno mogla jačati evropsku industriju i konkurenciju Kini u globalnim lancima snabdijevanja.

Ruska ratna ekonomija također ima jasne granice izdržljivosti. Budžet Moskve snažno je vezan za cijenu nafte, a kada cijena ruske nafte (Urals) padne ispod približno 60 dolara po barelu, država se suočava s ozbiljnim fiskalnim pritiscima. U tim uslovima poseže za sredstvima "Nacionalnog fonda blagostanja" kako bi balansirala budžet i finansirala ratne troškove. Drugim riječima, pad cijena energije direktno ograničava sposobnost Rusije da vodi dugotrajan rat visokog intenziteta.

U tom energetskom mozaiku posebno mjesto zauzimaju Venecuela i Saudijska Arabija, dvije države koje simbolizuju čisti energetski realizam američke politike. Dok Saudijska Arabija i SAD dijele zajednički interes: kontrolu cijena i sprečavanje energetskih šokova,Venecuela sa najvećim potvrđenim rezervama nafte na svijetu, predstavlja izazov za SAD, a otvaranjem toga volumena postiže se dodatna stabilnost u globalnoj ponudi nafte, što će omogućiti ostvarivanje ekonomskih ciljeva SAD.

Tu dolazimo do ključne realnosti: globalno tržište energije ne može u potpunosti funkcionirati ispadom nekog od velikih proizvođača ali taj sistem danas funkcioniše unutar sistema koji u najvećoj mjeri kontrolišu SAD - kroz osiguranje, transport, finansije i dolar. Dolar kao svjetska rezervna valuta omogućava ono što Yanis Varoufakis opisuje kao trajni američki deficit koji nije slabost, već mehanizam dominacije. Ostatak svijeta finansira američku potrošnju jer nema sigurniju alternativu. Zato Washingtonu odgovara kontrolisana stabilizacija tržišta, a ne haotična eskalacija.

U taj okvir uklapa se i Trumpova tarifna politika kao instrument reindustijalizacije kojom se obnavlja proizvodnja u strateškim sektorima, posebno u vojno-industrijskom kompleksu što je preduslov globalne dominacije. Zato Strategija nije defanzivan dokument, već manifest samopouzdanog hegemonizma.

Evropa se decenijama oslanjala na SAD, vjerujući da će stabilnost i sigurnost same po sebi biti garantovane. Strategija nacionalne sigurnosti "resetuje" takav pristup jasno pokazujući da Evropa ne može računati na tu pasivnu sigurnost, već mora preuzeti odgovornost i djelovati u skladu sa realnom moći ili će biti prisiljena da se prilagođava odlukama koje donose drugi.

Autor je gostujući predavač na Međunarodnom sveučilištu Libertas u Zagrebu i analitičar vanjske politike i diplomatije

( Nebojša Todorović )